Biranje zvukova

Sjedim i slušam Nenada kako traži zvukove koji će ga upozoravati kad ga zovemo Ivar i ja. S druge strane plešu zvijezde, okružena sam nekim neobičnim, generičkim zvucima koje ne dovodim u vezu ni sa čime što znam, što me zanima. No ova umorna subotnja večernja atmosfera zapravo je najbolje što se dogodilo tijekom dana, koji je kao i mnogi prije toga bio naporan, prenaporan. Mislila sam da ću blog pisati na novom kompu, no i dalje sam uz Nenadov mac, stvari u životu ne moraju nužno završiti onako kako bi trebale. Najgore je što me svaka takva situacija košta previše, što unatoč iskustvu nemam zaštitni mehanizam, neku mogućnost da uokolo sebe na brzinu izgradim zid koji bi me zaštitio od tuđih grešaka, nepotrebnih propusta, zajedljivih komentara, tko zna čega sve ne.
Mačak se danas konačno smirio, nakon mnogo dana. Spava jer mu je zima, jer je jučer nesmotreno otišao i vratio se jako kasno, negdje u noći, kad me uspio probuditi svojim skokom na kvaku. Baš me zanima što li je radio, koje ga je to (neugodno) iskustvo prizemljilo, iako moram priznati da mi nije žao što je tako. Ivara nema, prati Ninu na njezinom "zvjezdanom" putu dok odrađuje obveze. Oko mene lišće, mala zelena površina u stražnjem dvorištu ne izgleda onako kako sam priželjkivala, javor je u lošem stanju, ne znam što se s njim događa, dok je bršljan na sreću u najvećoj mjeri preživio. Njegovi listovi postaju crvenkasti, koloriraju sivo dvorište u kojem nisam željela boje osim ovakvih povremenih promjena. Sviđa mi se kako izgleda, iako mi lišće koje pada ide na živce, trebalo bi ga stalno mesti a tko za to ima vremena, volje, snage?
Zapravo su napori koje svakodnevno ulažemo toliki da više ne znam otkud snaga za njih; uzaludnost svakodnevnih poslova je neminovna, no bez njih prostor u kojem jesmo ne bi bio ovakav, ne bi u njemu uživali onako kako nam to trenutno uspijeva. Iako mrak pada vrlo rano, iako je zahladilo a na ulici još uvijek nisu upalili rasvjetu. Gledam je li se što izmijenilo, no sve ostaje kako je bilo. Mali neuredan park u dnu ulice, zapuštene kuće, smeće. Golubovi koje moj otac uporno hrani još se drže, susjedov pas zavija kad god prođe neko vozilo s upaljenom sirenom. Najljepša je tišina koju ćemo čuti sutra, kad nema prometa i kad zbog praznika nastupa neki prividni mir. Možda čak i ona susjeda, koja svaki put kad ulazimo u kuću doslovno ispada s prozora, ostane unutra zadržavajući svoju znatiželju iza zavjesa kroz koje već godinama proviruje.
Čitam novu knjigu Siri Hustvedt, zapravo sam na početku, preuzela je ulogu pripovjedača koji posprema za svojim umrlim rođakom. Bože, koliko toga čovjek mora raščistiti u životu za drugima, za sobom. Nedavno sam najveći dio svojih stvari temeljito pročistila, ali još uvijek smo okruženi s previše toga. Čega se odreći, kako odlučiti što nam od knjiga više ne treba, što više nitko neće čitati, kako bismo napravili mjesta za nove. Pokušavam nešto ponuditi antikvarijatu, ali nema velikog interesa. Gledam u ladicama zbirku satova koje smo svojedobno kupovali; u drugoj su sunčane naočale od kojih većinu više nema smisla nositi. Količina stvari je nezamisliva, kutije lego-kocaka, brojne Ivarove igračke s kojima se još ne želimo rastati, slike koje više sigurno nećemo staviti na zid.
