Nebo Nad Berlinom je sivo

Hladno mi je. Ne samo zbog hladnoće koja je došla iznenada, iako smo znali da će naposlijetku prestati ljeto, i da toplina uz koju smo još do prije par dana uživali ne može trajati dovijeka. Pitam se, od čega smo sazdani; što nam je ispod kože, što u onom sloju koji nas obavija, koji bi nas trebao štititi, no ponekad se onako neočekivano izmakne, ne omogućivši nam da se pripremimo za ono što će uslijediti.
"Danas pišem blog", kazala sam Nenadu, no on je to već znao, priredio je laptop da ga ne moram uokolo tražiti, svjestan do koje mi mjere taj sat vremena treba nakon svega što se dogodilo. A počelo je savršeno, jer smo dva dana nakon što se Ivar vratio iz Amsterdama sjeli u auto i otputovali u Berlin.
Čini mi se da se nikad neću zasititi tog grada; poznajem ga, izgleda, bolje nego Zagreb. U svakom slučaju, zanima me daleko više, a i pruža mi neopisivno više onoga što mi treba kako bih koliko-toliko normalna dočekala idući dan. Vožnja je uobičajeno kratka, pomalo je zastrašujuće koliko brzine omogućuju da 1000 km prijeđemo a da ih zapravo ne osjetimo. Stanke uobičajene, već sve znam napamet, kao i one rečenice koje izgovaramo na putu, neopterećni svakodnevicom, brigom o koječemu - odlasku u dućan, računima, o onome čega ima ili nema u frižideru.
U Berlinu, svi su ljubazni. Ne samo što im je to dio posla, nego i mentaliteta; neka finoća i spremnost da nas se sasluša, da se pročavrlja s blagajnicom u Povijesnom muzeju o cijeni engleskog izdanja kataloga; da se s konobarom komentira čaša vina, ili što već. Prvi dodir s hladnoćom koja se neumoljivo približava dogodio se upravo u Berlinu. Unatoč proslavi 20. obljetnice ujedinjena i povremenom suncu ne sjedimo vani, iako bismo to željeli. Usred brojnih turista vodimo Nenada na Babelplatz da vidi spomenik spaljenim knjigama; odlazimo u Bernauerstrasse jer sam negdje pročitala da su u tom kvartu podigli spomenik vojniku koji je preskočio Zid koji u tom trenutku nije bio posve dovršen, a čija je fotografija postala dio slike toga grada. Zanimalo me vidjeti kako je to kad se jedan medij - fotografija - pretvori u drugi - skulpturu. Rezultat je porazan. U neposrednoj blizi jedan je od meni najdražih spomenika Zidu, no uz njega neke mlade turistkinje izvode neki glupavi foto-performas, glumeći da se penju uza zid nastojeći pobjeći. Kako nepotrebno. Ne da nam se objašnavati im kako je to bilo nekad, kako inscenacija ne može naslutiti ono u čemu su milijuni ljudi živjeli. Nadajući se?
Berlin mi se još u djetinjstvu uvukao "pod kožu". Odlazili smo uglavnom po ljeti, a putovanje je trajalo satima; vozio je otac koji nije bio dobar vozač, a mi smo se smrtno dosađivali i vječno svađali na stražnjim sjedištima. Stan u Mommsenici još je bio onaj stari, na vrhu, u potkrovlju do kojega smo stizali penjući se na kraju uskim zavojitim stubištem, jedva unoseći svoje kofere i torbe.
