Metenje

Dok se spuštamo niz Antunovac, Nenad me čvrsto drži za ruku. Nekad smo često tako hodali, držeći se za ruke; posljednjih godina taj mi je dodir potreban kad sam sama, tužna, kad mi je potrebno da me vodi, pridržava, da bude sve ono što je uvijek bio. Kraj mene, za mene. Večer je bila ugodna, vjetar točno onoliko prisutan da osvježi ono što je još ostalo od dana. Nikad nisam osobito voljela ponedjeljke, i na žalost ponovno sam se uvjerila da za to postoje razlozi. Kod Nataše je ugodno, u stanu je lagani propuh, taman da nas osvježi dok razgovaramo o uvijek istim temama, roditeljima, djeci, poslu, Spominjemo iste ljude, naše je društvo relativno malo i svi se znamo već godinama, jedino nisam sigurna znamo li sve ono što bismo trebali znati. Sami smo s njom, stojimo na terasi i gledamo lijepi vrt koji su uredili kad su se preselili u obiteljsku kući. Niz crvenih javora zasađen je uz puteljak popločen ukrasnim kockama. Na prijelazu iz jednog u drugi dio vrta je cedar koji smeta jednom javoru da dosegne istu visinu kao i ostali. U stražnjem dijelu vrta razno je cvijeće i stabla koja su "naslijedili" od bivših vlasnika. S oraha su popladali zeleni plodovi za vrijeme posljednje oluje koja je poharala velik dio grada. U samom uglu vrta prije nešto više od dvije godine sahranili smo Mewicu, negdje blizu njihovog psa. Od ponedjeljka uz njih je i Nietzsche. Baš zato mrzim ponedjeljak, jer je upravo tog dana umrla Mew od posljedica dugotrajne bolesti. Nietzsche je imao "samo" lošu sreću. I tako to biva. Pitala sam tog popodneva Natašu gdje odlazi sva ta ljubav koju osjećamo prema njima; kako je moguće arhivirati ono što smo imali i što je nestalo u trenutku da se više nikad ne vrati?
Kuća je zastrašujuće prazna, nije me dočekao kičasto se umiljavajući i izvijajući po dvorištu. Nije se popeo na auto da se na krovu provoza par metara poput nekog neobičnog, živog ukrasa. U samoći, nakon treninga, ostala sam dovršiti ono što sam danas radila. Perem vrata koja vode u hodnik-biblioteku, metem tragove breze, sitne trunčice koje nesmiljeno padaju sa stabla po kojima se valjao i kasnije ih donosio u krevet. Metem kao da mi je to zadnje, kao da svakim pokretom metle postajem snažnija, kao da ću s tim besmislenim iscrpljivanjem zaboraviti na trenutak što osjećam. Nema milosti, prašina mi se lijepi za noge, dvorište blista, vrata se sjaje a ja sam sve jadnija. Razmišljam o onome što sam doživjela u veterinarskoj ambulanti, onu bešćutnu, odvratnu ženu koja umjesto da mu pomogne optužuje mene. Ne mogu zaboraviti taj nevjerojatan osjećaj tuge, nevjerice, samoće u maloj ordinaciji dok se oko mene događa tko zna što, dok iz stražnjeg prostora čujem grube riječi žene koja bi trebala pomoći, no to ne čini. Nakon nekog vremena donijeli su ga pred mene, jedna od mlađih veterinarki pokušava mi pružiti riječi utjehe, prenosi mi ispriku vlasnice. No za sve je prekasno, njegova predivna glava više ništa ne vidi, i ja samo sjedim. Nikad nisam dodirnula mrtvo tijelo. Kad mi je umrla baka, medicinska sestra koja ju je došla obići obrušila se na mene kako sam mogla propusiti trenutak kad je umrla. Oči su joj ostale otvorene i ja sam godinama osjećala krivnju zbog toga. Stavljam ruku na Nietzschea, njegovo je tijelo još uvijek toplo i meko; gdje je otišlo sve ono što smo osjećali? Postoji li neko mjesto u koje se pospremaju osjećaji, u kojem počivaju doživljaji koje smo proživjeli?
