Slika u koju ulazim

Prizor kojem se približavam u nedjelju navečer nije mi osobito drag; dapače, izaziva u meni nemir, nervozu i nezadovoljstvo. S autoceste prvo što vidim nakon posljednjeg prijevoja dimnjak je toplane koji na neki čudan način strši izvan formata zgrada izgrađenih uokolo njega. Već prvi pogled na taj prizor briše iz sjećanja ugodu proteklih dana, zanimljive susrete, predavanja, fotografije koje su bile središte naših interesa. Miris na Brijunima bio je ugodan, ne previše topao. Priroda u kojoj smo tragali za prizorima koje već mjesecima poznajem sa Silviinih fotografija pokazala je svoje ugodno lice, srne i njihovi mladi, mufloni, zebre, nojevi i paunovi odradili su svoje uloge na tom neobičnom mjestu u kojem vrijeme stoji, namjerno se ne pomiče. Teško je reći jesu li opravdali očekivanja, jer me zapravo nikad osobito nisu zanimali. U hotelu nailazim na značke s Titovim potpisom (istodobno se prisjećam onih koji su ih nosili, ali nema veze, svi imamo svoje slabosti). Na šalicama su njegove nakaradne fotografije, a ispred jedne od vila njegov mercedes tek je relikt prošlosti ispred kojeg se slikaju djeca i svi oni koji valjda ne znaju što bi sami sa sobom na tom otoku.
U hotelskoj sobi izbor namještaja u skladu je s prevladavajućom atmosferom. Mali stol ispred kreveta prekriven je jeftinim ultrapasom, a na njemu je kukičani tabletić i na njemu pepeljara. Neprikladno smještena sofa ne poziva na sjedenje, a luksuz koji im je priskrbio zvjezdicu više od susjednog, u ovo doba još zatvorenog hotela sastoji se od mini-bara u kojem je slab izbor preskupog pića. S balkona na kojem su neoprostivo zapuštene sjedaljke gledam u susjednu čamčarnicu, zgradu s početka 20. stoljeća u kojoj je izložba. Neobično je oblikovana, s proširenim, na konzole oslonjenim katom ispod kojeg je spremište za čamce, dakako izvan funkcije. Zapravo se sve čini da je izvan funkcije, ili je ona tijekom proteklih desetljeća promijenila smjer. Kristali uokolo svjetiljke nad krevetom poispadali su, a iz teškog lijevanog radijatora kapa voda stvarajući ružnu, no ne osobito uočljivu mrlju na tapisonu kremaste boje. Kupaonica je također relikt nekog vremena koje me ne zanima; na teškoj lijevanoj kadi nemarno su i loše popravljeni dijelovi s kojih se izlizao emajl, a ogledalo je malo i neprikladno smješteno. Osoblje hotela u skladu je s tom slikom, ljubazno no otuđeno, čudnog, generičkog jezika izgovorenog u prolazu, bez interesa.
S tim slikama u mislima ostavljamo otok za sobom; kratko sjedimo na suncu i razgovaramo o onome što treba učiniti, čemu se treba vratiti. I postepeno, sa svakim kilometrom raste moj nemir, prizori koje neprekidno vrtim precizni su ali mi ne pomažu nužno shvatiti što zapravo treba učiniti. Možda iz te nesigurnosti proizlaze greške koje je očito nemoguće izbjeći. I stoga ta slika Zagreba u koju ulazim prebrzo, bez da se uspijevam pripremiti, djeluje na mene drastično.
Sjedim u autu i čekam dok Nenad traži mamu po bolnici; pregledi, uputnice, teškoća prijevoza, ostavljanja auta, razumijevanja. Slušam ju poluautomatski, ne znam što je više moguće napraviti, kuda skrenuti. Dok sjedim u autu promatram ljude koji se kreću po bolničkom kompleksu. Pojedina lica su izgubljena, neka žena iznosi pred mladog bolničara sve svoje papire očekujući pomoć. No, ni on se ne snalazi, svi se kreću nekim svojim imaginarnim putem, mimo označenih staza, s telefonima u rukama kako bi barem prividno zadržali vezu s nečim stvarnim, ako tako nešto uopće postoji. Sjedim i slušam radio, no do mene više ništa ne dopire. Razmišljam o fotografijama koje sam vidjela ovog vikenda, o načinu kako me taj medij okrenuo prema sebi, no što je to na što sam naišla? Gledam stare, onemoćale, ljute, žalosne, preplašene ljude koji hitaju svaki prema svom imaginarnom cilju, ako takav postoji na ovakvim mjestima. I ništa ne osjećam, samo sjedim.