Kad sam bila mala, svijet je bio mali. Sve je bilo tu, oko mene, na Kegliću je dva-tri puta tjedno funkcionirala mala tržnica; za veću kupovinu odlazili smo na Mali plac i do njega se vozili tramvajem. Da, to su svega dvije stanice, ali je za moju baku iz nekog razloga to bilo dovoljno da se vozi, a ne hoda. Boce u kojima se prodavao jogurt bile su staklene i ponekad nam ih je donosio visoki muškarac teškog koraka, čija je odjeća imala specifičan miris na štalu, krave i mlijeko. Istina, nikad nisam bila u štali, selo mi je nepoznanica, ali tako su mi govorili pa sam na kraju i povjerovala. Škola je isto bila blizu, i Omamin stan u koji sam ponekad odlazila prespavati. Slagala je za mene mali priručni krevet presloživši jastuke kauča. Bili su zeleni s relativno duboko ušitim gumbima tako da se činilo kao da su složeni iz više manjih četvrtastih jastuka. Nisu bili osobito udobni, ali to nije bilo važno. Voljela sam kad mi je kuhala njenu verziju umaka bolognese neobično usitnjenog mesa. Radila je i šnenokle, vjerojatno jedino slatko koje je znala prirediti. Sama ga ne radim, za to je ponekad, na žalost rijetko, zadužena Amira.
Dio po kojem smo se kretali svodio se na par ulica. Mamina prijateljica koju smo ponekad posjećivali stanovala je u Primorskoj, a u Vodovodnoj je u malom stanu u prizemlju živjela Vinka. Čak i dok sam bila dijete bila je manja od mene, sitna, sijede kose, neobično draga. Zvali smo je tetom iako nam nije bila u rodu; nju je djed skrivao za vrijeme rata da ju ne odvedu u logor, ali to sam doznala mnogo kasnije. Iz njezinog stana klasicistički je crni stalak za cvijeće u obliku kaneliranog stupa koji i danas držim u radnoj sobi.
I kad smo ljeti odlazili u Berlin, kretali smo se unutar zadanog perimetra; ne sjećam se nekih iznenađenja na koja smo nailazili kasnije, sami. Ceste su bile uske, vozilo se sporije, a automobili su imali limene karoserije. Ne mogu reći je li bilo bolje, jer usporedbe tog tipa ne govore mi mnogo ni o tome kako je bilo niti o tome, kako je sad. Ali lim je bio - lim, boce za mlijeko i jogurt staklene, a mnogi okusi intenzivniji od ovih današnjih. Sjećam se da je sve nekako dulje trajalo, i pitam se kad se to promijenilo.
Za vrijeme današnje vožnje biciklom na koju sam se uputila nakon deset sati sjedenja i pisanja, promatrala sam grad koji više ne poznajem. Pločnici su neravni, prepuni rupa i zakrpa koje je nemoguće izbjeći. Sve ono što se nekad činilo veliko postalo je malo, zagušeno i nezanimljivo. Kuće koje sam počela otkrivati kao dio neke lijepe, osmišljene gradske cjeline u međuvremenu su se počele osipati; na mnogima su plastični prozori koji samo podsjećaju na stare originalne okvire. Klaićeva koju poznajem napamet prašnjava je i uz jedan njezin dio stoje neki pijanci koji često dobacuju gluposti. Ostala je jedino pekarica Kos, svega ostalog više nema, ili se promijenilo na gore. Fotoradnja koja je prije mnogo godina pretvorena u videoteku više ne radi, tapetar više ne iznosi smiješne, ne osobito lijepe kaučeve na ulicu da ih pokupi kamion. Frizer kraj Omamine kuće je zatvoren, prizemlja su oblijepljena naslagama reklama, odbačenih papira, ili su jednostavno prepuštena propadanju. Istu sliku gledam gdje god se okrenem. Po kantama za smeće premeću pijanci, beskućnici, ponekad ljudi koji nemaju drugi izvor prihoda osim plastičnih boca za kojima tragaju. U ovo doba prevrtanje smeća popraćeno je nesnosnim smradom, a vrućina koja vlada zadnjih dana samo pojačava užas pokraj kojeg svakodnevno prolazim. Kante su plastične, kao i boce iz tko zna čijeg smeća. Vreli vjetar napuhnuo je neku plastičnu vrećicu koja putuje uz mene. Nemam više dojam o veličini svijeta. Vozim se preko grada samo po ulicama i prolazima koje dobro poznajem, jer svaka improvizacija nužno završava na mjestima gdje ne želim biti. Vozim se po nasipu kraj trkača, šetača, nesvjesna prostornih odnosa. Ne mogu procijeniti udaljenosti, sve se čini malo i kratko, a opet je toliko veće nego što je bilo. Prolazim kraj Ružićeve Mačke i Ujevićkinog Trkača, puteljak na nasipu je prašnjav, a mušice nemilosrdno ulijeću u oči ili se lijepe za znojnu kožu. Nema sredine, proljeća koje postepeno jača prema ljetu - prijelaznog doba u kojem se navikavamo na vrućinu koja će potrajati.
U gornjem stanu provjeravam klimu (koja je isto plastična), pokušavam urazumiti oca koji više nema živaca ni za što, pa ni za sebe samog. U velikoj sivoj tegli u stražnjem dvorištu, u koju sam presadila bor koji je Nenad kupio prije par godina, sa zebnom promatram što se događa. Nemam dojam da će bor preživjeti, a kad sam to prije par dana spomenula za ručkom, Ivar je to doživio dosta dramatično, uvjeravajući me da će ga presaditi na Jelenovac. I vrba bi već trebala imati mnogo veću krošnju, nešto se i s njom događa, no ne mogu sve to dovesti u red. Ponekad treba pustiti da bude kako jest. Pa stoga s kompom (plastičnim) u krilu sjedim i slušam emisiju na radiju koju je uredio Ivar. Mnogi kažu da se povijest ponavlja; rekla bih da ponekad napravi krug i poveže ono što se može povezati. Djetinjstvo sam provela slušajući roditelje kako pripremaju emisije za radio, jazz je prašio svakodnevno sve dok ga nisam više mogla slušati. Trenutno mi ništa drugo ne preostaje - sjedim, pišem, mačak se umiljava oko mene nakon što je danas bio kažnjen zbog svojih nepodopština i slušam što Ivar sluša. Povijest se ne ponavlja, samo je povezala u neku labavu cjelinu ono što je bilo s onim što je sad. I ne zvuči loše.