Kod Nietzschea i Mewice zasadila sam jednu lijepu biljku koju sam naslijedila od bake. Ima srcolike mesnate listove iz kojih po ljeti izrastu plosnati sitni ljubičasti cvjetići. Činilo mi se da je to način da uz njih zadržim dio sebe, da barem mali dio sa svoje terase i prostora koje su voljeli prenesem tamo gdje više nismo zajedno. Metem, perem presvlake jastučića, saugam, pospremam. Mrtva sam od umora, i svejedno mi nije lakše. Pred očima mi je lice one žene koju nikad neću zaboraviti, kojoj jedino želim da joj jednom u životu netko vrati istom mjerom. No pitanje je može li uopće nešto prodrijeti do tog ledenog, bezosjećajnog srca.
Danas smo ispratili i Toma. Glazba je bila loše izvedena, iako dobro odabrana. Neprikladne riječi oproštaja, strašna zapara, udaljen grob. Poslije podne zaspala sam od svega, isključila se tek toliko da steknem snagu za dalje. I što sad? Kuća je očišćena, rublje oprano, prozori sjaje. Radna soba posložena i spremna za novi zadatak. Ugovor je potpisan, jedino autori o kojima će biti riječi neće imati privilegij da ono što će o njima biti napisano Nietzsche provjeri u jednom od onih svojih sjedenja pred ekranom, dok me upozoravao da je dosta rada i da se ponekad treba malo odmoriti. Možda je najbolje da sutra kupim novu metlu. Iscrpljivanje je trenutno jedino što mi preostaje.

Kao na pokretnoj traci

"Ništa nisi napisala", kaže mi Nenad. "Plastični svijet je zadnje." Više ni sama ne znam što je zadnje; nakon što sam dovršila knjigu i predala ju drugima da na njoj rade ono što treba osjetila sam kao da mi je netko iz glave izvukao matičnu ploču, ili nešto slično tome. Ostala sam bez dijela podataka, neću reći inspiracije jer ona je, barem za mene, jednim dijelom pitanje upornosti i discipline. Enivej, umjesto toga usredotočila sam se na čitanje, svladavam neke dugotrajne rasprave o poziciji subjekta i objekta; bakćem se s percepcijom, značenjima, i materijalima. Pokušavam u sebi napraviti mjesta za jednu drugu temu prije nego krenem na novi velik zadatak.
Moju savršenu sliku u koju gledam ometa neka mala muha koja svako malo slijeće na prozor i kvari mi pogled na lavandu, brezu, oblake i onu smiješnu praznu fasadu tvornice koja je ponovno uhvatila popodnevno zapadno sunčevo svjetlo. Tek povremeno čujem tramvaj kako prolazi Ilicom i neki mali avion koji je možda dio prazničnih zbivanja, tko će znati. Na zidu preko puta kauča promijenili smo dvije slike; Picelj i Knifer trenutno nisu nigdje, a na njihova mjesta došla je neobična mala slika Kate Mijatović premazana gustim nanosom voska ispod kojeg se nazire stranica novina. Nenad je "ničim izazvan" popravio jednu instalaciju Bane Milenkovića koju je objesio na postojeći čavao. Uvijek je bio sklon poslovičnim rješenjima, pogotovo kad je u pitanju stari zid naše sobe, koji nisam dala urediti i izglačati zbog želje da u njegovim neravninama i nesavršenostima zadržim nešto od karaktera djedove radionice. Čudne odluke, tipične za mene.
I tako, nakon svih nevremena, oluja, neprestane kiše ponovno je sunčano. Prije neki dan prolazila sam centrom i zbrajala srušena stabla. Platana pred Arhitektonskim, zeleni val, stablo preko puta HNK, Rudolfove; posljedice su bile strašne. Doduše, u nekom svom čudnom raspoloženju više sam se saživjela sa stablima nego stradalim autima, ali što mogu. Nitko nije savršen, ponajmanje ja. Neobično je vidjeti stablo koje je snažan vjetar iščupao iz zemlje. Korijen platane u Kačićevoj bio je plitak, površinski. Ostao je par dana stajati na maloj zelenoj površini svjedočeći o svojem ipak prekratkom trajanju. Stajala sam pored njega ruke položene na deblo. Imala sam dojam da je još uvijek bilo toplo, no jesu li stabla uistinu topla poput tijela? Bilo kako bilo, bavili smo se posljedicama nevremena i barem nakratko zaboravili na slijed loših vijesti koje se slijevaju s ekrana. Zasićenje je potpuno, više uopće nisam u stanju otvoriti novine jer iz njih ionako samo ispadaju reklamne slike jeftinog raskomadanog mesa i groznih sokova iz golemih plastičnih boca. Red broševa, red stražnjica, ispovijedi prevarenih i osvetnički raspoloženih ljudi. Besmislene smrti na cestama, prevare, stotine milijuna koje smo jedan dan Nenad i ja probali zamisliti i ubrzo odustali. Događa li se igdje nešto dobro? Sve što se zbiva u istom je trenutku na zaslonu naših računala i čini se kao da nam je svijet na dlanu. Nema mjesta do kojeg ne doseže googleov pogled; sve je arhivirano i dostupno na nekom od preglednika. Istodobno mi se čini da je prostor oko mene sve manji, da je ta protežnost svijeta neka imaginarna kategorija koja me se ne tiče, iz koje ne dobivam ništa vrijedno.
