Bila je najavljena kataklizma, ali koliko vidim - ništa od toga. Najavio ju je moj brat prije par dana, kao uzgred spomenuvši da će za moj rođendan biti smak svijeta, zračenje Mjeseca koji će se jako približiti Zemlji, i tako dalje. Slušala sam ga ne vjerujući da mi nakon svih scena kojima svjedočimo posljednjih dana uopće tako nešto može reći, no dio je to specifičnog obiteljskog humora koji najbolje razumijemo među sobom, dok se ostali već godinama iščuđavaju. Vrijeme se promijenilo nekoliko puta, bilo je tmurno, sivo, padala je kiša i sjalo je sunce. Čas je bilo toplo, čas hladno, kako se i pristoji za predposljednji dan zime koju tradicionalno ispraćam svojim rođendanom. "Vrijeme je takvo kakvo jest", govorim mami koja se javlja sjedeći u kolicima koja su postala njezin doživotni okvir pokušavajući joj objasniti na koji koncert idemo navečer. "Dobit ćeš onu sovu koju si uvijek voljela, ali ne ove godine nego iduće." "Dobro, može. Ne znam gdje ću je držati, doduše, ali lijepa je." "Pa nećeš je valjda odmah baciti?" I tako, razgovor koji vodi u besmisao, gotovo redovito s dvije strane svijeta koje se okreću u suprotnim smjerovima.
U kuhinji se hladi kolač koji već dugo želim napraviti, s ricottom, pinjolima, i nekim finim umakom koji sam polako reducirala začinivši ga sa zvjezdolikim anisom. Sat smo vremena čistili i pripremali školjke i kozice, nastojeći si ugoditi. Prijatelji zovu, šalju poruke, lajkaju. Doduše, poželjela sam da sam negdje daleko i da do mene ne mogu doprijeti čak ni čestitke, ali taj je osjećaj trajao kratko, telefon sam ostavila otvoren pa svako malo slušamo zvukove Stonesa. I njihova je čestitka stigla još jutros, pa je Nenad ponosan što sam pripuštena u tu veliku obitelj. Nema bakinih sendviča ni kiselih krastavaca, a ni njezine torte više ne radim polako napuštajući okuse koji su obilježili moje djetinjstvo. I koliko se god udaljavala, neke slike nikako me ne napuštaju. Pa dok razmještam cvijeće po vazama, nastojeći Mačića razuvjeriti da se s njim ne smije igrati, prisjetila sam se kako smo u osnovnoj školi u jednom trenutku bile oduševljene poklanjenjem čaše na stalku u kojoj je u vodi plutala ruža. Nemam pojma tko je prvi to uveo u naše malo društvo, no poklon je neko vrijeme bio apsolutni must, sve dok i on nije nestao u ropotarnici besmislenih ideja.
Kod mame nastojim naći nešto malo prostora koji nije prekriven mačjim dlakama. Predamnom su desetci stranica koje je napisala, i koje nastojim spojiti u cjelinu što njoj nikako nije uspijevalo. Prepričava najnovija događanja, dok joj pokušavam objasniti da je ne želim na svojim fejs-stranicama. Osjećam u prostoru zadah osobe koja se odjednom, pitam se čime izazvana, pojavila kod nje. No nemam joj snage ništa tumačiti, njezin je život ionako dovoljno sužen i u njemu nema mjesta za složene odnose koje čovjek nužno ostavlja za sobom. U jednom sam trenutku osjetila te pritiske, zračenja koja nisu donosila ništa dobro, no kome to prepričati i koga se to uopće tiče.
Broj napuštenih lokala u našem neposrednom susjedstvu popeo se na petnaestak, i to samo onih koje sam nabrojala između Slovenske i Austrijske. Mali antikvarijat koji se pojavio iznenada, i jednako tako nestao, neki bezvezni lokali za koje je bolje da ih nema, dućani u koje nitko nije ulazio, a vjerojatno ni u buduće neće. Bez obzira što u njih dođe. Grad izgleda nevjerojatno, i čini se kao da je onaj stari, sivi i mračan Trg Republike bio fenomenalno mjesto u odnosu na ovo što imamo danas. S jedne strane najavljuju novi shopping-centar kao da će to išta promijeniti, no tko zna, ovom većinski glupom narodu možda će to biti dovoljno barem da na kratko zadovolje prizemne interese. S druge strane ljudi neprekidno nešto traže u kantama za smeće. Zgusnutost nikad nije bila veća - grad nikad manji. Posvuda prljavština, sve je zapušteno, kuće oronulih pročelja sipe po nama i tek poneki lijepo uređen prostor kontrapunkt je onoga što čini našu svakodnevicu. Nemam volje izlaziti, ne volim sliku u koju gledam kad sam prisiljena nešto obaviti u gradu. I ne vidim nikakve nade da će se išta promijeniti. Zazivam tsunami ili neku sličnu katastrofu, nešto što bi u trenu pročistilo prostor u kojem pokušavamo živjeti. No neke želje ostaju neispunjene, pa makar bile izrečene za rođendan.
