Zvukovi su u Čanićevoj uvijek bili osobiti. Stari parket bio je škripav, a svaka su vrata i njihove kvake ispuštali drugačiji zvuk. Mala crna pločica u predsoblju davno se odlijepila i godinama je proizvodila smiješan, tupi zvuk kad bi netko na nju nagazio. Škripali su pragovi, čulo se pucketanje vatre koja se stišavala u kaminu prekrivenu zelenim pločicama. Kucali su satovi: bakin u njezinoj sobi čijeg se zvuka više ne sjećam točno, i onaj u velikoj sobi, visok sobni sat koji su navijali jednom tjedno povlačeći lance na dnu kojih su utezi u obliku češera. Imamo ga još uvijek, zvoni svakih pola sata i često me tijekom života satima držao budnom. Na sreću, ostao je u gornjem stanu, dolje ga ne čujem.
Danas sam provjeravala ruže na terasi. Ostale su gore jer znam da vole sunce i da im položaj u donjem dvorištu koje je uglavnom u sjeni vjerojatno ne bi odgovarao. Stric ovih dana sjedi u staroj kuhinji, gdje mu je ugodnije. Opet je zahladilo, i kako čujem tako će biti i idućih dana. I dok se ogledavam oko svog cvijeća (uvijek mi je žao što rododendronu cvjetovi tako kratko traju) razmišljam o fotografiji koju je Irena pronašla tko zna gdje. Snimljena je na terasi, onoj staroj terasi pokrivenoj betonskim popucalim podom. Uokolo uza zidove bili su lonci s cvijećem, no ne neki lijepi, keramički (ili oni koji glume keramiku). Stric je dovlačio prazne plastične kante do kojih je dolazio tko zna gdje i kojima bi otpilio gornji dio. Gredice uz ogradu koju je izradio moj djed - dok je još radila znamenita bravarija Križić u kojoj su Kovačić i Ehrlich izvodili građevnu bravariju - bile su betonske, a u njima raslo je svakojako cvijeće. Voljela sam noćne ljepotice, kako su ih moji zvali, žute cvjetove na visokim stabljikama čiji je pelud ostajao na nosu ako bi im se previše približili. Još poneku od njih zadržao je otac na balkonu; ja sam pak odavno odustala od te vrste cvijeća.
Na fotografiji su vidljivi brojni improvizirani detalji koji su činili našu svakodnevicu. Tek sam kasnije shvatila nesrazmjer između srebrnog bešteka i dvije vrste porculana, u odnosu na popucalu terasu, plastične kante, stare iskrzane stolce i klimavi stol za kojim sjede Omama, baka i moj otac. Klupu je uzela mama i danas je dio inventara u Palmotićevoj. Stol sam zadržala; ostao je klimav, ali smo ga barem obojali. Na njegovom učvršćenju oslonjena je pletena košara u kojoj se godinama izležavala Mew. Bilo je to prestižno mjesto, toplo, ali ne na suncu, i druge mačke nisu mu se smjele približiti. Odnedavno ga je otkrio Nietzsche i ponekad, dok moj otac ne vidi, odlazi gore i leži pod stolom praveći stricu društvo.
Stol je prekriven kockastim stolnjakom - sjećam se da su kocke bile plave; jastuci na starim stolcima bili su od umjetnog krzna, prugasti, kombinacija crne i krem-boje. Suncobran je bio izblijedio, a uz staru, nekad prljavoružičasto obojanu fasadu vise Davorove kopačke. Ne znam više jesu li ikad poslužile za nešto više od napucavanja lopte na nekom od izleta na koje smo uporno, uzaludno odlazili.
Obiteljska okupljanja uvijek su bila neobična. Omama puši i ne gleda ni u što. Davor u kutu fotografije stoji mokar, što znači da je u funkciji bio mali plastični bazen koji je tijekom ljetnih mjeseci glumio osvježenje. Baka gleda negdje u pod, tko zna u što, a i stari ima pogled usmjeren prema tlu. Svi gledaju u sličnom smjeru, nitko od njih ne vidi isto. Ne osjeća se nikakva povezanost, tek troje ljudi snimljeni u trenutku koji danas više ništa ne znači. U pozadini u kockastoj košulji, možda sam ja. Probala sam s Irenom odrediti tko bi to mogao biti, prvo smo mislile da bi to mogao biti Benno, no sjetila sam se kako sam jedno vrijeme furala takav look, ravne široke košulje, po zimi tankerica.
Gledam u fotografiju - Omame i bake više nema, stari i danas gleda tko zna u što, glasno sluša ploče i ne razgovara ni o čemu drugom osim o glazbi, kao što je to oduvijek bilo. Zadržala sam poziciju okrenutih leđa. Ne zbog toga što me ne bi zanimali (jer, vremenom sam ionako sve o njima doznala, shvatila i oprostila); ova pozicija govori o smjeru pogleda koji je vremenom postao drugačiji, polako preko onog nekad zapuštenog hodnika klizi dalje i ne zaustavlja se. Upravo je stoga bilo potrebno okrenuti leđa.
