"Ništa nisi napisala", kaže mi Nenad. "Plastični svijet je zadnje." Više ni sama ne znam što je zadnje; nakon što sam dovršila knjigu i predala ju drugima da na njoj rade ono što treba osjetila sam kao da mi je netko iz glave izvukao matičnu ploču, ili nešto slično tome. Ostala sam bez dijela podataka, neću reći inspiracije jer ona je, barem za mene, jednim dijelom pitanje upornosti i discipline. Enivej, umjesto toga usredotočila sam se na čitanje, svladavam neke dugotrajne rasprave o poziciji subjekta i objekta; bakćem se s percepcijom, značenjima, i materijalima. Pokušavam u sebi napraviti mjesta za jednu drugu temu prije nego krenem na novi velik zadatak.Moju savršenu sliku u koju gledam ometa neka mala muha koja svako malo slijeće na prozor i kvari mi pogled na lavandu, brezu, oblake i onu smiješnu praznu fasadu tvornice koja je ponovno uhvatila popodnevno zapadno sunčevo svjetlo. Tek povremeno čujem tramvaj kako prolazi Ilicom i neki mali avion koji je možda dio prazničnih zbivanja, tko će znati. Na zidu preko puta kauča promijenili smo dvije slike; Picelj i Knifer trenutno nisu nigdje, a na njihova mjesta došla je neobična mala slika Kate Mijatović premazana gustim nanosom voska ispod kojeg se nazire stranica novina. Nenad je "ničim izazvan" popravio jednu instalaciju Bane Milenkovića koju je objesio na postojeći čavao. Uvijek je bio sklon poslovičnim rješenjima, pogotovo kad je u pitanju stari zid naše sobe, koji nisam dala urediti i izglačati zbog želje da u njegovim neravninama i nesavršenostima zadržim nešto od karaktera djedove radionice. Čudne odluke, tipične za mene.
I tako, nakon svih nevremena, oluja, neprestane kiše ponovno je sunčano. Prije neki dan prolazila sam centrom i zbrajala srušena stabla. Platana pred Arhitektonskim, zeleni val, stablo preko puta HNK, Rudolfove; posljedice su bile strašne. Doduše, u nekom svom čudnom raspoloženju više sam se saživjela sa stablima nego stradalim autima, ali što mogu. Nitko nije savršen, ponajmanje ja. Neobično je vidjeti stablo koje je snažan vjetar iščupao iz zemlje. Korijen platane u Kačićevoj bio je plitak, površinski. Ostao je par dana stajati na maloj zelenoj površini svjedočeći o svojem ipak prekratkom trajanju. Stajala sam pored njega ruke položene na deblo. Imala sam dojam da je još uvijek bilo toplo, no jesu li stabla uistinu topla poput tijela? Bilo kako bilo, bavili smo se posljedicama nevremena i barem nakratko zaboravili na slijed loših vijesti koje se slijevaju s ekrana. Zasićenje je potpuno, više uopće nisam u stanju otvoriti novine jer iz njih ionako samo ispadaju reklamne slike jeftinog raskomadanog mesa i groznih sokova iz golemih plastičnih boca. Red broševa, red stražnjica, ispovijedi prevarenih i osvetnički raspoloženih ljudi. Besmislene smrti na cestama, prevare, stotine milijuna koje smo jedan dan Nenad i ja probali zamisliti i ubrzo odustali. Događa li se igdje nešto dobro? Sve što se zbiva u istom je trenutku na zaslonu naših računala i čini se kao da nam je svijet na dlanu. Nema mjesta do kojeg ne doseže googleov pogled; sve je arhivirano i dostupno na nekom od preglednika. Istodobno mi se čini da je prostor oko mene sve manji, da je ta protežnost svijeta neka imaginarna kategorija koja me se ne tiče, iz koje ne dobivam ništa vrijedno.
I tako iz svoje uobičajene pozicije skupljam snagu za dalje. Lozu smo morali već porezati jer je kao i obično počela divljački rasti. Neke druge stvari morat će pričekati, ne znam baš da će vrijeme biti bolje, ali trenutna situacija nekako nas je zaustavila. Osjećam ponovno nemir, nešto me iznutra pokreće, no nisam još uvijek sigurna o čemu se radi. Zasad zbrajam što sve mora biti dovršeno u iduća dva mjeseca, čitam, ponovno počinjem slagati ono što će mi trebati. Poslovi dolaze kao na traci, no umjesto neke alatke pomoću koje bih u tvornici spajala dijelove moja je traka mnogo zahtjevnija, iako to mnogima tako ne izgleda.
Iz gornjeg stana dopire deranje mog oca koji nikako ne pronalazi svoj mir. Obitelj je čudna kategorija, nesvladiva u nekim trenucima. Osjećam njihove godine, slažu se poslovi koje je potrebno obaviti umjesto njih. Više ne znam gdje da sve to smjestim, no zasad ne činim ništa posebno. Sjedim na kauču, čitam i slušam Nenadov izvještaj o malinama, prodavačima voća i tko zna čemu. Skupljam snagu za naporna vježbanja koja mi pomažu da ostanem disciplinirana i odgovorna. Ostalo će se već nekako srediti.
