Paralelni Zagreb

Čak i da znam, ne bih mogla o svemu tome pisati. Čak i da mogu, ne bih to željela. Jednostavno ponekad šutim, okrećem glavu, namjerno mislim da nešto drugo. Dižem se od stola, odlazim pripremiti kavu, ili tko zna što drugo. Uranjam među recepte, zabavljam se s Mačićem, penjem se i silazim znajući da postoje stvari koje ne treba izreći.

Danas smo odlučili hodati po brežuljcima koji se poput niske pružaju sjeverno od Ilice. Od Vinogradske preko Magdićevih stuba do Bosanske, preko malog parka u šumu, puteljkom do Hercegovačke i dalje. Prolazimo nekim stubama i uličicama u kojima nikad nismo bili, ili je to bilo toliko davno da smo zaboravili. Uz nas se razvija paralelni Zagreb u čijim detaljima pronalazimo ideje koje su vrijedne. Lijepu i jednostavnu prizemnicu čija su pročelja prekrivena drvetom smještenu iza održavane živice. Divimo se nevjerojatnim bojama stabala čije plamene krošnje upozoravaju kakvo vrijeme dolazi. Dječja igrališta na koja nailazimo malena su i redom zapuštena; na Rokovom perivoju ljuljačke imaju debele, grubo obrađene drvene sjedalice koje su odavno trebale biti zamijenjene. Stara kapela nedavno je uređena, no nemoguće je zaviriti u njezinu unutrašnjost. Čitamo natpis na latinskom koji nevješto prevodim, nesigurna u točnost njegova značenja. Na Pantovčaku srećemo ljude koji izlaze s mise; crkva je relativno nova, još uvijek neuređene fasade. Djeca u rukama nose košarice pune jesenskih plodova i kruha. Pitam se, radi li se o blagoslovu kruha, nekom meni nejasnom obredu za koji sam prvi put čula kad je Ivar bio u osnovnoj školi, a njegova učiteljica zatražila da roditelji u njemu sudjeluju. Na Rokovom, prolazimo pored zapuštenog gotovo ruševnog Bakićevog atelijera. Ne znam što se događa s tim prostorom, niti zašto. To je još jedno od pitanja na koje nema odgovora.

Sviđa mi se šetnja, jer ovo je možda jedini način kako proći gradom bez da me sa svih strana ne udaraju prizori koje ne želim vidjeti. Nema dućana, agresivnih promjena niti pretjeranog siromaštva; stubama stižemo do mjesta na kojima se osjeća neka druga razina odnosa prema prostoru, prema drugima. Kuće u Bosanskoj imaju sa stražnje strane izlaze prema šumi; dobro, ne baš pravoj šumi, ali iz današnje perspektive svaka veća skupina stabala čini mi se neizmjerno velikom, poput šume iz koje ne znam ili ne želim naći izlaz.
"Jeste li potpisali peticiju, izgleda da žele graditi ispred naše zgrade", pita nas studentica koja radi kod I-gli. Da, znam za to, čitala sam prije nekog vremena da je tko zna tko bacio oko na tu lijepu zelenu površinu koja se prostire preko puta Zapadnog kolodvora. Tamo se nalaze pomoćne zgrade i neke potpuno obrasle šupe iz koje je jednom, neuspješno, Nenad donio mačića koji se nije želio pripitomiti. Nema zemlje za starce, pomišljam, pa i preko puta pruge između dva "nebodera" nedavno je niknula zgradurina čije prizemlje "krasi" jedan od onih jeftinih dućana koji, valjda, prodaje tko zna prije koliko godina smrznuto meso i slične proizvode. Uzalud su se stanari bunili, pokušavši ishoditi zabranu gradnje. Nema tog mjesta u Zagrebu na koje nije moguće ugurati neku zgradu. I to što će jedni drugima gledati u tanjure čini se nikog ne smeta, možda tek ponekog stanara koji spušta zavjese, traži stan na novoj lokaciji ili je u međuvremenu odustao od bilo čega. Isto je gdje god se okrenemo. Neki dan Ivar nas je vozio do Samobora, u kojem sam morala snimiti Brankov spomenik. Mjesto u koje ulazimo nema više nikakve veze s onim što je gradić nekad bio. Ogromna količina novih kuća, poduzetničke zone, "vile" s pogledom na autocestu; buka, reklamni plakati, sve redom oglasi "kupi ovo, kupi ono". Kud god se krećemo nailazimo na isto, tretiraju nas kao budale spremne kupiti sve što se nudi. "Odselit ću se u Irsku, tamo nema reklama", kaže Ivar. I doista, komentiramo mjesta na kojima smo bili posljednjih godina i na kojima se nismo osjećali kao u shopping-centru.No nije moguće stalno putovati da bismo se osjećali normalno.
Okruženi smo lošim vijestima i još gorim ljudima zbog kojih nastaju. Trenutno se čini kao da nema izlaza, kao da smo opkoljeni a izlaz se nigdje ne nazire. Nemam ih snage čitati; svakodnevno nas obavještavaju o stotinama milijuna nekih novaca koje je netko ukrao, prenio na tajne račune, potrošio na košulje i tko zna što sve ne. Bijeda koja je zavladala širi neku ledenu grozu naokolo, s kojom se ne znam nositi. Najave su loše, možda čak gore od svega što se nesmiljeno slijeva iz raznih medija. Razgovaramo o tome, kako će nam biti, no to nitko nije u stanju predvidjeti. U međuvremenu doznajemo tko je koga ostavio, uvrijedio, tko je obukao kakve hlače ili preko ruke prebacio torbicu od desetak tisuća kuna. Žrvanj izbacuje stotine informacija o kojekakvim praznoglavcima koji su se zatekli na otvorenju nekog dućana, koji su s onim pigzibnerom slavili tko zna koju fazu uništenja Cvjetnog. Zatvor, pokajnici, izbori i međusobne optužbe. Kultura se svela na pišanje na Markovom trgu i onu jadnicu koja - tko zna čime izazvana - podsjeća na svoje bivše muževe, dečke i prijatelje bez kojih gotovo da i ne postoji. Uživamo u tekstu o Keithu Richardsu objavljenom u New York Timesu, koji se za razliku od domaćih novina isplati čitati. Nenad je nervozan, očekuje svaki dan knjigu na koju se pretplatio još ljetos. Ne znamo što će novo u njoj doznati, a što već ne zna. Na fejsu, ceremonijalno prekidam prijateljstvo (hm, ako se to uopće može tako zvati) s likom koji je napisao "Beatles" i odmahnuo na moj komentar "Rolling Stones". Sjedimo slušajući neke britanske radio programe, svatko sa svojim štivom, ja svojim koje pišem i tek će ga se moći čitati, on s onim što trenutno čita. Mrak je u ulici, Mačić spava na krevetu nakon što je razrušio pola stražnjeg vrta. Mnogo toga ovih je dana napravljeno, napisano, pročitano. Nek' nešto ostane za sutra.