Istodobno

U tegli ispred mojih prozora u kojoj raste mala vrba, u vrećici stoje dvije plastične teglice s maćuhicama; jedna je ocvala i čini se da više neće dati nijedan cvijet, dok me druga uporno veseli s malim i nježnim bijelim cvjetićima koji izgledaju kao da gledaju u mene. Ljudsko lice koje prepoznajem u njima ostalo mi je u sjećanju još od Alise. Voljela sam taj crtani film i nju onako malu, pomalo bezobraznu među cvijećem s kojim je razgovarala. Dvije teglice kupljene su istodobno; istodobno dobivaju vodu, i sunčevo svjetlo. Kupila sam ih da ih zasadim kod Mewice, ali nekako se sve izjalovilo; padala je kiša, nije me bilo, dani su prolazili, a Nataša i ja nikako se nismo mogle dogovoriti kad da dođem. Ostale su kod mene i svakodnevno me podsjećaju na nju.
Sjedim na wc-u i istodobno čitam novine i recepte iz mog omiljenog gastronomskog časopisa - razgovor s Irenom u kojem govori o novoj knjizi i svom poimanju svijeta u kojem više nitko ništa ne zna, iako mnogi sve znaju; i recept o "krunidbenoj piletini" koju sam obećala Ivaru. Pokušavam zamisliti okus, no to je postalo nemoguće. Godinama ne jedem meso i posve sam izgubila odnos prema njemu; povremeno, kad je nemoguće izdržati njegove kritike odlučujem se pripremiti nešto što neću probati. Istodobno razmišljam o onome što govori, o svijetu u kojem više nema mjesta za stvari, za sjećanja, sporost i neodlučnost, za premještanje stabala na što su bili prisiljeni - promatrajući njezin portret snimljen u parku blizu naše kuće. Obukla je zeleni šal koji je obasjao njezino lice jednim svježim, otvorenim svjetlom; s drugim okom zurim u recept i ploške manga koje će sutra, preksutra upotpuniti to neko jelo.
Izlazim iz tuša i promatram se; nije mi jasno kako je moguće istodobno imati toliku razornu energiju, i neaktivnu štitnjaču koja utječe na to kako izgledam, kako se osjećam. Slušala sam danas Jelenu kako viče i broji korake s male pozornice ispred mene. Bacala je karte i zbrajala koliko ćemo ponavljanja napraviti skačući iz čučnja, dižući noge, radeći sklekove; istodobno mislim kako je nemoguće napraviti toliko ponavljanja dok vježbam kao da je to posve lagano i ne zahtijeva neki poseban napor.
Danas u autu promatram svoju mamu koja sjedi straga i govori tko zna više o čemu. Ne mogu je više slušati; istodobno, odgovaram na neke gluposti kontrolirajući svoje posve oprečne osjećaje. Istodobno ju razumijem i bijesna sam na nju; nemoćna sam shvatiti što je postala, zašto je do toga došlo. Kroz glavu mi prolaze slike - ljudi s kojima su se družili, ploče koje su slušali, mjesto gdje je stajala pisaća mašina čiji sam zvuk slušala čitavo djetinjstvo. Istodobno ju smještam u kolica i unosim ih u kola; teška su i nije mi lako - u isto vrijeme se čudim dok ih gotovo u jednom pokretu smještam u prtljažnik i manevriram s tim prevelikim autom po uskim bolničkim prolazima.