Okružena sam i fotografijama, radovima umjetnika o kojima pišem. Danas na brzinu s Anom promatram prizore s minskih polja, iz prostora u kojima su se zbile masovne egzekucije. Prizori su na prvi pogled predivni, osim onog jednog zastrašujućeg - vrata s nadsvjetlom koje jedva zadržava prodor nekog hladnog, blještavog svjetla iz pozadine. Iza njenih radova su Elvisove fotografije o kojima mi je neki dan pričao, složeni prizori s izrezanim dijelovima koje treba predstaviti na pravi način. Strategija interpretacije. Odluka o njoj nije jednostavna, nosim ju dulje vrijeme u sebi; "vrti" se u mojoj glavi dok radim neke druge svakodnevne stvari, ili dok obavljam one poslove koji nisu kreativni, koji zahtijevaju "tek" moju koncentraciju.
Čula sam se s Irenom, kaže da griju samo jednu sobu, ne znam je li to pametno, ta vrsta štednje. Do koje mjere se uopće mogu "stisnuti", čega se svi mi još moramo odreći u vrijeme dok drugi olako rasparčavaju tuđe? Sistem je nemilosrdan i nejasno mi je kako se mnogi u njemu snalaze. Pričamo o cjepivu protiv gripe, naravno da se nećemo cijepiti, poduprijeti tu globalnu farmakološku zavjeru. Pričam joj o sudaru, umoru, o nemogućnosti izgovaranja rečenice poput "Ne, ne mogu, ne stižem...". I sjetim se pritom Nade koja ne znam koliko sati dnevno sjedi za tekstovima, piše, uređuje, dotjeruje, dogovara s Andyjem najbolje varijante. Komentiramo neke nepravde, i dalje ujedinjene u ideji dovršetka te priče u koju smo uložile mnogo vremena, truda, snage da izdržimo do kraja.
Umjetnost me ne čini umornom. Takva sam zbog onih ljudi koji bespotrebno troše moje vrijeme, koji stalno nešto trebaju, koji nemaju razumijevanja. No i za to postoji lijek. Ako ne drugačije, spasit će me privremeni odlazak.

Promjena perspektive

Neobičan osjećaj. Satima gledam stare filmove, isječke iz Dnevnika, emisija koje su dio mojeg djetinjstva, no o kojima uglavnom ništa nisam znala. Spikeri-voditelji sjede u sivim studijima, slike su tamne, neprivlačne, jezik programatski, generički, ne govori ništa. Svi mahnito puše u praznim studijima, sjede za nekim blesavim stolovima namrštenih čela, prave se važnijima i ozbiljnijima no što u stvari jesu (ili su bili). Neke od njih znam, pojedine političare nemoguće je zaboraviti, neke voditelje i spikere upoznala sam surađujući na HTV-u i radiju. Ne znam hoće li se uloženi trud na kraju isplatiti, no što mi drugo preostaje nego da radim.
Dok sam jutros išla na telku, jedna me žena u autu skoro pregazila. U posljednji trenutak sam se izmakla, lupila je po mojoj (novoj) torbi i otišla. Nije se ni osvrnula. Jutro je bilo svježe, ulica posve prazna. Ostala sam stajati na cesti ne vjerujući da je to moguće. Što mi se još treba dogoditi? Zašto se sve to događa? Probala sam dobiti Nenada, no ne javlja se; ne znam ima li uopće smisla s nekim dijeliti tu strahotu, to prolaženje, nezaustavljanje, nebrigu. Ne znam jesam li bolja zbog toga što brinem i što stajem; možda nas to u konačnici ne razlikuje jedne od drugih, no ipak, sigurna sam da ova arogancija nije nešto što bih željela da je dio mojeg bića.