I tako iz svoje uobičajene pozicije skupljam snagu za dalje. Lozu smo morali već porezati jer je kao i obično počela divljački rasti. Neke druge stvari morat će pričekati, ne znam baš da će vrijeme biti bolje, ali trenutna situacija nekako nas je zaustavila. Osjećam ponovno nemir, nešto me iznutra pokreće, no nisam još uvijek sigurna o čemu se radi. Zasad zbrajam što sve mora biti dovršeno u iduća dva mjeseca, čitam, ponovno počinjem slagati ono što će mi trebati. Poslovi dolaze kao na traci, no umjesto neke alatke pomoću koje bih u tvornici spajala dijelove moja je traka mnogo zahtjevnija, iako to mnogima tako ne izgleda.
Iz gornjeg stana dopire deranje mog oca koji nikako ne pronalazi svoj mir. Obitelj je čudna kategorija, nesvladiva u nekim trenucima. Osjećam njihove godine, slažu se poslovi koje je potrebno obaviti umjesto njih. Više ne znam gdje da sve to smjestim, no zasad ne činim ništa posebno. Sjedim na kauču, čitam i slušam Nenadov izvještaj o malinama, prodavačima voća i tko zna čemu. Skupljam snagu za naporna vježbanja koja mi pomažu da ostanem disciplinirana i odgovorna. Ostalo će se već nekako srediti.

Plastični svijet

Kad sam bila mala, svijet je bio mali. Sve je bilo tu, oko mene, na Kegliću je dva-tri puta tjedno funkcionirala mala tržnica; za veću kupovinu odlazili smo na Mali plac i do njega se vozili tramvajem. Da, to su svega dvije stanice, ali je za moju baku iz nekog razloga to bilo dovoljno da se vozi, a ne hoda. Boce u kojima se prodavao jogurt bile su staklene i ponekad nam ih je donosio visoki muškarac teškog koraka, čija je odjeća imala specifičan miris na štalu, krave i mlijeko. Istina, nikad nisam bila u štali, selo mi je nepoznanica, ali tako su mi govorili pa sam na kraju i povjerovala. Škola je isto bila blizu, i Omamin stan u koji sam ponekad odlazila prespavati. Slagala je za mene mali priručni krevet presloživši jastuke kauča. Bili su zeleni s relativno duboko ušitim gumbima tako da se činilo kao da su složeni iz više manjih četvrtastih jastuka. Nisu bili osobito udobni, ali to nije bilo važno. Voljela sam kad mi je kuhala njenu verziju umaka bolognese neobično usitnjenog mesa. Radila je i šnenokle, vjerojatno jedino slatko koje je znala prirediti. Sama ga ne radim, za to je ponekad, na žalost rijetko, zadužena Amira.
Dio po kojem smo se kretali svodio se na par ulica. Mamina prijateljica koju smo ponekad posjećivali stanovala je u Primorskoj, a u Vodovodnoj je u malom stanu u prizemlju živjela Vinka. Čak i dok sam bila dijete bila je manja od mene, sitna, sijede kose, neobično draga. Zvali smo je tetom iako nam nije bila u rodu; nju je djed skrivao za vrijeme rata da ju ne odvedu u logor, ali to sam doznala mnogo kasnije. Iz njezinog stana klasicistički je crni stalak za cvijeće u obliku kaneliranog stupa koji i danas držim u radnoj sobi.