19 ožujka 2011
16 ožujka 2011
Omotana
"Ništa nisi napisala."
Čitav dan sam za računalom; dobro, ne baš cijeli, malo sam sastančila na Institutu, navečer otišla pogledati dvije izložbe, ali ostatak vremena moje ruke su neprekidno poluispružene kao da posežu za ekranom, položene na tipkovnicu kroz koju prelaze moja razmišljanja. Ili mi se tako čini.
Prije dan, dva vidjela sam jednu fotografiju snimljenu u Japanu. Nije prikazivala ništa osim muškarca koji sjedi na plastičnoj kašeti za boce neke meni nepoznate firme. Oko njega je kaotično, ali ne više nego na nekom odlagalištu otpada, ili naselju na rubu nekog grada gdje žive siromašni, beskućnici, imigranti. Neke kutije, izvrnute stvari, detalje je gotovo nemoguće zapamtiti. No njegovo posjednuto tijelo i sagnuta glava učinili su mi se osobito dirljivi, više od svih onih očajnika koje gledam posljednjih dana. Pogled u tlo pogled je bez budućnosti. Njegove godine, pomalo zgurena leđa - sve to pokazuje sudbinu onih koji nemaju vremena srediti stvari poremećene katastrofom. Oko njega nema zidova, nema ničeg na što se može osloniti. Tlo je upilo radiaktivne tvari, zrak je zasićen tko zna čime sve ne; sve to spustilo se na njega i izlaza zapravo nema. Među papirima koji ga okružuju možda su ostaci njegova života, ili je sve otplahnuo taj pregolemi val.
Čudni su bili posljednji mjeseci. Dugački, hladni, bez neba, bez svjetla. Same loše vijesti, krivi ljudi koji su postali temom naših razgovora, ako uopće za njih na kraju dana imamo vremena i snage. Dan je bio težak, pritisak gotovo neizdrživ. Dok sam se vozila Klaićevom odjednom je gotovo posve utihnuo promet, tek se negdje iz daljine, tamo iza kazališta, čuo neki auto. Bilo je neobično, gotovo nemoguće. Kod zgrade Kola prolazim pored autobusa za Voltino. Vrlo rijetko vozim se busom, i ne sjećam se kad sam ga zadnji put koristila. Davno, jako davno, dok smo Nenad i ja još hodali, iz malene garsonijere iz centra grada preselili smo u Zaprešić. Netko se vratio u stan u kojem je mjesta bilo samo za kauč i štednjak u sobi u kojoj smo slušali Lou Reeda i Headse, i dok ništa nisam znala. Nenad je ponio sve svoje vrijednosti - kazete i knjige, prugaste košulje i plavu kutiju za sapun, a ja gotovo ništa, tada još balansirajući između roditeljskog doma i konačnog odlaska. Bilo je to prije trideset godina, i dok se pokušavam sjetiti pojedinosti, iza zavoja zaborava pristiže slika autobusa za Zaprešić. Onog večernjeg, relativno praznog osim vikendom, kad se išlo "u grad". Korkut je napravio rad o izmicanju u tramvaju i autobusu, pokušajima izbjegavanja dodira s drugim tijelima dok je gužva, kad raste nervoza i razina netolerancije. Crne debele žice na tlu izložbenog prostora koje se uvijaju dok prolazim. Nadovezala bih se s videom o histeričnom pranju ruku u slučaju dodirivanja rukohvata, kad bi mi to vrijeme (i znanje o videu) dozvoljavali. No osuđena sam na riječi koje premećem u mislima, uvjerena da one najbolje rečenice ispisujem u hodu, svjesna da ih u tom obliku neću moći zapamtiti.