Silom prilika hodajući, gledam sve oko sebe na drugi način. Ono što volim dok sam u autu izdvojenost je od zvukova, mirisa, topline/hladnoće. Zatvorenih prozora i uz glasnu glazbu uspješno se već godinama izoliram od svijeta. Od svijeta, koji mi u svojoj grubosti ne treba; grubosti koja me ne stavlja u bilo kakvu drugačiju poziciju osim one izbjegavanja.
Nakon izlaska s telke, prolazim starim Trnjem. Isprva se ne snalazim; malene ulice kroz koje nikad nisam prošla ničime ne izazivaju pozornost. Niz prizemnica, tek pokoja katnica, no ne onako agresivne kao na Trešnjevci i drugdje, gdje su “domaći poduzetnici“ svoju “uspješnost“ dokazali podizanjem višekatnih nakaza s kojih padaju balkoni, a njihova ružnoća i grubost izvedbe uvijek su me čudili: tko uopće želi stanovati u takvim uvjetima?
Pokoja tabla s istaknutom “kućnom“ djelatnosti pokazuje da su u tom zaboravljenom dijelu grada postojale društvene razlike. Kraj tih sam kvartova prošla nebrojeno puta vidjevši tek pokoje sljeme krova, ili stablo koje se otelo kontekstu okoliša u kojem raste. Postoje stube za koje nisam znala; pokraj autobusne stanice kraj koje prolazim zamjećujem tablu nekog improviziranog hotela do kojeg gosti teško da će ikada stići. Gledam kamene kocke kojima je popločana okolina Holjevčeva spomenika. Prijelazi su grubi, djeluju kao da po njima rijetko tko prolazi. U autobusu s kojim se vozim do pothodnika niz nezainteresiranih lica; šok su mi ljudi u tramvaju u kojem je vruće, u kojem oglasi nemaštovito obavještavaju o tko zna čemu, a žena na obližnjem stolcu nemarno žvače sendvič iz kojeg se širi miris neke jeftine salame. Gledam ju kako jede u tom prljavom ambijentu, nemarna prema sebi, puna mrvica koje grubim pokretom ruke ovlaš otresa sa sebe. Ništa lijepo, miris je neizdrživ pa otvaram prozor pitajući se hoće li se netko buniti. Na sreću, ne stanujem na kraju svijeta, vozim se po obodu centra grada dvojkom svjesna da je jedina lijepa slika koju sam vidjela Botanički vrt; barem jedan njegov dio, onaj u kojem su se potrudili zadržati slikovitost nečega što je Zagreb kanio postati, vremenom odustavši.
Razmišljam o slici koju ostavljamo svijetu. Mirjana mi je jučer spomenula kako se jedan dan ugledala u staklu izloga nekog dućana; zajedno se smijemo slici koju o sebi imamo iz nekog prethodnog vremena, dok nismo borale čelo, dok je naš odraz bio sličniji onome kakvima se zamišljamo. Danas je slika posve drugačija, povratka nema. Bez obzira na uloženi trud, proliveni znoj, utrošene novce. Iskustvo nas je izvitoperilo, hormoni stvorili onu neprivlačnu oteklinu na dnu vrata (štitnjača i kod nje čini taj “dodatak“), pokušavamo zadržati stil, hodamo odvažno, naravno da ne odustajemo. Zanimljivo je da jedinu priču o svojevrsnom odustajanju slušam od kolege koji mi priča o starenju kao svjesnoj odluci o trenutku kada se više ne treba brijati niti uređivati, jer je to odustajanje u stvari neka vrsta slobode. Slušam ga razmišljajući zašto mi to priča, zašto uopće slobodu dovoditi u vezu s nečim takvim? No svi smo različiti, nema osude.
