"Ništa nisi napisala."
Čitav dan sam za računalom; dobro, ne baš cijeli, malo sam sastančila na Institutu, navečer otišla pogledati dvije izložbe, ali ostatak vremena moje ruke su neprekidno poluispružene kao da posežu za ekranom, položene na tipkovnicu kroz koju prelaze moja razmišljanja. Ili mi se tako čini.
Prije dan, dva vidjela sam jednu fotografiju snimljenu u Japanu. Nije prikazivala ništa osim muškarca koji sjedi na plastičnoj kašeti za boce neke meni nepoznate firme. Oko njega je kaotično, ali ne više nego na nekom odlagalištu otpada, ili naselju na rubu nekog grada gdje žive siromašni, beskućnici, imigranti. Neke kutije, izvrnute stvari, detalje je gotovo nemoguće zapamtiti. No njegovo posjednuto tijelo i sagnuta glava učinili su mi se osobito dirljivi, više od svih onih očajnika koje gledam posljednjih dana. Pogled u tlo pogled je bez budućnosti. Njegove godine, pomalo zgurena leđa - sve to pokazuje sudbinu onih koji nemaju vremena srediti stvari poremećene katastrofom. Oko njega nema zidova, nema ničeg na što se može osloniti. Tlo je upilo radiaktivne tvari, zrak je zasićen tko zna čime sve ne; sve to spustilo se na njega i izlaza zapravo nema. Među papirima koji ga okružuju možda su ostaci njegova života, ili je sve otplahnuo taj pregolemi val.
Čudni su bili posljednji mjeseci. Dugački, hladni, bez neba, bez svjetla. Same loše vijesti, krivi ljudi koji su postali temom naših razgovora, ako uopće za njih na kraju dana imamo vremena i snage. Dan je bio težak, pritisak gotovo neizdrživ. Dok sam se vozila Klaićevom odjednom je gotovo posve utihnuo promet, tek se negdje iz daljine, tamo iza kazališta, čuo neki auto. Bilo je neobično, gotovo nemoguće. Kod zgrade Kola prolazim pored autobusa za Voltino. Vrlo rijetko vozim se busom, i ne sjećam se kad sam ga zadnji put koristila. Davno, jako davno, dok smo Nenad i ja još hodali, iz malene garsonijere iz centra grada preselili smo u Zaprešić. Netko se vratio u stan u kojem je mjesta bilo samo za kauč i štednjak u sobi u kojoj smo slušali Lou Reeda i Headse, i dok ništa nisam znala. Nenad je ponio sve svoje vrijednosti - kazete i knjige, prugaste košulje i plavu kutiju za sapun, a ja gotovo ništa, tada još balansirajući između roditeljskog doma i konačnog odlaska. Bilo je to prije trideset godina, i dok se pokušavam sjetiti pojedinosti, iza zavoja zaborava pristiže slika autobusa za Zaprešić. Onog večernjeg, relativno praznog osim vikendom, kad se išlo "u grad". Korkut je napravio rad o izmicanju u tramvaju i autobusu, pokušajima izbjegavanja dodira s drugim tijelima dok je gužva, kad raste nervoza i razina netolerancije. Crne debele žice na tlu izložbenog prostora koje se uvijaju dok prolazim. Nadovezala bih se s videom o histeričnom pranju ruku u slučaju dodirivanja rukohvata, kad bi mi to vrijeme (i znanje o videu) dozvoljavali. No osuđena sam na riječi koje premećem u mislima, uvjerena da one najbolje rečenice ispisujem u hodu, svjesna da ih u tom obliku neću moći zapamtiti.
Već danima omotana sam umorom, i ne mogu ga isprati. Desno od mene dvije su hrpe knjiga i kataloga koje prolazim, predamnom rastvoreni časopisi s tekstovima s kraja 40-ih godina, vrijeme razlaza sa Staljinom, odluka koje su formirale svijet u kojem sam odrasla. Slijeva niz planova i strategija namijenjenih uništenju znanosti i akademske zajednice, koje čitam pokušavajući barem do neke mjere utjecati na njihovo odbijanje. Svaka ulica u koju krenem djeluje mi slijepo, ne nazirem bilo kakav kraj. Zaogrnuta, osjećam težinu na ramenima koja ne nestaje, koliko god razgibavala i zamahivala rukama pred Jelenom dok s male pozornice, uvijek entuzijastički nabrijana, izvlači iz nas ono za što smo mislile da više ne možemo izvući iz sebe. Isključila sam telefon, ne otvaram besplatne komunikacijske kanale koje nudi internet. Nastojim da me nema, posvećujem se temama i razdobljima u kojima ne vrebaju izvještaji o glupostima koji rastu poput plimnog vala iza kojeg nikako ne nastupa oseka. Količina nepročitanih mailova je impresivna, i nije mi baš jasno kako ću to riješiti, ali dobro, uvijek se stvari nekako poslože.
Čudna je slika u koju gledam, koju znam napamet, ekran s nekoliko papirića zalijepljenih uz rubove, dodatno pričvršćenih selotejpom. Nabrijane sličice aplikacija, quasi-tekstilni uzorak zaglavlja koji sam odabrala tko zna zbog čega. I iza toga nizovi knjiga još uvijek uredno posloženih nakon zadnje revizije biblioteke koju nikako ne stižem dovršiti. Na podu hrpe duplikata koji čekaju nove vlasnike, ili reciklažno dvorište. Nenad zabrinuto sklanja ono što misli da bi moglo biti važno, ne da mi da bacim viškove s kojima ništa drugo ne mogu. Na jednom od stolova materijali za studente, a u starom plavom stolcu na okretanje, koji je konačno dao svoje i čeka odvoz velikog smeća, sklupčan je Mačić. "Kupio si mi ga sredinom osamdesetih, za diplomu." "Ne možeš ga baciti, pa gdje će on spavati dok s tobom radi?" I tako stolac pokušava naći neko svoje novo mjesto dok zavaljena u prevelikoj Ivarovoj "direktorskoj" sjedalici nastavljam raditi. Zbog te sam stolice napravila cijeli cirkus u dućanu, zbog čega Ivar još i danas misli da se tamo više nikad ne smijem vratiti. Bijes je vjerojatno generirala razina hormona štitnjače, samo što to tada nisam znala.Sad znam malo više, dok eksperimentiram bez lijekova nastojeći zauzdati svoju eksplozivnu narav. Posljedice po okolinu su kojekakve, no ja se smiješim. Ako ništa drugo, barem u tim trenucima odbacujem ogrtač koji me guši.
