Truplo Kamenskog promatram svakodnevno, shvaćajući da se smrad truleži širi iz mog neposrednog susjedstva, parcele na koju se upisalo tko zna koliko fantomskih tvrtki čiji trag vodi u jedno kaptolsko dvorište. Ne znam što činiti s tim podatkom, što raditi sa svime onime što nas okružuje, što znamo ili naslućujemo, što izravno ugrožava egzistenciju ne samo prevarenih i napuštenih radnica, nego svih nas kojima je stalo. Nema utjehe, ni u književnosti niti bilo gdje drugdje. Trudimo se održati privid civiliziranog života, radovati se s prijateljima, sjesti svaki dan za stol uz tanjur nečeg finog ne bi li barem na trenutak svrnuli pogled od svakidašnjice. No dok sjedim, Kamensko kao da se naginje prema meni, poput znaka da je gotovo sve otišlo k vragu i nema povratka, a put kojim smo krenuli - ne svojom voljom - ne vodi k cilju. I to me usporuje, nemam volje pisati, razmišljati, disati. Sjedim u starom plavom stolcu na okretanje, ponekad ukapčam kalorifer čiji topli zrak uspavljuje Mačića koji se zna sklupčati u njegovu podnožju. Kroz prozor ne vidim ništa, tek odraz biljke koju sam usvojila, u čijoj sjeni još uvijek cvjeta posljednja ovogodišnja orhideja. Napor koji ulažem u svakodnevni život je nevjerojatan; nemam snage za tržnicu, niti za kuhanje. Obrazac svakodnevnih poslova nastojim zanemariti, sakriti se u tu prostoriju iz koje nema izlaza osim u ponekoj napisanoj rečenici. No ovi posljednji tekstovi na kojima radim su naporni, teme su teške, gotovo neprohodne, a njihovi odjeci u skladu s općom apatijom i nezainteresiranošću.
Posljednja kreativna stvar koju sam napravila bila je rođendanska gesta. Priznajem, nisam bila sigurna ciljam li u pravom smjeru, no ispalo je da je moguće - barem simbolično - svesti prijateljičinih pedeset godina u pedeset malih staklenki na čije smo poklopce Nenad i ja lijepili okrugle bijele naljepnice ispisane njegovim lijepim rukopisom. Svaki okus za jednu godinu, za ono što smo kuhali, za okuse kojih se sjećamo iz djetinjstva, za neke fine stvari koje smo podijelili u ponekom zajedničkom objedu: "fini domaći pesto", "ušećerene ljubičice", "confit od šljiva sa zvjezdolikim anisom, cimetom i đumbirom", "zobene pahuljice", sve iz naših frižidera (da, imamo ih više), špajze, i svih drugih mjesta na kojima su spremljene stvari koje sam ne tako davno skuhala ili spremila. Omotane prelijepom svilom i složene u dugačku kutiju, poslužile su za kratku zdravicu (ruku na srce, Ivar me kritizirao da je bila preduga, i da ubuduće moram paziti, ali kako komprimirati sjećanja, izreći u kraćoj formi ono što je u takvim prigodama lijepo čuti?).
Danima hodam uokolo, slažem rečenice koje želim zapisati, i koje netragom nestaju. Nemam naviku pisanja bilješki, sve nastaje u trenu - dobro, ne baš trenu, iako tako možda ponekad izgleda. "Kako još za to imaš vremena?", pita me kolegica dok sjedimo u jedinoj pravoj zagrebačkoj kofeinskoj oazi. Pokušavam joj nešto prepričati, no ona sa smješkom odvraća, "Da, znam, pročitala sam!". Neobičan osjećaj, priznajem, i ne znam što bih rekla. Svaka moja kretnja možda je prepričana, više i sama ne znam što sam sve podijelila na ovih dvjestotinjak "kartica" teksta. Pitam se promatra li me na drugačiji način, svjesna onoga što mislim, radim, osjećam. Ili bilo tko drugi? To je prednost ove vrste "literature" - ta mogućnost izravnog komuniciranja napisanog, bez odmaka (ili sigurnosti?) koju pruža meko ili tvrdo ukoričeno izdanje. Mačić uživa dok pišem, izvodi neke neodoljive poze, razvlači se po lijepom kauču. Pravi mi društvo dok, kao upravo sad, leži u neopisivo kitsch-pozi, na leđima, raširenih stražnjih šapa i iskrenute glave nakon što je danas izveo brojne nepodopštine. Ne pušta me samu dok je Nenad u Rijeci, a ja nakon svega što se događa trebam nekog kraj sebe kako bih izdržala dan.