Već danima omotana sam umorom, i ne mogu ga isprati. Desno od mene dvije su hrpe knjiga i kataloga koje prolazim, predamnom rastvoreni časopisi s tekstovima s kraja 40-ih godina, vrijeme razlaza sa Staljinom, odluka koje su formirale svijet u kojem sam odrasla. Slijeva niz planova i strategija namijenjenih uništenju znanosti i akademske zajednice, koje čitam pokušavajući barem do neke mjere utjecati na njihovo odbijanje. Svaka ulica u koju krenem djeluje mi slijepo, ne nazirem bilo kakav kraj. Zaogrnuta, osjećam težinu na ramenima koja ne nestaje, koliko god razgibavala i zamahivala rukama pred Jelenom dok s male pozornice, uvijek entuzijastički nabrijana, izvlači iz nas ono za što smo mislile da više ne možemo izvući iz sebe. Isključila sam telefon, ne otvaram besplatne komunikacijske kanale koje nudi internet. Nastojim da me nema, posvećujem se temama i razdobljima u kojima ne vrebaju izvještaji o glupostima koji rastu poput plimnog vala iza kojeg nikako ne nastupa oseka. Količina nepročitanih mailova je impresivna, i nije mi baš jasno kako ću to riješiti, ali dobro, uvijek se stvari nekako poslože.
Čudna je slika u koju gledam, koju znam napamet, ekran s nekoliko papirića zalijepljenih uz rubove, dodatno pričvršćenih selotejpom. Nabrijane sličice aplikacija, quasi-tekstilni uzorak zaglavlja koji sam odabrala tko zna zbog čega. I iza toga nizovi knjiga još uvijek uredno posloženih nakon zadnje revizije biblioteke koju nikako ne stižem dovršiti. Na podu hrpe duplikata koji čekaju nove vlasnike, ili reciklažno dvorište. Nenad zabrinuto sklanja ono što misli da bi moglo biti važno, ne da mi da bacim viškove s kojima ništa drugo ne mogu. Na jednom od stolova materijali za studente, a u starom plavom stolcu na okretanje, koji je konačno dao svoje i čeka odvoz velikog smeća, sklupčan je Mačić. "Kupio si mi ga sredinom osamdesetih, za diplomu." "Ne možeš ga baciti, pa gdje će on spavati dok s tobom radi?" I tako stolac pokušava naći neko svoje novo mjesto dok zavaljena u prevelikoj Ivarovoj "direktorskoj" sjedalici nastavljam raditi. Zbog te sam stolice napravila cijeli cirkus u dućanu, zbog čega Ivar još i danas misli da se tamo više nikad ne smijem vratiti. Bijes je vjerojatno generirala razina hormona štitnjače, samo što to tada nisam znala.Sad znam malo više, dok eksperimentiram bez lijekova nastojeći zauzdati svoju eksplozivnu narav. Posljedice po okolinu su kojekakve, no ja se smiješim. Ako ništa drugo, barem u tim trenucima odbacujem ogrtač koji me guši.
Čitav dan sam za računalom; dobro, ne baš cijeli, malo sam sastančila na Institutu, navečer otišla pogledati dvije izložbe, ali ostatak vremena moje ruke su neprekidno poluispružene kao da posežu za ekranom, položene na tipkovnicu kroz koju prelaze moja razmišljanja. Ili mi se tako čini.
Prije dan, dva vidjela sam jednu fotografiju snimljenu u Japanu. Nije prikazivala ništa osim muškarca koji sjedi na plastičnoj kašeti za boce neke meni nepoznate firme. Oko njega je kaotično, ali ne više nego na nekom odlagalištu otpada, ili naselju na rubu nekog grada gdje žive siromašni, beskućnici, imigranti. Neke kutije, izvrnute stvari, detalje je gotovo nemoguće zapamtiti. No njegovo posjednuto tijelo i sagnuta glava učinili su mi se osobito dirljivi, više od svih onih očajnika koje gledam posljednjih dana. Pogled u tlo pogled je bez budućnosti. Njegove godine, pomalo zgurena leđa - sve to pokazuje sudbinu onih koji nemaju vremena srediti stvari poremećene katastrofom. Oko njega nema zidova, nema ničeg na što se može osloniti. Tlo je upilo radiaktivne tvari, zrak je zasićen tko zna čime sve ne; sve to spustilo se na njega i izlaza zapravo nema. Među papirima koji ga okružuju možda su ostaci njegova života, ili je sve otplahnuo taj pregolemi val.
