Bila je najavljena kataklizma, ali koliko vidim - ništa od toga. Najavio ju je moj brat prije par dana, kao uzgred spomenuvši da će za moj rođendan biti smak svijeta, zračenje Mjeseca koji će se jako približiti Zemlji, i tako dalje. Slušala sam ga ne vjerujući da mi nakon svih scena kojima svjedočimo posljednjih dana uopće tako nešto može reći, no dio je to specifičnog obiteljskog humora koji najbolje razumijemo među sobom, dok se ostali već godinama iščuđavaju. Vrijeme se promijenilo nekoliko puta, bilo je tmurno, sivo, padala je kiša i sjalo je sunce. Čas je bilo toplo, čas hladno, kako se i pristoji za predposljednji dan zime koju tradicionalno ispraćam svojim rođendanom. "Vrijeme je takvo kakvo jest", govorim mami koja se javlja sjedeći u kolicima koja su postala njezin doživotni okvir pokušavajući joj objasniti na koji koncert idemo navečer. "Dobit ćeš onu sovu koju si uvijek voljela, ali ne ove godine nego iduće." "Dobro, može. Ne znam gdje ću je držati, doduše, ali lijepa je." "Pa nećeš je valjda odmah baciti?" I tako, razgovor koji vodi u besmisao, gotovo redovito s dvije strane svijeta koje se okreću u suprotnim smjerovima.
U kuhinji se hladi kolač koji već dugo želim napraviti, s ricottom, pinjolima, i nekim finim umakom koji sam polako reducirala začinivši ga sa zvjezdolikim anisom. Sat smo vremena čistili i pripremali školjke i kozice, nastojeći si ugoditi. Prijatelji zovu, šalju poruke, lajkaju. Doduše, poželjela sam da sam negdje daleko i da do mene ne mogu doprijeti čak ni čestitke, ali taj je osjećaj trajao kratko, telefon sam ostavila otvoren pa svako malo slušamo zvukove Stonesa. I njihova je čestitka stigla još jutros, pa je Nenad ponosan što sam pripuštena u tu veliku obitelj. Nema bakinih sendviča ni kiselih krastavaca, a ni njezine torte više ne radim polako napuštajući okuse koji su obilježili moje djetinjstvo. I koliko se god udaljavala, neke slike nikako me ne napuštaju. Pa dok razmještam cvijeće po vazama, nastojeći Mačića razuvjeriti da se s njim ne smije igrati, prisjetila sam se kako smo u osnovnoj školi u jednom trenutku bile oduševljene poklanjenjem čaše na stalku u kojoj je u vodi plutala ruža. Nemam pojma tko je prvi to uveo u naše malo društvo, no poklon je neko vrijeme bio apsolutni must, sve dok i on nije nestao u ropotarnici besmislenih ideja.
Kod mame nastojim naći nešto malo prostora koji nije prekriven mačjim dlakama. Predamnom su desetci stranica koje je napisala, i koje nastojim spojiti u cjelinu što njoj nikako nije uspijevalo. Prepričava najnovija događanja, dok joj pokušavam objasniti da je ne želim na svojim fejs-stranicama. Osjećam u prostoru zadah osobe koja se odjednom, pitam se čime izazvana, pojavila kod nje. No nemam joj snage ništa tumačiti, njezin je život ionako dovoljno sužen i u njemu nema mjesta za složene odnose koje čovjek nužno ostavlja za sobom. U jednom sam trenutku osjetila te pritiske, zračenja koja nisu donosila ništa dobro, no kome to prepričati i koga se to uopće tiče.
Broj napuštenih lokala u našem neposrednom susjedstvu popeo se na petnaestak, i to samo onih koje sam nabrojala između Slovenske i Austrijske. Mali antikvarijat koji se pojavio iznenada, i jednako tako nestao, neki bezvezni lokali za koje je bolje da ih nema, dućani u koje nitko nije ulazio, a vjerojatno ni u buduće neće. Bez obzira što u njih dođe. Grad izgleda nevjerojatno, i čini se kao da je onaj stari, sivi i mračan Trg Republike bio fenomenalno mjesto u odnosu na ovo što imamo danas. S jedne strane najavljuju novi shopping-centar kao da će to išta promijeniti, no tko zna, ovom većinski glupom narodu možda će to biti dovoljno barem da na kratko zadovolje prizemne interese. S druge strane ljudi neprekidno nešto traže u kantama za smeće. Zgusnutost nikad nije bila veća - grad nikad manji. Posvuda prljavština, sve je zapušteno, kuće oronulih pročelja sipe po nama i tek poneki lijepo uređen prostor kontrapunkt je onoga što čini našu svakodnevicu. Nemam volje izlaziti, ne volim sliku u koju gledam kad sam prisiljena nešto obaviti u gradu. I ne vidim nikakve nade da će se išta promijeniti. Zazivam tsunami ili neku sličnu katastrofu, nešto što bi u trenu pročistilo prostor u kojem pokušavamo živjeti. No neke želje ostaju neispunjene, pa makar bile izrečene za rođendan.