Na izlazu iz fitnessa susrećem Andreja; razgovaramo dok istodobno pokušavam osvijestiti što još trebam napraviti. I tako je to svaki dan, svaki sat, svaku minutu. Gdje god da se nalazim, nalazim se još negdje; što god da radim, radim barem još nešto - slažem suđe iz mašine i odgovaram na mailove (istodobno prepričavajući Nenadu i Ivaru sve što sam doživjela ovog jutra); perem, pišem, čitam; ponovno pišem. Slažem hrpe knjiga s kojima sam trenutno gotova, koje ću odložiti barem na neko vrijeme dok istodobno znam da mi već trebaju, iako ne znam točno zbog čega. Istodobno čitam Musila (da, ostalo mi je još 50-ak stranica koje nikako da dovršim), Irenu, Schamu, novine, Time i poneki stari Vogue koji više ne kupujem jer štedim. Dok dovršavam posljednje poglavlje knjige, istodobno slažem prijave na natječaje, pripremam skripte za studente, razgovaram na telefon koji sam zaboravila isključiti, pijem kavu. Istodobno sam sretna i žalosna; u istom trenutku sam ovdje i tamo gdje želim otputovati, gdje se nadam da ćemo otići. Istodobno sam sve i ništa; sretna, sama, histerična, ljuta, u suzama, bez zraka, bez energije ili u punoj snazi. Istodobno pišem post i slušam što mi Nenad govori; u istom času slušamo White Spripes dok razmišljam o super de luxe Stonesima koje sam mu kupila i koje je kao hrčak odnio u atelijer gdje ih istodobno i sluša i gleda. Istodobno su otvorena četiri kompjutora, dvije boce vina, šest vrsta sireva. Istodobno sam ovdje i tamo gdje sam bila, kad me nije bilo.

Pogled

Moje su noći neobične, prepune buđenja, osluškivanja i nemira. Zapravo me još od djetinjstva budi gotovo sve, zvukovi koji su neobični, ili neočekivani u noći; recimo, mačak koji je odlučio kasno izaći, kojeg čekam i u nekom polusnu osluškujem njegov skok s grane. Mukli udarac o tlo prekriveno tresetom dovoljan mi je. Mali prozor u ovo je doba godine stalno otvoren i kroz njega dopiru upravo takvi zvukovi, koji me drže u nekom polubudnom stanju. Čujem i Nenada, a ponekad do mene dopre nešto nerazumljivo što Ivar izgovara u snu. Dok sam bila mala, zvukovi su bili drugačiji, a uz njih postojao je latentni strah od ljudi u crnom, od pritajene opasnosti koja je prijetila Čanićevoj. U međuvremenu sam se riješila tog straha, no san je ostao lagan, prelagan.
Zvukovi su u Čanićevoj uvijek bili osobiti. Stari parket bio je škripav, a svaka su vrata i njihove kvake ispuštali drugačiji zvuk. Mala crna pločica u predsoblju davno se odlijepila i godinama je proizvodila smiješan, tupi zvuk kad bi netko na nju nagazio. Škripali su pragovi, čulo se pucketanje vatre koja se stišavala u kaminu prekrivenu zelenim pločicama. Kucali su satovi: bakin u njezinoj sobi čijeg se zvuka više ne sjećam točno, i onaj u velikoj sobi, visok sobni sat koji su navijali jednom tjedno povlačeći lance na dnu kojih su utezi u obliku češera. Imamo ga još uvijek, zvoni svakih pola sata i često me tijekom života satima držao budnom. Na sreću, ostao je u gornjem stanu, dolje ga ne čujem.













Danas sam provjeravala ruže na terasi. Ostale su gore jer znam da vole sunce i da im položaj u donjem dvorištu koje je uglavnom u sjeni vjerojatno ne bi odgovarao. Stric ovih dana sjedi u staroj kuhinji, gdje mu je ugodnije. Opet je zahladilo, i kako čujem tako će biti i idućih dana. I dok se ogledavam oko svog cvijeća (uvijek mi je žao što rododendronu cvjetovi tako kratko traju) razmišljam o fotografiji koju je Irena pronašla tko zna gdje. Snimljena je na terasi, onoj staroj terasi pokrivenoj betonskim popucalim podom. Uokolo uza zidove bili su lonci s cvijećem, no ne neki lijepi, keramički (ili oni koji glume keramiku). Stric je dovlačio prazne plastične kante do kojih je dolazio tko zna gdje i kojima bi otpilio gornji dio. Gredice uz ogradu koju je izradio moj djed - dok je još radila znamenita bravarija Križić u kojoj su Kovačić i Ehrlich izvodili građevnu bravariju - bile su betonske, a u njima raslo je svakojako cvijeće. Voljela sam noćne ljepotice, kako su ih moji zvali, žute cvjetove na visokim stabljikama čiji je pelud ostajao na nosu ako bi im se previše približili. Još poneku od njih zadržao je otac na balkonu; ja sam pak odavno odustala od te vrste cvijeća.