Čudni su bili posljednji mjeseci. Dugački, hladni, bez neba, bez svjetla. Same loše vijesti, krivi ljudi koji su postali temom naših razgovora, ako uopće za njih na kraju dana imamo vremena i snage. Dan je bio težak, pritisak gotovo neizdrživ. Dok sam se vozila Klaićevom odjednom je gotovo posve utihnuo promet, tek se negdje iz daljine, tamo iza kazališta, čuo neki auto. Bilo je neobično, gotovo nemoguće. Kod zgrade Kola prolazim pored autobusa za Voltino. Vrlo rijetko vozim se busom, i ne sjećam se kad sam ga zadnji put koristila. Davno, jako davno, dok smo Nenad i ja još hodali, iz malene garsonijere iz centra grada preselili smo u Zaprešić. Netko se vratio u stan u kojem je mjesta bilo samo za kauč i štednjak u sobi u kojoj smo slušali Lou Reeda i Headse, i dok ništa nisam znala. Nenad je ponio sve svoje vrijednosti - kazete i knjige, prugaste košulje i plavu kutiju za sapun, a ja gotovo ništa, tada još balansirajući između roditeljskog doma i konačnog odlaska. Bilo je to prije trideset godina, i dok se pokušavam sjetiti pojedinosti, iza zavoja zaborava pristiže slika autobusa za Zaprešić. Onog večernjeg, relativno praznog osim vikendom, kad se išlo "u grad". Korkut je napravio rad o izmicanju u tramvaju i autobusu, pokušajima izbjegavanja dodira s drugim tijelima dok je gužva, kad raste nervoza i razina netolerancije. Crne debele žice na tlu izložbenog prostora koje se uvijaju dok prolazim. Nadovezala bih se s videom o histeričnom pranju ruku u slučaju dodirivanja rukohvata, kad bi mi to vrijeme (i znanje o videu) dozvoljavali. No osuđena sam na riječi koje premećem u mislima, uvjerena da one najbolje rečenice ispisujem u hodu, svjesna da ih u tom obliku neću moći zapamtiti.
Već danima omotana sam umorom, i ne mogu ga isprati. Desno od mene dvije su hrpe knjiga i kataloga koje prolazim, predamnom rastvoreni časopisi s tekstovima s kraja 40-ih godina, vrijeme razlaza sa Staljinom, odluka koje su formirale svijet u kojem sam odrasla. Slijeva niz planova i strategija namijenjenih uništenju znanosti i akademske zajednice, koje čitam pokušavajući barem do neke mjere utjecati na njihovo odbijanje. Svaka ulica u koju krenem djeluje mi slijepo, ne nazirem bilo kakav kraj. Zaogrnuta, osjećam težinu na ramenima koja ne nestaje, koliko god razgibavala i zamahivala rukama pred Jelenom dok s male pozornice, uvijek entuzijastički nabrijana, izvlači iz nas ono za što smo mislile da više ne možemo izvući iz sebe. Isključila sam telefon, ne otvaram besplatne komunikacijske kanale koje nudi internet. Nastojim da me nema, posvećujem se temama i razdobljima u kojima ne vrebaju izvještaji o glupostima koji rastu poput plimnog vala iza kojeg nikako ne nastupa oseka. Količina nepročitanih mailova je impresivna, i nije mi baš jasno kako ću to riješiti, ali dobro, uvijek se stvari nekako poslože.
