Sjedim i slušam Nenada kako traži zvukove koji će ga upozoravati kad ga zovemo Ivar i ja. S druge strane plešu zvijezde, okružena sam nekim neobičnim, generičkim zvucima koje ne dovodim u vezu ni sa čime što znam, što me zanima. No ova umorna subotnja večernja atmosfera zapravo je najbolje što se dogodilo tijekom dana, koji je kao i mnogi prije toga bio naporan, prenaporan. Mislila sam da ću blog pisati na novom kompu, no i dalje sam uz Nenadov mac, stvari u životu ne moraju nužno završiti onako kako bi trebale. Najgore je što me svaka takva situacija košta previše, što unatoč iskustvu nemam zaštitni mehanizam, neku mogućnost da uokolo sebe na brzinu izgradim zid koji bi me zaštitio od tuđih grešaka, nepotrebnih propusta, zajedljivih komentara, tko zna čega sve ne.
Mačak se danas konačno smirio, nakon mnogo dana. Spava jer mu je zima, jer je jučer nesmotreno otišao i vratio se jako kasno, negdje u noći, kad me uspio probuditi svojim skokom na kvaku. Baš me zanima što li je radio, koje ga je to (neugodno) iskustvo prizemljilo, iako moram priznati da mi nije žao što je tako. Ivara nema, prati Ninu na njezinom "zvjezdanom" putu dok odrađuje obveze. Oko mene lišće, mala zelena površina u stražnjem dvorištu ne izgleda onako kako sam priželjkivala, javor je u lošem stanju, ne znam što se s njim događa, dok je bršljan na sreću u najvećoj mjeri preživio. Njegovi listovi postaju crvenkasti, koloriraju sivo dvorište u kojem nisam željela boje osim ovakvih povremenih promjena. Sviđa mi se kako izgleda, iako mi lišće koje pada ide na živce, trebalo bi ga stalno mesti a tko za to ima vremena, volje, snage?
Zapravo su napori koje svakodnevno ulažemo toliki da više ne znam otkud snaga za njih; uzaludnost svakodnevnih poslova je neminovna, no bez njih prostor u kojem jesmo ne bi bio ovakav, ne bi u njemu uživali onako kako nam to trenutno uspijeva. Iako mrak pada vrlo rano, iako je zahladilo a na ulici još uvijek nisu upalili rasvjetu. Gledam je li se što izmijenilo, no sve ostaje kako je bilo. Mali neuredan park u dnu ulice, zapuštene kuće, smeće. Golubovi koje moj otac uporno hrani još se drže, susjedov pas zavija kad god prođe neko vozilo s upaljenom sirenom. Najljepša je tišina koju ćemo čuti sutra, kad nema prometa i kad zbog praznika nastupa neki prividni mir. Možda čak i ona susjeda, koja svaki put kad ulazimo u kuću doslovno ispada s prozora, ostane unutra zadržavajući svoju znatiželju iza zavjesa kroz koje već godinama proviruje.
Čitam novu knjigu Siri Hustvedt, zapravo sam na početku, preuzela je ulogu pripovjedača koji posprema za svojim umrlim rođakom. Bože, koliko toga čovjek mora raščistiti u životu za drugima, za sobom. Nedavno sam najveći dio svojih stvari temeljito pročistila, ali još uvijek smo okruženi s previše toga. Čega se odreći, kako odlučiti što nam od knjiga više ne treba, što više nitko neće čitati, kako bismo napravili mjesta za nove. Pokušavam nešto ponuditi antikvarijatu, ali nema velikog interesa. Gledam u ladicama zbirku satova koje smo svojedobno kupovali; u drugoj su sunčane naočale od kojih većinu više nema smisla nositi. Količina stvari je nezamisliva, kutije lego-kocaka, brojne Ivarove igračke s kojima se još ne želimo rastati, slike koje više sigurno nećemo staviti na zid.
Okružena sam i fotografijama, radovima umjetnika o kojima pišem. Danas na brzinu s Anom promatram prizore s minskih polja, iz prostora u kojima su se zbile masovne egzekucije. Prizori su na prvi pogled predivni, osim onog jednog zastrašujućeg - vrata s nadsvjetlom koje jedva zadržava prodor nekog hladnog, blještavog svjetla iz pozadine. Iza njenih radova su Elvisove fotografije o kojima mi je neki dan pričao, složeni prizori s izrezanim dijelovima koje treba predstaviti na pravi način. Strategija interpretacije. Odluka o njoj nije jednostavna, nosim ju dulje vrijeme u sebi; "vrti" se u mojoj glavi dok radim neke druge svakodnevne stvari, ili dok obavljam one poslove koji nisu kreativni, koji zahtijevaju "tek" moju koncentraciju.
Čula sam se s Irenom, kaže da griju samo jednu sobu, ne znam je li to pametno, ta vrsta štednje. Do koje mjere se uopće mogu "stisnuti", čega se svi mi još moramo odreći u vrijeme dok drugi olako rasparčavaju tuđe? Sistem je nemilosrdan i nejasno mi je kako se mnogi u njemu snalaze. Pričamo o cjepivu protiv gripe, naravno da se nećemo cijepiti, poduprijeti tu globalnu farmakološku zavjeru. Pričam joj o sudaru, umoru, o nemogućnosti izgovaranja rečenice poput "Ne, ne mogu, ne stižem...". I sjetim se pritom Nade koja ne znam koliko sati dnevno sjedi za tekstovima, piše, uređuje, dotjeruje, dogovara s Andyjem najbolje varijante. Komentiramo neke nepravde, i dalje ujedinjene u ideji dovršetka te priče u koju smo uložile mnogo vremena, truda, snage da izdržimo do kraja.
Umjetnost me ne čini umornom. Takva sam zbog onih ljudi koji bespotrebno troše moje vrijeme, koji stalno nešto trebaju, koji nemaju razumijevanja. No i za to postoji lijek. Ako ne drugačije, spasit će me privremeni odlazak.
Nema komentara:
Objavi komentar