I kad smo ljeti odlazili u Berlin, kretali smo se unutar zadanog perimetra; ne sjećam se nekih iznenađenja na koja smo nailazili kasnije, sami. Ceste su bile uske, vozilo se sporije, a automobili su imali limene karoserije. Ne mogu reći je li bilo bolje, jer usporedbe tog tipa ne govore mi mnogo ni o tome kako je bilo niti o tome, kako je sad. Ali lim je bio - lim, boce za mlijeko i jogurt staklene, a mnogi okusi intenzivniji od ovih današnjih. Sjećam se da je sve nekako dulje trajalo, i pitam se kad se to promijenilo.
Za vrijeme današnje vožnje biciklom na koju sam se uputila nakon deset sati sjedenja i pisanja, promatrala sam grad koji više ne poznajem. Pločnici su neravni, prepuni rupa i zakrpa koje je nemoguće izbjeći. Sve ono što se nekad činilo veliko postalo je malo, zagušeno i nezanimljivo. Kuće koje sam počela otkrivati kao dio neke lijepe, osmišljene gradske cjeline u međuvremenu su se počele osipati; na mnogima su plastični prozori koji samo podsjećaju na stare originalne okvire. Klaićeva koju poznajem napamet prašnjava je i uz jedan njezin dio stoje neki pijanci koji često dobacuju gluposti. Ostala je jedino pekarica Kos, svega ostalog više nema, ili se promijenilo na gore. Fotoradnja koja je prije mnogo godina pretvorena u videoteku više ne radi, tapetar više ne iznosi smiješne, ne osobito lijepe kaučeve na ulicu da ih pokupi kamion. Frizer kraj Omamine kuće je zatvoren, prizemlja su oblijepljena naslagama reklama, odbačenih papira, ili su jednostavno prepuštena propadanju. Istu sliku gledam gdje god se okrenem. Po kantama za smeće premeću pijanci, beskućnici, ponekad ljudi koji nemaju drugi izvor prihoda osim plastičnih boca za kojima tragaju. U ovo doba prevrtanje smeća popraćeno je nesnosnim smradom, a vrućina koja vlada zadnjih dana samo pojačava užas pokraj kojeg svakodnevno prolazim. Kante su plastične, kao i boce iz tko zna čijeg smeća. Vreli vjetar napuhnuo je neku plastičnu vrećicu koja putuje uz mene. Nemam više dojam o veličini svijeta. Vozim se preko grada samo po ulicama i prolazima koje dobro poznajem, jer svaka improvizacija nužno završava na mjestima gdje ne želim biti. Vozim se po nasipu kraj trkača, šetača, nesvjesna prostornih odnosa. Ne mogu procijeniti udaljenosti, sve se čini malo i kratko, a opet je toliko veće nego što je bilo. Prolazim kraj Ružićeve Mačke i Ujevićkinog Trkača, puteljak na nasipu je prašnjav, a mušice nemilosrdno ulijeću u oči ili se lijepe za znojnu kožu. Nema sredine, proljeća koje postepeno jača prema ljetu - prijelaznog doba u kojem se navikavamo na vrućinu koja će potrajati.
U gornjem stanu provjeravam klimu (koja je isto plastična), pokušavam urazumiti oca koji više nema živaca ni za što, pa ni za sebe samog. U velikoj sivoj tegli u stražnjem dvorištu, u koju sam presadila bor koji je Nenad kupio prije par godina, sa zebnom promatram što se događa. Nemam dojam da će bor preživjeti, a kad sam to prije par dana spomenula za ručkom, Ivar je to doživio dosta dramatično, uvjeravajući me da će ga presaditi na Jelenovac. I vrba bi već trebala imati mnogo veću krošnju, nešto se i s njom događa, no ne mogu sve to dovesti u red. Ponekad treba pustiti da bude kako jest. Pa stoga s kompom (plastičnim) u krilu sjedim i slušam emisiju na radiju koju je uredio Ivar. Mnogi kažu da se povijest ponavlja; rekla bih da ponekad napravi krug i poveže ono što se može povezati. Djetinjstvo sam provela slušajući roditelje kako pripremaju emisije za radio, jazz je prašio svakodnevno sve dok ga nisam više mogla slušati. Trenutno mi ništa drugo ne preostaje - sjedim, pišem, mačak se umiljava oko mene nakon što je danas bio kažnjen zbog svojih nepodopština i slušam što Ivar sluša. Povijest se ne ponavlja, samo je povezala u neku labavu cjelinu ono što je bilo s onim što je sad. I ne zvuči loše.