Radna soba - konačno

Konačno je došao i taj dan. Dugo smo se spremali, mjesecima; stalno sam govorila kako to konačno moramo učiniti, jer jedino sam ja ostala u nekoj vrsti kaosa, neuređenoj sobi u kojoj provodim neopisivo mnogo vremena. Imala sam dojam da sam svima drugima napravila što sam mogla, jedino za sebe nisam nalazila snage. Sve oko mene gomilalo se na neke hrpe u kojima gotovo uopće nisam uspijevala pronaći ono što mi treba. Prije mjesec-dva posjetili su nas Milena i Dino; on je gotovo sa zgražanjem pitao kako mogu raditi u tom neredu. Hm, zamislila sam se, jer ako nešto mrzim tada je to nered oko mene koji mi priječi kontinuitet misli.
I tako, nakon dosta kukanja, nekih pred-akcija poput onog izdvajanja književnosti koju više nećemo trebati u veliku kutiju (još da se ode do antikvarijata, ali i to će, jednom...), razmišljanja možemo li se još nečega riješiti, dečki su počeli rušiti police u mojoj sobi kako bi prodrli do zidova. Nisam mogla sve iznijeti, pa ostaviti prostor prazan, što bi bili idealni uvjeti. Ne, sve se pomicalo s jedne hrpe na drugu, hodnik je ponovno postao središtem kaosa, zatrpan nevjerojatnim hrpama knjiga, kataloga, papira. Književnost sam složila po jezicima, nisam se mogla domisliti bilo čega pametnijeg. Ivar i Nenad skidali su redove knjiga koje više nitko neće složiti - ili mi se samo tako učinilo. Sjetila sam se tog prostora prije nego što smo ga prije mnogo godina prisvojili. U njemu je u sredini stajala ogromna hrpa smeća koju su gomilali oni grozni likovi iz TDR-a (i još me pitaju zašto mrzim cigarete...); kad smo ušli u tu prostoriju imala sam dojam da se na mene sručila čitava povijest ove obitelji koja je malobrojna, no čiji su životi vrlo intenzivni - dotiču me na izravan način, ostavljaju tragove.
Ne znam više koliko sam tona smeća prevalila preko svojih ruku, odnosno pazeći na ljude koje smo uzimali da nam pomognu. Samo smo iznosili, činilo se kao da pored mene neprekidno prolazi beskonačna traka na kojoj su stvari iz Čanićeve; predmeti koji više nikome ne trebaju, koje smo čuvali ne znam zašto - žaljenja, sjećanja, nemogućnosti preuzimanja odgovornosti za njihovo bacanje. No kad sam jednom krenula nisam se zaustavila, sve do danas kad premećem po rukama neke papire koje sam spremala vjerojatno nesvjesna da ih više nikad neću trebati. Radni stolovi bili su prekriveni plastičnim plahtama, ispod kojih se nazirala svjetlost ekrana; naravno, Planet Rock morao je treštati dok su nosili i farbali. I sve to nije se moglo riješiti u dva-tri dana, pa sam naposlijetku odmicala plastiku, tražila malo mjesta za sebe jer moram raditi, nema prekida, odmora. Nietzsche je uživao, lovio nevidljive igračke pod tim pokrovom koji je stvorio drugačije svjetlosne efekte u sobi.
Odjednom, osvanuli su bijeli zidovi, boja je gusta, skupa, neki akril koji prekriva dobro tragove koje više ne želim gledati. Ivar luduje, neprestano me uvjerava da će sve te knjige jednom spaliti, baciti, no tada među njima pronalazi ono što ga zanima, filozofe, Kleea, Wittgensteina, samo gledam što mi odnosi. "Matko je upisao povijest umjetnosti", tumači mi najavljujući da se naša knjižnica dobiti karakter javne ustanove, uskoro.
Volim praznike, sve je tiho, svi su ponovno odjurili na more, 4 poklonjena dana. Toplo je, puše neki čudan vjetar, nije prenaporan iako ne donosi osvježenje. Prije par dana, uz mnogo vike, lupanja i malog oštećenja svježe prebojanog zida - koje je Nenad istog dana popravio - najstarija polica koju imamo došla je na svoje mjesto u kutu. Nisam se mogla odmah "baciti" na slaganje knjiga; smišljala sam strategiju, kuda što staviti, kako ih rasporediti da bi se konačno postigao neki smisao u tim tisućama izdanja koje smo skupili otkad smo zajedno. Brišem jednu po jednu, imam potrebu da mi sve ponovno prođu pod rukama, da im osjetim težinu, pokušam procjeniti koliko toga sam uspjela sačuvati. Mačak pretrčava po hodniku, skače kroz prozor, Nenad i Ivar nose, sve dok ne ostanem sama. U jednom trenutku, slažući arhitekturu, u staroj kartonskoj kutiji pronalazim knjigu koju je neki bečki izdavač napravio o Hugu Ehrlichu. Među reklamama na stražnjim stranicama pronalazim dedinu bravariju "Križić i Črček", radio je s kompanjonom, tu negdje u prostorima koji su postali biblioteka, Nenadova radionica, galerija. Osjećam tu energiju, volim ovo mjesto u koje sam uložila mnogo toga, vjerujući kako je to upravo tako trebalo biti. Nisam nostalgična, nikad to nisam bila. Ne sjećam se niti ne razmišljam o prošlosti misleći kako je onda bilo bolje - jer nije, barem ne u našoj obitelji - no oduvijek sam željela vratiti dostojanstvo tom mjestu koje je moj djed odabrao za obitelj. Obrtničku, radišnu, bez nekih osobitih pretenzija.
Prostori su bili i ostali jednostavni, nije to nikakva osobito zanimljiva arhitektura, no u njoj se osjećam svoja, na miru, u nekoj ravnoteži (koliko mi to uspijeva). Slažem knjige, moram priznati da u tome uživam, sjedam za radni stolac, onaj koji mi je Nenad davno kupio kako bi mi olakšao učenje. Iskrzan je, ne osobito udoban, no slika koju vidim dok u njemu sjedim je lijepa. Oko mene knjige, slike, fotografije, sve je uredno, čisto, još ima mnogo toga za pregledati, baciti, no glavnina je obavljena. Stari je najavio da će doći vidjeti kako prostor sad izgleda, kreće se sve teže, mora na operaciju, ne znam kako da ga nagovorim da to učini što prije. Ali znam da voli što nisam odustala, što sam se posvetila obnovi - ne, zapravo nisam obnovila, jer smo sve promijenili.
Njih dvojica sjede na terasi, pomažu oko cvijeća, nekako je sve bolje, ugodnije. Nemam potrebe izlaziti, samo se krećem u krug, gore, dolje, u toj svojoj smiješnoj misiji. No kad pogledam oko sebe, korz prosor, znam da je imalo smisla.