Miris koji se neki dan širio kvartom slutio je na trulež. Osjećala sam se loše, jer nisam bila u stanju povezati ga ni s jednom tvornicom u našoj blizini - Pivovara smrdi na hmelj, osobito kad grad pritisnu južni vjetrovi, a Frank zna ispuštati one specifične mirise pregorenog karamela ili nešto slično tome. Tvornica duhana na sreću davno je iselila iz Klaićeve, pa sam taj miris s vremenom zaboravila. Zadah truleži zatekao me na putu doma, dok sam posustalog pogleda pratila "razvoj" praznih, napuštenih prizemnih prostora u gradu u kojem više ništa nije kako treba. Oko mene uglavnom su prljavi izlozi u kojima su zaostali tragovi robe iz drugih, ne tako davnih vremena za koja sam zaboravila, jesu li bila bolja ili je to sve samo privid. Ništa se ne mijenja na bolje, sve stoji ili propada; sadržaji su nikakvi, ništa nije privlačno, baš ništa. I zapravo ne volim pješačiti, jer za vrijeme vožnje, bilo automobilom ili biciklom, sve promiče brže, pozornost je usmjerena na onaj neposredni dio asfalta ispred i pored mene, na pješačke prijelaze. No dok hodam, neminovno se suočavam s onim što ne želim vidjeti, jer ne znam kako bih to uopće mogla promijeniti. A sebe ne želim i ne mogu mijenjati. Ne u tom pogledu.Truplo Kamenskog promatram svakodnevno, shvaćajući da se smrad truleži širi iz mog neposrednog susjedstva, parcele na koju se upisalo tko zna koliko fantomskih tvrtki čiji trag vodi u jedno kaptolsko dvorište. Ne znam što činiti s tim podatkom, što raditi sa svime onime što nas okružuje, što znamo ili naslućujemo, što izravno ugrožava egzistenciju ne samo prevarenih i napuštenih radnica, nego svih nas kojima je stalo. Nema utjehe, ni u književnosti niti bilo gdje drugdje. Trudimo se održati privid civiliziranog života, radovati se s prijateljima, sjesti svaki dan za stol uz tanjur nečeg finog ne bi li barem na trenutak svrnuli pogled od svakidašnjice. No dok sjedim, Kamensko kao da se naginje prema meni, poput znaka da je gotovo sve otišlo k vragu i nema povratka, a put kojim smo krenuli - ne svojom voljom - ne vodi k cilju. I to me usporuje, nemam volje pisati, razmišljati, disati. Sjedim u starom plavom stolcu na okretanje, ponekad ukapčam kalorifer čiji topli zrak uspavljuje Mačića koji se zna sklupčati u njegovu podnožju. Kroz prozor ne vidim ništa, tek odraz biljke koju sam usvojila, u čijoj sjeni još uvijek cvjeta posljednja ovogodišnja orhideja. Napor koji ulažem u svakodnevni život je nevjerojatan; nemam snage za tržnicu, niti za kuhanje. Obrazac svakodnevnih poslova nastojim zanemariti, sakriti se u tu prostoriju iz koje nema izlaza osim u ponekoj napisanoj rečenici. No ovi posljednji tekstovi na kojima radim su naporni, teme su teške, gotovo neprohodne, a njihovi odjeci u skladu s općom apatijom i nezainteresiranošću.
Posljednja kreativna stvar koju sam napravila bila je rođendanska gesta. Priznajem, nisam bila sigurna ciljam li u pravom smjeru, no ispalo je da je moguće - barem simbolično - svesti prijateljičinih pedeset godina u pedeset malih staklenki na čije smo poklopce Nenad i ja lijepili okrugle bijele naljepnice ispisane njegovim lijepim rukopisom. Svaki okus za jednu godinu, za ono što smo kuhali, za okuse kojih se sjećamo iz djetinjstva, za neke fine stvari koje smo podijelili u ponekom zajedničkom objedu: "fini domaći pesto", "ušećerene ljubičice", "confit od šljiva sa zvjezdolikim anisom, cimetom i đumbirom", "zobene pahuljice", sve iz naših frižidera (da, imamo ih više), špajze, i svih drugih mjesta na kojima su spremljene stvari koje sam ne tako davno skuhala ili spremila. Omotane prelijepom svilom i složene u dugačku kutiju, poslužile su za kratku zdravicu (ruku na srce, Ivar me kritizirao da je bila preduga, i da ubuduće moram paziti, ali kako komprimirati sjećanja, izreći u kraćoj formi ono što je u takvim prigodama lijepo čuti?).