U prednjem dvorištu upaljeno je svjetlo. Jedan neobičan odraz dopire do mene, svjetla koja se raspršuju po površinama. U Kamenskom već dugo vremena nema noćne smjene. Nekad su svjetla stare tvornice bila upaljena na svim katovima, a ljeti se kroz otvorene prozore čuo glas voditelja smjene koji je pozivao radnice na telefon. Danas nema te zvučne pozadine, ulica je pomalo mračna, ne osobito prolazna. Ugašeno svjetlo s druge strane ulice mi nedostaje, ni sama zapravo ne znam zašto. Čini mi se kao da se radilo o nekoj bliskosti - iako nikoga nisam znala - bliskosti koja se pokazivala u svom elementarnom obliku. Svjetlu koje je naslućivalo neko zbivanje, neki život, neki drugačiji smisao. Posve drugačiji od one žene jutros, koja se nije osvrnula.

Nebo Nad Berlinom je sivo

Hladno mi je. Ne samo zbog hladnoće koja je došla iznenada, iako smo znali da će naposlijetku prestati ljeto, i da toplina uz koju smo još do prije par dana uživali ne može trajati dovijeka. Pitam se, od čega smo sazdani; što nam je ispod kože, što u onom sloju koji nas obavija, koji bi nas trebao štititi, no ponekad se onako neočekivano izmakne, ne omogućivši nam da se pripremimo za ono što će uslijediti.
"Danas pišem blog", kazala sam Nenadu, no on je to već znao, priredio je laptop da ga ne moram uokolo tražiti, svjestan do koje mi mjere taj sat vremena treba nakon svega što se dogodilo. A počelo je savršeno, jer smo dva dana nakon što se Ivar vratio iz Amsterdama sjeli u auto i otputovali u Berlin.
Čini mi se da se nikad neću zasititi tog grada; poznajem ga, izgleda, bolje nego Zagreb. U svakom slučaju, zanima me daleko više, a i pruža mi neopisivno više onoga što mi treba kako bih koliko-toliko normalna dočekala idući dan. Vožnja je uobičajeno kratka, pomalo je zastrašujuće koliko brzine omogućuju da 1000 km prijeđemo a da ih zapravo ne osjetimo. Stanke uobičajene, već sve znam napamet, kao i one rečenice koje izgovaramo na putu, neopterećni svakodnevicom, brigom o koječemu - odlasku u dućan, računima, o onome čega ima ili nema u frižideru.
U Berlinu, svi su ljubazni. Ne samo što im je to dio posla, nego i mentaliteta; neka finoća i spremnost da nas se sasluša, da se pročavrlja s blagajnicom u Povijesnom muzeju o cijeni engleskog izdanja kataloga; da se s konobarom komentira čaša vina, ili što već. Prvi dodir s hladnoćom koja se neumoljivo približava dogodio se upravo u Berlinu. Unatoč proslavi 20. obljetnice ujedinjena i povremenom suncu ne sjedimo vani, iako bismo to željeli. Usred brojnih turista vodimo Nenada na Babelplatz da vidi spomenik spaljenim knjigama; odlazimo u Bernauerstrasse jer sam negdje pročitala da su u tom kvartu podigli spomenik vojniku koji je preskočio Zid koji u tom trenutku nije bio posve dovršen, a čija je fotografija postala dio slike toga grada. Zanimalo me vidjeti kako je to kad se jedan medij - fotografija - pretvori u drugi - skulpturu. Rezultat je porazan. U neposrednoj blizi jedan je od meni najdražih spomenika Zidu, no uz njega neke mlade turistkinje izvode neki glupavi foto-performas, glumeći da se penju uza zid nastojeći pobjeći. Kako nepotrebno. Ne da nam se objašnavati im kako je to bilo nekad, kako inscenacija ne može naslutiti ono u čemu su milijuni ljudi živjeli. Nadajući se?
Berlin mi se još u djetinjstvu uvukao "pod kožu". Odlazili smo uglavnom po ljeti, a putovanje je trajalo satima; vozio je otac koji nije bio dobar vozač, a mi smo se smrtno dosađivali i vječno svađali na stražnjim sjedištima. Stan u Mommsenici još je bio onaj stari, na vrhu, u potkrovlju do kojega smo stizali penjući se na kraju uskim zavojitim stubištem, jedva unoseći svoje kofere i torbe.