Čudna je slika u koju gledam, koju znam napamet, ekran s nekoliko papirića zalijepljenih uz rubove, dodatno pričvršćenih selotejpom. Nabrijane sličice aplikacija, quasi-tekstilni uzorak zaglavlja koji sam odabrala tko zna zbog čega. I iza toga nizovi knjiga još uvijek uredno posloženih nakon zadnje revizije biblioteke koju nikako ne stižem dovršiti. Na podu hrpe duplikata koji čekaju nove vlasnike, ili reciklažno dvorište. Nenad zabrinuto sklanja ono što misli da bi moglo biti važno, ne da mi da bacim viškove s kojima ništa drugo ne mogu. Na jednom od stolova materijali za studente, a u starom plavom stolcu na okretanje, koji je konačno dao svoje i čeka odvoz velikog smeća, sklupčan je Mačić. "Kupio si mi ga sredinom osamdesetih, za diplomu." "Ne možeš ga baciti, pa gdje će on spavati dok s tobom radi?" I tako stolac pokušava naći neko svoje novo mjesto dok zavaljena u prevelikoj Ivarovoj "direktorskoj" sjedalici nastavljam raditi. Zbog te sam stolice napravila cijeli cirkus u dućanu, zbog čega Ivar još i danas misli da se tamo više nikad ne smijem vratiti. Bijes je vjerojatno generirala razina hormona štitnjače, samo što to tada nisam znala.Sad znam malo više, dok eksperimentiram bez lijekova nastojeći zauzdati svoju eksplozivnu narav. Posljedice po okolinu su kojekakve, no ja se smiješim. Ako ništa drugo, barem u tim trenucima odbacujem ogrtač koji me guši.
08 ožujka 2011
Fight the Power
Na svoj društveni profil postavila sam danas neku borbenu sliku, crvenocrnu, s par žena uzdignutih šaka. U prvi tren kad sam je ugledala, učinilo mi se da je to neka reklama za Manu Chao, jer me već počelo obuzimati slatko iščekivanje koncerta do kojeg ipak treba pričekati još koji mjesec. Nekako mi se nije dalo upućivati čestitke nevidljivim čitateljicama, na čije lajkove nailazim uz svoje često aktivističke komentare. Ne znam zašto sam je uopće stavila; zapravo nikad nisam doživljavala Osmi mart. Odrasla sam u emancipiranoj atmosferi i s tim se problemima u svojoj obitelji nisam morala baviti; više problema moji su stavovi izazivali u školi u kojoj sam se ponekad tukla za svoja prava, iziritirana glupošću i bahatošću neke djece. Sjećam se jedne smiješne situacije, kad su dečki na školskim klupama ostavili cvijeće povodom Dana žena. Nisu ga bili spremni izravno darovati, već je ta skrivena gesta, obavljena prije školskog sata, ili za vrijeme odmora, po njihovom mišljenju bila dovoljna. One najpopularnije cure dobile su lijepe, bogate kitice, dok je na mojoj klupi ostavljen busen jaglaca. Nikad nisam doznala tko ga je ostavio, ali ta neugledna hrpica cvijeća s korijenjem bila je znak do koje su im se mjere sviđali moji stavovi. Jaglaci su završili u tegli na prozoru, a u međuvremenu sam zaboravila jesu li uspješno cvjetali.
Nakon toga sam godinama s neodobravanjem promatrala žene koje su se toga dana u godini konačno dočepale frizera i potom se, prije kraja radnog vremena, često "pod gasom", lagano ljuljale ulicama s buketima ili uvelim cvjetovima u ruci. Ništa mi se to nije sviđalo, nisam razmišljala o povijesti, o dugotrajnoj uzaludnosti mnogih pokušaja prije nego su nastupile promjene. Ne znam zapravo razmišljam li ikad o tome. No ipak, danas mi se svidjela ta ženska moć uzdignute šake, pomalo groteskno zgrčena lica od želje da se kaže nešto što će se konačno čuti. I prelistala sam sve ono do čega sam u tom trenutku mogla doći a što čini sliku žene danas, pitajući se što od svega toga na mene utječe. Da, kupila sam dva časopisa s najnovijim proljetno-ljetnim trendovima iako sam svjesna da nikad neću nositi volane ni čipku, a ni maksi suknje cvjetnog uzorka. Trenutno ne namjeravam bankrotirati pa će moji omiljeni dizajneri ostati na nivou neostvarene želje, barem još neko vrijeme. Nakon toga stigle su pozivnice, I-gle imaju reviju, nazvala je Branka jer i ona ima reviju. Hm, razina iskušenja lagano je zatitrala. Sa zanimanjem sam promotrila je li mi nokat koji sam prije tjedan dana opako otpilila ribajući mrkvu dovoljno narastao da se upustim u neku dekorativnu poslijepodnevnu razbibrigu, no ružan, asimetrično izbrušen rub još uvijek se opire lakiranju. Na stranicama web portala neprekidno se izmjenjuju mnoge vijesti, no nisam zamijetila zanimljive sadržaje. Žene su uglavnom gole, izazovno stišću grudi kako bi im izgledale što veće, ili vrte stražnjicama pred nevidljivom publikom. Savjeti o mršavljenju i vježbanju na kratko donose slike osoba bez struka, ružnih valjkastih nakupina nastalih iz tko zna kojih razloga. Slijede vijesti iz one dvije ulice i nekadašnjeg trga koji u lokalnoj zajednici nazivaju špicom - suknje su kratke, tajice su u modi, a količina gluposti neizmjerna.