Na fotografiji su vidljivi brojni improvizirani detalji koji su činili našu svakodnevicu. Tek sam kasnije shvatila nesrazmjer između srebrnog bešteka i dvije vrste porculana, u odnosu na popucalu terasu, plastične kante, stare iskrzane stolce i klimavi stol za kojim sjede Omama, baka i moj otac. Klupu je uzela mama i danas je dio inventara u Palmotićevoj. Stol sam zadržala; ostao je klimav, ali smo ga barem obojali. Na njegovom učvršćenju oslonjena je pletena košara u kojoj se godinama izležavala Mew. Bilo je to prestižno mjesto, toplo, ali ne na suncu, i druge mačke nisu mu se smjele približiti. Odnedavno ga je otkrio Nietzsche i ponekad, dok moj otac ne vidi, odlazi gore i leži pod stolom praveći stricu društvo.
Stol je prekriven kockastim stolnjakom - sjećam se da su kocke bile plave; jastuci na starim stolcima bili su od umjetnog krzna, prugasti, kombinacija crne i krem-boje. Suncobran je bio izblijedio, a uz staru, nekad prljavoružičasto obojanu fasadu vise Davorove kopačke. Ne znam više jesu li ikad poslužile za nešto više od napucavanja lopte na nekom od izleta na koje smo uporno, uzaludno odlazili.
Obiteljska okupljanja uvijek su bila neobična. Omama puši i ne gleda ni u što. Davor u kutu fotografije stoji mokar, što znači da je u funkciji bio mali plastični bazen koji je tijekom ljetnih mjeseci glumio osvježenje. Baka gleda negdje u pod, tko zna u što, a i stari ima pogled usmjeren prema tlu. Svi gledaju u sličnom smjeru, nitko od njih ne vidi isto. Ne osjeća se nikakva povezanost, tek troje ljudi snimljeni u trenutku koji danas više ništa ne znači. U pozadini u kockastoj košulji, možda sam ja. Probala sam s Irenom odrediti tko bi to mogao biti, prvo smo mislile da bi to mogao biti Benno, no sjetila sam se kako sam jedno vrijeme furala takav look, ravne široke košulje, po zimi tankerica.
Gledam u fotografiju - Omame i bake više nema, stari i danas gleda tko zna u što, glasno sluša ploče i ne razgovara ni o čemu drugom osim o glazbi, kao što je to oduvijek bilo. Zadržala sam poziciju okrenutih leđa. Ne zbog toga što me ne bi zanimali (jer, vremenom sam ionako sve o njima doznala, shvatila i oprostila); ova pozicija govori o smjeru pogleda koji je vremenom postao drugačiji, polako preko onog nekad zapuštenog hodnika klizi dalje i ne zaustavlja se. Upravo je stoga bilo potrebno okrenuti leđa.

