Privilegij gledanja

Znate vjerojatno taj osjećaj, kad mislite da o nečemu sve znate, no ipak se dogodi situacija u kojoj ostanete ugodno iznenađeni. I sama sam takva, mislim da o mnogočemu sve znam, ali volim iznenađenja i vjerujem da sam još uvijek dovoljno otvorena prema njima; stoga ostajem otvorenih očiju - i čekam.
Mislila sam, da o Branku i njegovim postignućima znam gotovo sve. Prijatelji smo dulje od dvadeset godina, još iz vremena dok je onako mršav, u svijetlom baloneru i sa šeširom na glavi jurio ulicama grada nikoga ne primjećujući. Doduše, tada nismo znali koliko slabo vidi, pa nam se činilo da je to samo poza, dio one godinama pažljivo stjecane arogantne slike kakvu mnogi arhitekti širom svijeta imaju. Dobro, nešto od te arogancije je stvarno, no godine i godine prijateljstva, zajedničkih večera, svađa i rasprava o arhitekturi uvjerili su me da sve o njemu znam i da me ništa neće moći iznenaditi. Sve dok prije nekoliko godina nismo konačno došli u Volosko, u koje i danas rado svraćamo.
Zamislite, da se možete probuditi i ugledati neobičnu, pomalo ovlaš restauriranu fresku na stropu minijaturnog stana čiji prozori gledaju u Sv. Anu. Prizor je uistinu jedinstven, jer crvenkasti i smeđkasti tonovi u kombinaciji s jutarnjim svjetlom čitavoj prostoriji daju neku posebnu boju. Toplinu, dapače, u kojoj su sadržana sva njegova dugogodišnja iskustva s prostorima. I da nema nesnosnog zvona crkve koje svakih četvrt sata neumoljivo daje do znanja koje je doba dana, bilo bi savršeno. Nastojim ne obazirati se na zvuk, pogledom klizim preko puknuća koja su pažljivo, iako naizgled pomalo nevješto, zaustavljena u daljnjem širenju. Premaz je obuhvatio i zaštitio nečije iskustvo u oslikavanju stropa, u doba kad nije bilo dovoljno pogledati kroz prozor i diviti se prizoru koji se rastvara u nedogled. Oslik je iz doba kad su stanovnici pozorno čuvali svoju intimu, kad se privatnost stana nije nudila drugima ni za kakve novce. Iz toga doba potječe i prizor u koji gledam čim se probudim, koji me ispraća u san. Krajnje je jednostavan, djelomično zauvijek izgubljenih dijelova (ponešto i zbog Brankove intervencije koja je nužan ustupak udobnosti, iako mislim da je onu stropnu svjetiljku mogao izbjeći). U sredini stropa dekokrativni je uzorak uokviren viticama, skromno i nenametljivo svjedoči o tom nekom drugom vremenu o kojem sudimo po pročitanom, naslućenom. Možda ta toplina svjetla koju danas primjećujem u prostoriji nije tada postojala, možda su u tom prostoru živjeli ljudi kojima je bilo svejedno je li njihov prostor oplemenjen takvim detaljem; možda su bili grubi, netolerantni, lišeni užitka. Tko će znati.
Ja u svakom slučaju uživam i razmišljam o
ostalim Brankovim prostorima. U mnogima nisam bila, vidjela sam ih na fotografijama, slušala njegove priče o propuštenim prilikama, promašenim investitorima koji nisu razumjeli što im je pokušao napraviti, u što ih je nastojao uvjeriti. I sretna sam da nakon svih rasprava koje smo vodili, njegovih često (pre)tvrdih stavova od kojih nije želio odustati, i dalje uživam njegovo povjerenje; učim od njega kako ne treba odustati od ljudi, jer nas ipak - ne svi, doduše - mogu iznenaditi.
Mislim o njemu i Mirjani i pikulama, toj igri koju joj je priredio za jedan veliki, obljetnički rođendan, uživajući u pripremama poput djeteta koje se nikad nije prestalo igrati. To mu naravno nikad neću moći reći na taj način, jer će frknuti i početi pričati o sebi i nekom problemu na koji je naišao u svom profesionalnom životu, kao što to i inače čini. Kao što to, zapravo, rade gotovo svi naši prijatelji-arhitekti.
Gledam sliku - prizor koji uokviruju nosači terase kafića u kojem uvijek pijemo kavu kad smo u Voloskom. Na otoku preko puta ljetuju naši znanci koje nismo vidjeli dugi niz godina. Jedva čekam vidjeti njegove fotografije, poslušati što će mi ispričati o tim prizorima koji mi se sviđaju, u koje mogu uroniti pogledom neopterećena bojazni, da ih nisam dobro razumjela. Zamišljam Silviu koja gotovo svakodnevno, s nekim osobitim nagonom koji je samo njoj svojstven, sjeda na brodić i putuje na otočje u blizini Pule. Zanima me, je li vidjela jelene koji mogu preplivati s otoka na otok, ili se i dalje bavi onim golubom, kao da joj nisu dosta mačka i pas.
Blizu nas su tijela nekih ljudi koji nisu imali sreće, dječak čije noge završavaju poput repa sirene, stariji muškarac posve izvijena tijela i neobična, grlena glasa, koji ima potrebu stalno s nekim razgovarati. Zaranjam i gledam one male smiješne ribe koje me prate dok plivam. Zamišljam kako bi bilo kad bih, poput njih, imala moć odašiljanja signala, koje ribe čuju tijelima. Ja bih, za razliku od toga, voljela moći vidjeti u jednom trenutku sve ono, što vidim postepeno. Kako bi bilo podnijeti taj vizualni udar, istodobno primiti brojna saznanja o svemu što je oko nas a što taj čas ne vidimo, ne primjećujemo. U tom trenu pozdravlja me neka žena, koja pliva uz obalu. Uzvraćam pozdrav, pitajući se jesam li ju ikad vidjela, ili je to samo vološćanska navada međusobnog prepoznavanja. Nas "blagih", tihih, koji uživamo u nesmetanju jedni drugima. S kojima ne moram dijeliti privilegiju pogleda u strop, jer ona je samo moja.