Lokalne pjevačke zvijezde, plivačica koja se iz tko zna kojeg razloga također skinula za novine, raspojasane djevojke koje se prave da ludo uživaju na nekom mjestu koje je proglašeno in; i da - naravno, kuharice ili praktikantice koje žele postati chefovi i jednog dana imati neki svoj reality-show u kojem će obilaziti luzerske restorane i zavirivati iza kanti i štednjaka gdje će prema želji režisera naći smeće - sve su to slike koje najčešće pokazuju život koji se odvija ovdje, pored mene i tebe, i o kojem htjeli-nehtjeli previše znamo. "Ne, ne mogu pisati o tome, kako mi je. Sada svi pišu o seksu, ali to je tako staromodno, i svi samo pišu, a nitko ne čita." Pokušavam s Irenom izmijeniti nešto o knjigama, ali ne ide; čudan neki dan. Sjedim u svojoj radnoj sobi sretna što posao mogu obavljati na taj način. Sjedim u pidžami s Disneyevim leptirićima koji su se razletjeli po nogavicama, i pišem. Slika na koju bi netko naišao nije osobito lijepa, ni zanimljiva. I dok nakon tko zna koliko napisanih riječi pregledavam što je tko ostavio na fejsu, nailazim na podatak da je poslije podne planiran marš od Trga Republike (ili je Cvjetni bio u pitanju?) do tvornice Kamensko.
Čanićeva je mračna. Pred stražnjim kolnim ulazom u tvornicu stalno su parkirani automobili, no paukovi ih više ne odvoze. Nitko ne ulazi niti izlazi, nema ni onog noćnog čuvara koji je zadnjih dana štrajka navečer palio svjetlo na posljednjem katu stare zgrade, pušio nagnut kroz prozor i ponekad pogledavao prema našem stanu. Danas je jedna od bivših radnica dobila nagradu, proglašena je ženom godine u Zagrebu, ne znam ni sama kako se to točno zove. Ni ta gesta nije prošla bez skandala, jer ostale su se radnice usprotivile, zašto se ona izdvaja, komentirajući kako je samu sebe prijavila na natječaj, i tako dalje, i tako dalje. Premijerka zaziva simpatije žena, ali njoj više nitko ne može pomoći. U pozadini te bučne i glupe slike koja posvuda prevladava desetine vrijednih žena rade svoj posao. Gotovo nikome nisu zanimljive, ne stoje na špici, nemaju Birkinicu u rukama i ništa ne znaju o važnosti unutrašnjih štepova koji otkrivaju lažne vouittonke.
Cijeli dan sjalo je sunce, no još je uvijek hladno. Strašna kožna reakcija koju imam već danima polako se smiruje, no ne znam zašto je nastala. Nemirna sam i nešto mi treba; ne, ne znam što. Blaženo neznanje. Nek' traje malo, jer odgovore koji su mi trenutno dostupni rado ću prepustiti nekom drugom.
