Dok se spuštamo niz Antunovac, Nenad me čvrsto drži za ruku. Nekad smo često tako hodali, držeći se za ruke; posljednjih godina taj mi je dodir potreban kad sam sama, tužna, kad mi je potrebno da me vodi, pridržava, da bude sve ono što je uvijek bio. Kraj mene, za mene. Večer je bila ugodna, vjetar točno onoliko prisutan da osvježi ono što je još ostalo od dana. Nikad nisam osobito voljela ponedjeljke, i na žalost ponovno sam se uvjerila da za to postoje razlozi. Kod Nataše je ugodno, u stanu je lagani propuh, taman da nas osvježi dok razgovaramo o uvijek istim temama, roditeljima, djeci, poslu, Spominjemo iste ljude, naše je društvo relativno malo i svi se znamo već godinama, jedino nisam sigurna znamo li sve ono što bismo trebali znati. Sami smo s njom, stojimo na terasi i gledamo lijepi vrt koji su uredili kad su se preselili u obiteljsku kući. Niz crvenih javora zasađen je uz puteljak popločen ukrasnim kockama. Na prijelazu iz jednog u drugi dio vrta je cedar koji smeta jednom javoru da dosegne istu visinu kao i ostali. U stražnjem dijelu vrta razno je cvijeće i stabla koja su "naslijedili" od bivših vlasnika. S oraha su popladali zeleni plodovi za vrijeme posljednje oluje koja je poharala velik dio grada. U samom uglu vrta prije nešto više od dvije godine sahranili smo Mewicu, negdje blizu njihovog psa. Od ponedjeljka uz njih je i Nietzsche. Baš zato mrzim ponedjeljak, jer je upravo tog dana umrla Mew od posljedica dugotrajne bolesti. Nietzsche je imao "samo" lošu sreću. I tako to biva. Pitala sam tog popodneva Natašu gdje odlazi sva ta ljubav koju osjećamo prema njima; kako je moguće arhivirati ono što smo imali i što je nestalo u trenutku da se više nikad ne vrati?
Kuća je zastrašujuće prazna, nije me dočekao kičasto se umiljavajući i izvijajući po dvorištu. Nije se popeo na auto da se na krovu provoza par metara poput nekog neobičnog, živog ukrasa. U samoći, nakon treninga, ostala sam dovršiti ono što sam danas radila. Perem vrata koja vode u hodnik-biblioteku, metem tragove breze, sitne trunčice koje nesmiljeno padaju sa stabla po kojima se valjao i kasnije ih donosio u krevet. Metem kao da mi je to zadnje, kao da svakim pokretom metle postajem snažnija, kao da ću s tim besmislenim iscrpljivanjem zaboraviti na trenutak što osjećam. Nema milosti, prašina mi se lijepi za noge, dvorište blista, vrata se sjaje a ja sam sve jadnija. Razmišljam o onome što sam doživjela u veterinarskoj ambulanti, onu bešćutnu, odvratnu ženu koja umjesto da mu pomogne optužuje mene. Ne mogu zaboraviti taj nevjerojatan osjećaj tuge, nevjerice, samoće u maloj ordinaciji dok se oko mene događa tko zna što, dok iz stražnjeg prostora čujem grube riječi žene koja bi trebala pomoći, no to ne čini. Nakon nekog vremena donijeli su ga pred mene, jedna od mlađih veterinarki pokušava mi pružiti riječi utjehe, prenosi mi ispriku vlasnice. No za sve je prekasno, njegova predivna glava više ništa ne vidi, i ja samo sjedim. Nikad nisam dodirnula mrtvo tijelo. Kad mi je umrla baka, medicinska sestra koja ju je došla obići obrušila se na mene kako sam mogla propusiti trenutak kad je umrla. Oči su joj ostale otvorene i ja sam godinama osjećala krivnju zbog toga. Stavljam ruku na Nietzschea, njegovo je tijelo još uvijek toplo i meko; gdje je otišlo sve ono što smo osjećali? Postoji li neko mjesto u koje se pospremaju osjećaji, u kojem počivaju doživljaji koje smo proživjeli?
Kod Nietzschea i Mewice zasadila sam jednu lijepu biljku koju sam naslijedila od bake. Ima srcolike mesnate listove iz kojih po ljeti izrastu plosnati sitni ljubičasti cvjetići. Činilo mi se da je to način da uz njih zadržim dio sebe, da barem mali dio sa svoje terase i prostora koje su voljeli prenesem tamo gdje više nismo zajedno. Metem, perem presvlake jastučića, saugam, pospremam. Mrtva sam od umora, i svejedno mi nije lakše. Pred očima mi je lice one žene koju nikad neću zaboraviti, kojoj jedino želim da joj jednom u životu netko vrati istom mjerom. No pitanje je može li uopće nešto prodrijeti do tog ledenog, bezosjećajnog srca.
Danas smo ispratili i Toma. Glazba je bila loše izvedena, iako dobro odabrana. Neprikladne riječi oproštaja, strašna zapara, udaljen grob. Poslije podne zaspala sam od svega, isključila se tek toliko da steknem snagu za dalje. I što sad? Kuća je očišćena, rublje oprano, prozori sjaje. Radna soba posložena i spremna za novi zadatak. Ugovor je potpisan, jedino autori o kojima će biti riječi neće imati privilegij da ono što će o njima biti napisano Nietzsche provjeri u jednom od onih svojih sjedenja pred ekranom, dok me upozoravao da je dosta rada i da se ponekad treba malo odmoriti. Možda je najbolje da sutra kupim novu metlu. Iscrpljivanje je trenutno jedino što mi preostaje.