Danas je situacija posve drugačija. Vozeći se po Berlinu (nalazimo svuda parking, ispred svake kuće, muzeja, mjesta u koje odlazimo) prepričavamo Ivaru kako je to izgledalo 1987. kad smo prvi puta zajedno bili tamo. Kreuzberg je bio prepun nekih posebnih, otkačenih mjesta; navečer smo s Vladimirom stajali na jednoj platformi nedaleko Brandenburških vrata i gledali u maglu koja je Istočni i Zapadni Berlin spojila, barem nakratko. Uvijek isti muzeji, ulice po kojima se krećemo, miris koji udišemo. Nemam dojam da se promijenio, no sadržaja je danas toliko da uopće ne znam kako ih svladati. Jurimo od jedne izlože do druge, gledamo spomenike, čitam imena ljudi na Stolpersteinima - i pritom mislim na ulicu u Beču u kojoj je živio Freud i one bijele ruže koje su jedno jutro osvanule pred kućnim vežama. Gdje god sjednemo, njemački koji dopire do nas ima neki naglasak; kao da su nestali oni ljudi koje sam slušala u djetinjstvu, prema kojima sam se barem djelomično formirala. Sve je kul, svi imaju i traže job, nose handy, a Ivar ih rastura sa svojim znanjem i radi od nas ponosne roditelje.
Ne znam što nas se najviše dojmilo. U Berlinische gledamo sjajnog El Lisitzkog, njegova Proun soba ne ostavlja nas ravnodušnima. Svladavamo i novi postav u Hamburger Bahnhofu; Beuysa volim uvijek ponovno vidjeti, no osobito je sjajan Roman Ondak
i jedna njegova instalacija u koju ulazim i ostajem unutra sama neko vrijeme. Dan prije toga prijateljica nam je rekla kako je ponekad dobro biti manji kako bi se osjetila prava narav našeg postojanja na ovom svijetu; bila je ponesena time što su po Berlinu hodali neki divovi - dio francuskog uličnog teatra u kojem nam se nije dalo sudjelovati.
U Ondakovoj instalaciji osjećaj je posve drugačiji - sami smo i preveliki za taj hladan, prazan prostor u kojem arhiviramo svoje misli, nedoumice i osjećaje, barem nakratko.
Jurimo stalno, bez milosti. Nakratko se viđamo s Irenom i Bennom, razgovor je manje-više sličan ranijima, jedino Ivar s novim poletom govori o filozofiji, fizici, nekim stvarima o kojima doma nikad ne pričamo jer nema vremena, jer je Nenad u Rijeci, ja u Splitu, radnoj sobi ili teretani, jer su nam kolosijeci paralelni i vrlo blizu jedan drugome, no vozimo u drugačijem ritmu, kako se čini.
Po povratku - umor. Stalno stanje, ili, kako volim reći - trpno stanje u kojem egzistiram. Pokušavam dovršiti sve ono što bi trebalo dovršiti, no već po osjećaju u leđima slutim da je to nemoguće. Krećem se po kući, ponekad nakratko uživam, pijemo šampanjac jer smo dobili neku dobru vijest. Gledam golemu hrpu knjiga i kataloga koje smo donijeli iz Berlina. Svaki papir, knjiga koju donosim sa sobom postaju dio taloga koji se u meni slaže od djetinjstva - taloga grada koji me formirao, kojeg imam potrebu istraživati, u kojem sam doma. Gledam naše prelijepo stražnje dvorište, mali vrt koji koji još moram do kraja urediti. Dio lišća na javoru se osušio, pitam se hoće li svi pasti, hoće li on biti dobro? Gledam sive fasade koje me podsjećaju na boju Berlina, čiji je sivi ton poseban, nekako i topao i hladan istodobno, raspuhan stalnim vjetrom koji prolazi i neprekidno donosi novi zrak. Ponekad gledam i ne vidim ništa; oči su mi umorne od rada za računalom, u glavi neprekidno ponavljam mantru o onome što trebam napraviti. Taj me umor strahovito košta, kao na primjer jučer, kad sam u djeliću sekunde vidjela neobičan rakurs visokog automobila koji je dojurio u mene, razbio me, okrenuo nasred ceste. Ostala sam par trenutaka ležati na suvozačkom mjestu. Ne znam što sam u tom času mislila, polako sam pokretala dio po dio tijela, mišiće, glavu, vrat, razmišljajući o posljedicama. Činilo se da bi bilo lijepo ostati tako ležati, zvuk je bio prigušen, do mene kao da u tom trenutku ništa nije dopiralo. Ni sjećanje, ni nada. Danas sam ostavila auto u servisu, tužna jer nije to zavrijedio. A ja?