Nakon toga sam godinama s neodobravanjem promatrala žene koje su se toga dana u godini konačno dočepale frizera i potom se, prije kraja radnog vremena, često "pod gasom", lagano ljuljale ulicama s buketima ili uvelim cvjetovima u ruci. Ništa mi se to nije sviđalo, nisam razmišljala o povijesti, o dugotrajnoj uzaludnosti mnogih pokušaja prije nego su nastupile promjene. Ne znam zapravo razmišljam li ikad o tome. No ipak, danas mi se svidjela ta ženska moć uzdignute šake, pomalo groteskno zgrčena lica od želje da se kaže nešto što će se konačno čuti. I prelistala sam sve ono do čega sam u tom trenutku mogla doći a što čini sliku žene danas, pitajući se što od svega toga na mene utječe. Da, kupila sam dva časopisa s najnovijim proljetno-ljetnim trendovima iako sam svjesna da nikad neću nositi volane ni čipku, a ni maksi suknje cvjetnog uzorka. Trenutno ne namjeravam bankrotirati pa će moji omiljeni dizajneri ostati na nivou neostvarene želje, barem još neko vrijeme. Nakon toga stigle su pozivnice, I-gle imaju reviju, nazvala je Branka jer i ona ima reviju. Hm, razina iskušenja lagano je zatitrala. Sa zanimanjem sam promotrila je li mi nokat koji sam prije tjedan dana opako otpilila ribajući mrkvu dovoljno narastao da se upustim u neku dekorativnu poslijepodnevnu razbibrigu, no ružan, asimetrično izbrušen rub još uvijek se opire lakiranju. Na stranicama web portala neprekidno se izmjenjuju mnoge vijesti, no nisam zamijetila zanimljive sadržaje. Žene su uglavnom gole, izazovno stišću grudi kako bi im izgledale što veće, ili vrte stražnjicama pred nevidljivom publikom. Savjeti o mršavljenju i vježbanju na kratko donose slike osoba bez struka, ružnih valjkastih nakupina nastalih iz tko zna kojih razloga. Slijede vijesti iz one dvije ulice i nekadašnjeg trga koji u lokalnoj zajednici nazivaju špicom - suknje su kratke, tajice su u modi, a količina gluposti neizmjerna.
Lokalne pjevačke zvijezde, plivačica koja se iz tko zna kojeg razloga također skinula za novine, raspojasane djevojke koje se prave da ludo uživaju na nekom mjestu koje je proglašeno in; i da - naravno, kuharice ili praktikantice koje žele postati chefovi i jednog dana imati neki svoj reality-show u kojem će obilaziti luzerske restorane i zavirivati iza kanti i štednjaka gdje će prema želji režisera naći smeće - sve su to slike koje najčešće pokazuju život koji se odvija ovdje, pored mene i tebe, i o kojem htjeli-nehtjeli previše znamo. "Ne, ne mogu pisati o tome, kako mi je. Sada svi pišu o seksu, ali to je tako staromodno, i svi samo pišu, a nitko ne čita." Pokušavam s Irenom izmijeniti nešto o knjigama, ali ne ide; čudan neki dan. Sjedim u svojoj radnoj sobi sretna što posao mogu obavljati na taj način. Sjedim u pidžami s Disneyevim leptirićima koji su se razletjeli po nogavicama, i pišem. Slika na koju bi netko naišao nije osobito lijepa, ni zanimljiva. I dok nakon tko zna koliko napisanih riječi pregledavam što je tko ostavio na fejsu, nailazim na podatak da je poslije podne planiran marš od Trga Republike (ili je Cvjetni bio u pitanju?) do tvornice Kamensko.
Čanićeva je mračna. Pred stražnjim kolnim ulazom u tvornicu stalno su parkirani automobili, no paukovi ih više ne odvoze. Nitko ne ulazi niti izlazi, nema ni onog noćnog čuvara koji je zadnjih dana štrajka navečer palio svjetlo na posljednjem katu stare zgrade, pušio nagnut kroz prozor i ponekad pogledavao prema našem stanu. Danas je jedna od bivših radnica dobila nagradu, proglašena je ženom godine u Zagrebu, ne znam ni sama kako se to točno zove. Ni ta gesta nije prošla bez skandala, jer ostale su se radnice usprotivile, zašto se ona izdvaja, komentirajući kako je samu sebe prijavila na natječaj, i tako dalje, i tako dalje. Premijerka zaziva simpatije žena, ali njoj više nitko ne može pomoći. U pozadini te bučne i glupe slike koja posvuda prevladava desetine vrijednih žena rade svoj posao. Gotovo nikome nisu zanimljive, ne stoje na špici, nemaju Birkinicu u rukama i ništa ne znaju o važnosti unutrašnjih štepova koji otkrivaju lažne vouittonke.
Cijeli dan sjalo je sunce, no još je uvijek hladno. Strašna kožna reakcija koju imam već danima polako se smiruje, no ne znam zašto je nastala. Nemirna sam i nešto mi treba; ne, ne znam što. Blaženo neznanje. Nek' traje malo, jer odgovore koji su mi trenutno dostupni rado ću prepustiti nekom drugom.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)