Slika u koju ulazim

Prizor kojem se približavam u nedjelju navečer nije mi osobito drag; dapače, izaziva u meni nemir, nervozu i nezadovoljstvo. S autoceste prvo što vidim nakon posljednjeg prijevoja dimnjak je toplane koji na neki čudan način strši izvan formata zgrada izgrađenih uokolo njega. Već prvi pogled na taj prizor briše iz sjećanja ugodu proteklih dana, zanimljive susrete, predavanja, fotografije koje su bile središte naših interesa. Miris na Brijunima bio je ugodan, ne previše topao. Priroda u kojoj smo tragali za prizorima koje već mjesecima poznajem sa Silviinih fotografija pokazala je svoje ugodno lice, srne i njihovi mladi, mufloni, zebre, nojevi i paunovi odradili su svoje uloge na tom neobičnom mjestu u kojem vrijeme stoji, namjerno se ne pomiče. Teško je reći jesu li opravdali očekivanja, jer me zapravo nikad osobito nisu zanimali. U hotelu nailazim na značke s Titovim potpisom (istodobno se prisjećam onih koji su ih nosili, ali nema veze, svi imamo svoje slabosti). Na šalicama su njegove nakaradne fotografije, a ispred jedne od vila njegov mercedes tek je relikt prošlosti ispred kojeg se slikaju djeca i svi oni koji valjda ne znaju što bi sami sa sobom na tom otoku.
U hotelskoj sobi izbor namještaja u skladu je s prevladavajućom atmosferom. Mali stol ispred kreveta prekriven je jeftinim ultrapasom, a na njemu je kukičani tabletić i na njemu pepeljara. Neprikladno smještena sofa ne poziva na sjedenje, a luksuz koji im je priskrbio zvjezdicu više od susjednog, u ovo doba još zatvorenog hotela sastoji se od mini-bara u kojem je slab izbor preskupog pića. S balkona na kojem su neoprostivo zapuštene sjedaljke gledam u susjednu čamčarnicu, zgradu s početka 20. stoljeća u kojoj je izložba. Neobično je oblikovana, s proširenim, na konzole oslonjenim katom ispod kojeg je spremište za čamce, dakako izvan funkcije. Zapravo se sve čini da je izvan funkcije, ili je ona tijekom proteklih desetljeća promijenila smjer. Kristali uokolo svjetiljke nad krevetom poispadali su, a iz teškog lijevanog radijatora kapa voda stvarajući ružnu, no ne osobito uočljivu mrlju na tapisonu kremaste boje. Kupaonica je također relikt nekog vremena koje me ne zanima; na teškoj lijevanoj kadi nemarno su i loše popravljeni dijelovi s kojih se izlizao emajl, a ogledalo je malo i neprikladno smješteno. Osoblje hotela u skladu je s tom slikom, ljubazno no otuđeno, čudnog, generičkog jezika izgovorenog u prolazu, bez interesa.
S tim slikama u mislima ostavljamo otok za sobom; kratko sjedimo na suncu i razgovaramo o onome što treba učiniti, čemu se treba vratiti. I postepeno, sa svakim kilometrom raste moj nemir, prizori koje neprekidno vrtim precizni su ali mi ne pomažu nužno shvatiti što zapravo treba učiniti. Možda iz te nesigurnosti proizlaze greške koje je očito nemoguće izbjeći. I stoga ta slika Zagreba u koju ulazim prebrzo, bez da se uspijevam pripremiti, djeluje na mene drastično.
Sjedim u autu i čekam dok Nenad traži mamu po bolnici; pregledi, uputnice, teškoća prijevoza, ostavljanja auta, razumijevanja. Slušam ju poluautomatski, ne znam što je više moguće napraviti, kuda skrenuti. Dok sjedim u autu promatram ljude koji se kreću po bolničkom kompleksu. Pojedina lica su izgubljena, neka žena iznosi pred mladog bolničara sve svoje papire očekujući pomoć. No, ni on se ne snalazi, svi se kreću nekim svojim imaginarnim putem, mimo označenih staza, s telefonima u rukama kako bi barem prividno zadržali vezu s nečim stvarnim, ako tako nešto uopće postoji. Sjedim i slušam radio, no do mene više ništa ne dopire. Razmišljam o fotografijama koje sam vidjela ovog vikenda, o načinu kako me taj medij okrenuo prema sebi, no što je to na što sam naišla? Gledam stare, onemoćale, ljute, žalosne, preplašene ljude koji hitaju svaki prema svom imaginarnom cilju, ako takav postoji na ovakvim mjestima. I ništa ne osjećam, samo sjedim.