Radna soba - konačno

Konačno je došao i taj dan. Dugo smo se spremali, mjesecima; stalno sam govorila kako to konačno moramo učiniti, jer jedino sam ja ostala u nekoj vrsti kaosa, neuređenoj sobi u kojoj provodim neopisivo mnogo vremena. Imala sam dojam da sam svima drugima napravila što sam mogla, jedino za sebe nisam nalazila snage. Sve oko mene gomilalo se na neke hrpe u kojima gotovo uopće nisam uspijevala pronaći ono što mi treba. Prije mjesec-dva posjetili su nas Milena i Dino; on je gotovo sa zgražanjem pitao kako mogu raditi u tom neredu. Hm, zamislila sam se, jer ako nešto mrzim tada je to nered oko mene koji mi priječi kontinuitet misli.
I tako, nakon dosta kukanja, nekih pred-akcija poput onog izdvajanja književnosti koju više nećemo trebati u veliku kutiju (još da se ode do antikvarijata, ali i to će, jednom...), razmišljanja možemo li se još nečega riješiti, dečki su počeli rušiti police u mojoj sobi kako bi prodrli do zidova. Nisam mogla sve iznijeti, pa ostaviti prostor prazan, što bi bili idealni uvjeti. Ne, sve se pomicalo s jedne hrpe na drugu, hodnik je ponovno postao središtem kaosa, zatrpan nevjerojatnim hrpama knjiga, kataloga, papira. Književnost sam složila po jezicima, nisam se mogla domisliti bilo čega pametnijeg. Ivar i Nenad skidali su redove knjiga koje više nitko neće složiti - ili mi se samo tako učinilo. Sjetila sam se tog prostora prije nego što smo ga prije mnogo godina prisvojili. U njemu je u sredini stajala ogromna hrpa smeća koju su gomilali oni grozni likovi iz TDR-a (i još me pitaju zašto mrzim cigarete...); kad smo ušli u tu prostoriju imala sam dojam da se na mene sručila čitava povijest ove obitelji koja je malobrojna, no čiji su životi vrlo intenzivni - dotiču me na izravan način, ostavljaju tragove.
Ne znam više koliko sam tona smeća prevalila preko svojih ruku, odnosno pazeći na ljude koje smo uzimali da nam pomognu. Samo smo iznosili, činilo se kao da pored mene neprekidno prolazi beskonačna traka na kojoj su stvari iz Čanićeve; predmeti koji više nikome ne trebaju, koje smo čuvali ne znam zašto - žaljenja, sjećanja, nemogućnosti preuzimanja odgovornosti za njihovo bacanje. No kad sam jednom krenula nisam se zaustavila, sve do danas kad premećem po rukama neke papire koje sam spremala vjerojatno nesvjesna da ih više nikad neću trebati. Radni stolovi bili su prekriveni plastičnim plahtama, ispod kojih se nazirala svjetlost ekrana; naravno, Planet Rock morao je treštati dok su nosili i farbali. I sve to nije se moglo riješiti u dva-tri dana, pa sam naposlijetku odmicala plastiku, tražila malo mjesta za sebe jer moram raditi, nema prekida, odmora. Nietzsche je uživao, lovio nevidljive igračke pod tim pokrovom koji je stvorio drugačije svjetlosne efekte u sobi.
