Sanjala sam da me jako boli kuk; bol je postajala nepodnošljiva i činilo se kao da više ne mogu izdržati. Neobičan položaj noge pri spavanju vjerojatno je pridonio zastoju cirkulacije, ili je njegova djelomična nepokretljivost pokazala svu svoju zlu ćud. Buđenje je trebalo donijeti olakšanje, ali nije; Jelena i njezin intenzivan trening ostavili su tragove na koje je nemoguće naviknuti se. Pa se tako jedva pridižem iz sjedećeg položaja, polako "uhodavam" sve dok postepeno ne zagrijem mišiće koji zatim, vođeni stečenom inercijom, ne nastave kretanje bez da o njemu više razmišljam. A ponekad je dobro ne razmišljati. Jednostavno se prepustiti, pa što bude.
Sjednimo za stolom, razgovaramo o penziji, o vremenu koje je preostalo, o tome što će biti, ako bude. O komisijama u kojima sjede ljudi koji odlučuju o tuđim - našim - sudbinama; o ljubomori, pojedincima koji će učiniti sve da druge spriječe u napredovanju, nakon što su godinama sprečavali njihovo zapošljavanje. Zanimljivo je kako se u određenim trenucima čovjek čini usamljen, kao da se neke situacije događaju samo njemu. A nakon nekog vremena spoznajemo da su stanja slična i da se ponavljaju, da smo okruženi "prljavima, ružnima i zlima" i da je onaj osjećaj osamljenosti samo privid. S godinama sam zaboravila kako je to bilo, kako sam se osjećala. I ne mogu zamisliti kako se osjeća netko tko to prolazi; što znači očekivati telefonski poziv kako bi se doznalo kako se ništa nije promijenilo i kako je čekanje jedino moguće stanje koje ne donosi ni utjehu ni razočaranje.
A čekanje sasvim sigurno nije stanje u kojem se trenutno nalazim. Dobro, čekam knjigu koja sutra treba stići iz tiskare, ali to je druga vrsta čekanja, ona izvjesna, kad znamo što nas očekuje nakon dugotrajnog posla. Sve ostalo stanje je konstantne utrke same sa sobom: okružena sam papirićima na kojima piše što treba napraviti. Popis se dopunjuje, brojni retci prekriženi su i to me ispunjava zadovoljstvom. Kao da u obavljenom poslu nalazim utjehu za stanje u kojem jesmo, stanje neke latentne tuge, nezadovoljstva, ponekad straha od onog kako bi moglo biti. "Najave su loše. Mi sjedimo, ne izlazimo iz kuće, a Benno ne zna koliko koštaju novine." "Kako smo prevodile onaj vanishing point, mozak mi je ishlapio i ne mogu se sjetiti." Utjeha, prijevod, svakoj njezino s druge strane žice. Kupiti dovoljno hrane za Catove mačke, promijeniti žarulju, isprazniti mašinu za suđe, pisati. Stići misliti na druge, ponekad na sebe. Još ništa nisam priredila za Božić, ni jedan cake ni puding. I nemam pojma kad ću. Baš me zanima kako je u drugim kućama, miriše li na cimet, jabuke i naranče? No dobro, budem, zasad sam izbjegla pečenje Krampusa od slatkog tijesta sa cvebama umjesto očiju i malim šibama u rukama koje se naknadno umeću. Ne mogu sve izbjeći, očekivanja me sustižu, osjećam ih poput pogleda na zatiljku, kad ne znamo tko nas gleda ali smo sigurni da se time nešto poručuje. "Meso? Mmmm," primijetilo je dijete moj napor da mu ugodim. Isuse, koliko dugo nisam nešto ozbiljno kuhala. Nije ni čudno da nisam, pa stalno sam za kompom, pišem, šaljem izvještaje, mailove, slažem najave i ispunjavam facebook događanja istodobno skypajući sa Silviom.
Zapravo sam htjela napisati nešto jako pametno, nešto vrijedno što će moji tajni čitatelji s odobravanjem komentirati. Negdje putem izvjetrilo mi je pola toga; inspiracija je ishlapjela s umorom, Nenada nema tri dana pa mi je neobična tišina u kojoj se ne snalazim. Ivar u malom stanu svladava neku ispovjednu prozu koja mu ide na živce, Mačić je strogo ukoren i spriječen u kasnovečernjem istraživanju susjedstva u nadi da će naići na neku mačku raspoloženu za igru. Dnevna doza raskomadanih tijela je odrađena, preostaju retci štiva koje će me barem privremeno odvesti u svijet u kojem zapažanja svakodnevnice izgledaju smisleno.
