"O čemu bi htio da pišem?"
"O prošlom tjednu, svemu što se dogodilo."
Ne znam više što se dogodilo prošli tjedan. Je li uopće bilo nešto o čemu bi trebalo pisati? A, da, Ivarov rođendan proslavili smo u intimnom društvu, iako nas je bilo dosta. Prošlo je mirno, djeca su sjedila s nama čitavo vrijeme i tko će znati o čemu su sve razgovarali. Pripreme su me do neke mjere oborile s nogu, no volim kad su kraj mene prijatelji i kad vodimo neke ugodne razgovore koje smo možda već jednom vodili, barem djelomično. "Više uopće nemam privatnosti, sve si stavila na blog", rekao mi je prije nekog vremena Ivar. Hm, nisam sigurna da je baš tako, mnogo toga je neispričano i vjerojatno će tako i ostati. Nemoguće je svega se sjetiti, nemoguće procijeniti što bi moglo biti zanimljivo za pisanje i kasnije čitanje. Mirisi, sjećanja, pogledi - sve je to već prepričano, ne treba se ponavljati. No pogled koji susrećem u ogledalu svakog jutra nije isti kao onaj prije tko zna koliko godina. Nemoguće ga je ponoviti, pa je možda nemoguće ponoviti i ono što je već napisano. Ili se varam?
Zapravo se ne sjećam da sam se ikad osobito bavila svojim odrazom u ogledalu. Uglavnom nisam za to imala vremena, i čak su i najopsežnije pripreme zapravo trajale kratko, a dovršavala sam ih najčešće zadnji trenutak prije nego što bismo negdje kretali ili bi netko pozvonio na naša vrata. Način na koji se šminkam ostao je isti, ne volim se baviti frizurom, ne volim sušiti kosu i izvlačiti ju na bilo koji način. Ne volim nositi čarape, no moje su noge često pune modrica, svaka otvorena vrata ili prolazak pored nečeg oštrog i tvrdog ostavit će na meni trag koji moram prekriti. Ne volim dirate ručke u tramvaju i u zadnje vrijeme uglavnom nosim rukavice koje naravno izazivaju začuđene poglede, ali što mogu. Volim nositi platforme i nešto više pete, pogled iz povišene perspektive svidio mi se odavno i čak sam vremenom savršeno naučila upravljati autom bez da se preobuvam. Što se promijenilo? Pogled mi je još uvijek oštar, i tek ponekad, kad sam jako umorna a slova na nekoj deklaraciji vrlo sitna, posežem za nekim starim Nenadovim naočalama. Svjesna sam svakog detalja, nisam, za razliku od Mirjane koja mi je to probala prepričati, izgubila sposobnost percipiranja sitnica. Ako je to uopće važno. Pogled i način kako gledam podsjetili su me na staru prašnjavu garažu u kojoj je Nenad nekad davno radio nakit. Nalazi se u jednom iličkom dvorištu, pokraj kuće naših znanaca. Pogled koji sam tada imala dopao mu se i već je pri prvom susretu pokušao odrediti koji bi mi nakit najbolje pristajao. Takav pogled već odavno nemam, oči su mi često umorne a podočnjaci sve izraženiji. Još jedan danak starenju. Izgubila sam i onu mladenačku nezainteresiranost koja je, kako mi se barem čini, bila specifična za moju generaciju; ono vrijeme kad nam se činilo da sve traje beskonačno i neće se promijeniti. Neki dan kolegica mi je prepričavala osobitosti posla koji obavlja, nepravilnosti na koje nailazi i izgubljene nade da će se jednom stvari promijeniti na bolje. "Kako možete svaki dan ulaziti u ovaj ured i obavljati posao, znajući sve ovo što ste mi ispričali?" Istog trenutka osjetila sam snažan grč u vratu, mala žlijezda u obliku mačje glave, kako ju često opisuju, ponovno je poremetila teško stečenu ravnotežu iz koje sve češće ispadam. I to je dio života koji se najviše promijenio - ta nemogućnost prilagodbe uvjetima koji vladaju, nespremnost na pristajanje, na prihvaćanje. Svaka vijest izazvat će identičnu reakciju koju ne znam izbjeći. Ranije sam bila drugačija i iako su me mnoge situacije pogađale, oporavak je bio kratkotrajan. Zato se liječim izbjegavanjem vijesti, stišavanjem radija ili odbijanjem svega onog što bi na bilo koji način moglo ugroziti moju egzistenciju. Je li to moguće? Ne, jer saznanja o onome što ne želim znati dopiru do mene kroz zrak koji dišem. Nema odmora, podočnjaci su sve dublji, a količina gluposti i zločestoće sve veća.
Nenad je zaspao, kao što to često čini u posljednje vrijeme. Mačić se stisnuo uz njega u neku nemoguću kitsch pozu, nakon što smo ga danas okupali prema uputama veterinara. Nedjelja je bila mirna, bez previše posla, bez poziva, provukla se kao da se ništa nije promijenilo. Zapravo više ne znam kako su nedjelje nekad izgledale. Pogled prema njima nekako se zamutio, i sve se čini kao što je bilo. Još uvijek nisu izumili naočale protiv privida. A dobro bi mi došle, jer tema kojom se bavim bolje bi izgledala iz neke "olakšane" perspektive. I tako, u smiraj dana nakon što sam doznala da su radnice Kamenskog predsjednku poklonile metlu i više ne spavaju u šatoru u parku, pogledavam prema mačiću koji leži na leđima sa šapicama u zrak. Jesu li se mačke promijenile? Ili je njihovo ponašanje dio tog privida koji više ne znam s čim bih dovela u vezu?