Danas je situacija posve drugačija. Vozeći se po Berlinu (nalazimo svuda parking, ispred svake kuće, muzeja, mjesta u koje odlazimo) prepričavamo Ivaru kako je to izgledalo 1987. kad smo prvi puta zajedno bili tamo. Kreuzberg je bio prepun nekih posebnih, otkačenih mjesta; navečer smo s Vladimirom stajali na jednoj platformi nedaleko Brandenburških vrata i gledali u maglu koja je Istočni i Zapadni Berlin spojila, barem nakratko. Uvijek isti muzeji, ulice po kojima se krećemo, miris koji udišemo. Nemam dojam da se promijenio, no sadržaja je danas toliko da uopće ne znam kako ih svladati. Jurimo od jedne izlože do druge, gledamo spomenike, čitam imena ljudi na Stolpersteinima - i pritom mislim na ulicu u Beču u kojoj je živio Freud i one bijele ruže koje su jedno jutro osvanule pred kućnim vežama. Gdje god sjednemo, njemački koji dopire do nas ima neki naglasak; kao da su nestali oni ljudi koje sam slušala u djetinjstvu, prema kojima sam se barem djelomično formirala. Sve je kul, svi imaju i traže job, nose handy, a Ivar ih rastura sa svojim znanjem i radi od nas ponosne roditelje.
Ne znam što nas se najviše dojmilo. U Berlinische gledamo sjajnog El Lisitzkog, njegova Proun soba ne ostavlja nas ravnodušnima. Svladavamo i novi postav u Hamburger Bahnhofu; Beuysa volim uvijek ponovno vidjeti, no osobito je sjajan Roman Ondak
i jedna njegova instalacija u koju ulazim i ostajem unutra sama neko vrijeme. Dan prije toga prijateljica nam je rekla kako je ponekad dobro biti manji kako bi se osjetila prava narav našeg postojanja na ovom svijetu; bila je ponesena time što su po Berlinu hodali neki divovi - dio francuskog uličnog teatra u kojem nam se nije dalo sudjelovati.
U Ondakovoj instalaciji osjećaj je posve drugačiji - sami smo i preveliki za taj hladan, prazan prostor u kojem arhiviramo svoje misli, nedoumice i osjećaje, barem nakratko.
Jurimo stalno, bez milosti. Nakratko se viđamo s Irenom i Bennom, razgovor je manje-više sličan ranijima, jedino Ivar s novim poletom govori o filozofiji, fizici, nekim stvarima o kojima doma nikad ne pričamo jer nema vremena, jer je Nenad u Rijeci, ja u Splitu, radnoj sobi ili teretani, jer su nam kolosijeci paralelni i vrlo blizu jedan drugome, no vozimo u drugačijem ritmu, kako se čini.
Po povratku - umor. Stalno stanje, ili, kako volim reći - trpno stanje u kojem egzistiram. Pokušavam dovršiti sve ono što bi trebalo dovršiti, no već po osjećaju u leđima slutim da je to nemoguće. Krećem se po kući, ponekad nakratko uživam, pijemo šampanjac jer smo dobili neku dobru vijest. Gledam golemu hrpu knjiga i kataloga koje smo donijeli iz Berlina. Svaki papir, knjiga koju donosim sa sobom postaju dio taloga koji se u meni slaže od djetinjstva - taloga grada koji me formirao, kojeg imam potrebu istraživati, u kojem sam doma. Gledam naše prelijepo stražnje dvorište, mali vrt koji koji još moram do kraja urediti. Dio lišća na javoru se osušio, pitam se hoće li svi pasti, hoće li on biti dobro? Gledam sive fasade koje me podsjećaju na boju Berlina, čiji je sivi ton poseban, nekako i topao i hladan istodobno, raspuhan stalnim vjetrom koji prolazi i neprekidno donosi novi zrak. Ponekad gledam i ne vidim ništa; oči su mi umorne od rada za računalom, u glavi neprekidno ponavljam mantru o onome što trebam napraviti. Taj me umor strahovito košta, kao na primjer jučer, kad sam u djeliću sekunde vidjela neobičan rakurs visokog automobila koji je dojurio u mene, razbio me, okrenuo nasred ceste. Ostala sam par trenutaka ležati na suvozačkom mjestu. Ne znam što sam u tom času mislila, polako sam pokretala dio po dio tijela, mišiće, glavu, vrat, razmišljajući o posljedicama. Činilo se da bi bilo lijepo ostati tako ležati, zvuk je bio prigušen, do mene kao da u tom trenutku ništa nije dopiralo. Ni sjećanje, ni nada. Danas sam ostavila auto u servisu, tužna jer nije to zavrijedio. A ja?