Ponovno imam osjećaj nevjerojatne težine koja sjedi negdje na meni; teško mi je uopće razdvojiti dijelove sebe kako bi odredila one točke koje najjače osjećam. I ne vidim tome kraj, slažem tjedne koji su predamnom, pokušavam racionalizirati svoje vrijeme, dijelim mjesece na ono što treba napisati, i sve ostalo što treba napraviti. Ne znam bi li se smijala, plakala, vrištala; ima li sve to uopće smisla? Razmjenjujem poruke s Nadom koja je morala u bolnicu, u kojima komentiramo upravo to - smisao svakodnevnog ubijanja poslom. Nabrajam sve što sam počela izbjegavati: odlaske na izložbe, odlaske bilo gdje osim u radnu sobu, na posao, petkom na tržnicu i što je više puta moguće na vježbanje. Nema druženja ni kuhanja za prijatelje, u hladnjaku u staroj kuhinji čekaju gorke naranče, a ja pri pomisli na taj složen, višesatni posao njihova pretvaranja u jedan od najfinijih džemova koji svi obožavamo jednostavno zatvaram vrata i odlazim.
U razdobljima ovakve napetosti intenziviraju se snovi koje sam počela bilježiti, jer tko uopće ima mjesta i vremena zadržati u svijesti te ludosti. Ujutro ih prepričavam Nenadu koji pokušava pronaći neki smisao, poruku, no kod njega ionako se sve svodi na savjete o tome kako se moram više odmarati, prestati...
Sviđa mi se san u kojem ne postojim osim kao pogled - Nenad kaže da je to posljedica bavljenja fotografijom, što je vjerojatno točno - slobodno obilazim prostor, ulazim u scenu i nastojim shvatiti što se zbiva gledajući nekoga tko velikom injekcijom izvlači krv iz simpatičnog magarčića. Ta krv treba biti ubrizgana u nekog, no ne uspijevam shvatiti kome je namijenjena, osim toga, sve se zbiva u nekom poluotvorenom prostoru bez privatnosti. Zapažam neku starmalu djelovojčicu odjevenu u sivo-crnu dugačku haljinu, neugledne kose počešljane na razdjeljak. Moli me za pomoć, no intuitivno osjećam da nešto nije u redu, odmičem se od njezina prividno umilna pogleda kojim me nastoji privoliti da joj ipak pomognem. "Ljudi su mogli podivljati od te krvi", tumačim ujutro Nenadu; no opasnost je minula i sve što prijeti samo je onaj uobičajen dnevni pogon u koji uskačem bez oklijevanja.
Dan poslije sanjala sam kako smo nas troje negdje otputovali; bilo je ljeto, ugodno, i dok ležimo na nekom polju gledamo u kuću koja se nalazi na drugoj strani obale. U njoj izloženo je djelo umjetnika kojeg poznajemo (ne, nisam se sjetila o kome je riječ, i zapravo uopće ne znam zbog koga bi krenula u poduhvat što je slijedio, ali rad je bio važan, i koliko se sjećam - lijep); zbog toga ulazimo u zgradu čiji se zid odjednom počeo pomicati, u stvari - bio je to dio pramca nekog golemog broda obojanog u bijelo. Ne znam zašto odlučujemo plivati na drugu stranu, jer brod se pomiče sporo i postoji opasnost da nas stisne uza zid. Dok plivam, Nenad me prima pod ruku da prođem što brže, no ipak osjećam pokraj sebe cijev nekog oružja - žuta je i plastična ali ne djeluje kao igračka. Plivamo među teretom kao da smo u luci, sve dok konačno ne stignemo do te druge obale i željene kuće, gdje nam netko kaže da smo trebali doći čamcem, a ne izložiti se opasnosti kroz koju smo upravo prošli.
I tako u jutarnje sate, dok gledamo Nietzschea koji se stišće uz nas nakon što je obavio svoju ranojutarnju ophodnju (ili, što je mnogo gore - nakon što se vratio iz noćnog lutanja po kvartu, što mrzim), razglabamo o snovima kojih se sjećamo. Ponekad mi se čini da su poput knjiga koje sam pročitala i spremila u policu; znam načelno da se nešto zbilo, no detalje sam putem pogubila, zaboravila. No, možda je dovoljno znati policu na kojoj je nešto odloženo.
Danas sam sa svom tom težinom koja mi je sjela za vrat, onom od proteklog tjedna, vikenda, današnjeg dana - jedva došla u fitness. Prije treninga kratko komentiramo kojekakve banalnosti; Alka rezolutno komentira dvije vrste žena - one koje mršave i one koje se pod utjecajem godina i hormonalnih promjena "raskvase". Nemam snage upustiti se u raspravu, postaviti pitanje gdje su nijanse, ono što nas razlikuje. Gledam u velikom zrcalu lica cura s kojima vježbam. O mnogima od njih mogla bi svašta napisati: kako su se mijenjale svih ovih godina, zatim bi mogla pisati o onima s kojima još uvijek mogu nešto podijeliti, a mogla bi nešto reći i o onima s kojima nemam ništa zajedničko. Jedino u čemu kratkotrajno zajednički egzistiramo razorni je ritam glazbe i Jelenini povici zbog kojih ustrajem u toj nekoj imaginarnoj, vjerojatno izgubljenoj borbi sa samom sobom. Nema veze, stišćem imaginarni remen kao što nas je naučila, jer taj konstantni spazam ionako je ono što čini moju nutrinu čvrstom i odlučnom u ovo naporno, usamljeno doba.