Odjednom, osvanuli su bijeli zidovi, boja je gusta, skupa, neki akril koji prekriva dobro tragove koje više ne želim gledati. Ivar luduje, neprestano me uvjerava da će sve te knjige jednom spaliti, baciti, no tada među njima pronalazi ono što ga zanima, filozofe, Kleea, Wittgensteina, samo gledam što mi odnosi. "Matko je upisao povijest umjetnosti", tumači mi najavljujući da se naša knjižnica dobiti karakter javne ustanove, uskoro.
Volim praznike, sve je tiho, svi su ponovno odjurili na more, 4 poklonjena dana. Toplo je, puše neki čudan vjetar, nije prenaporan iako ne donosi osvježenje. Prije par dana, uz mnogo vike, lupanja i malog oštećenja svježe prebojanog zida - koje je Nenad istog dana popravio - najstarija polica koju imamo došla je na svoje mjesto u kutu. Nisam se mogla odmah "baciti" na slaganje knjiga; smišljala sam strategiju, kuda što staviti, kako ih rasporediti da bi se konačno postigao neki smisao u tim tisućama izdanja koje smo skupili otkad smo zajedno. Brišem jednu po jednu, imam potrebu da mi sve ponovno prođu pod rukama, da im osjetim težinu, pokušam procjeniti koliko toga sam uspjela sačuvati. Mačak pretrčava po hodniku, skače kroz prozor, Nenad i Ivar nose, sve dok ne ostanem sama. U jednom trenutku, slažući arhitekturu, u staroj kartonskoj kutiji pronalazim knjigu koju je neki bečki izdavač napravio o Hugu Ehrlichu. Među reklamama na stražnjim stranicama pronalazim dedinu bravariju "Križić i Črček", radio je s kompanjonom, tu negdje u prostorima koji su postali biblioteka, Nenadova radionica, galerija. Osjećam tu energiju, volim ovo mjesto u koje sam uložila mnogo toga, vjerujući kako je to upravo tako trebalo biti. Nisam nostalgična, nikad to nisam bila. Ne sjećam se niti ne razmišljam o prošlosti misleći kako je onda bilo bolje - jer nije, barem ne u našoj obitelji - no oduvijek sam željela vratiti dostojanstvo tom mjestu koje je moj djed odabrao za obitelj. Obrtničku, radišnu, bez nekih osobitih pretenzija.
Prostori su bili i ostali jednostavni, nije to nikakva osobito zanimljiva arhitektura, no u njoj se osjećam svoja, na miru, u nekoj ravnoteži (koliko mi to uspijeva). Slažem knjige, moram priznati da u tome uživam, sjedam za radni stolac, onaj koji mi je Nenad davno kupio kako bi mi olakšao učenje. Iskrzan je, ne osobito udoban, no slika koju vidim dok u njemu sjedim je lijepa. Oko mene knjige, slike, fotografije, sve je uredno, čisto, još ima mnogo toga za pregledati, baciti, no glavnina je obavljena. Stari je najavio da će doći vidjeti kako prostor sad izgleda, kreće se sve teže, mora na operaciju, ne znam kako da ga nagovorim da to učini što prije. Ali znam da voli što nisam odustala, što sam se posvetila obnovi - ne, zapravo nisam obnovila, jer smo sve promijenili.
Njih dvojica sjede na terasi, pomažu oko cvijeća, nekako je sve bolje, ugodnije. Nemam potrebe izlaziti, samo se krećem u krug, gore, dolje, u toj svojoj smiješnoj misiji. No kad pogledam oko sebe, korz prosor, znam da je imalo smisla.