Neobičan osjećaj. Satima gledam stare filmove, isječke iz Dnevnika, emisija koje su dio mojeg djetinjstva, no o kojima uglavnom ništa nisam znala. Spikeri-voditelji sjede u sivim studijima, slike su tamne, neprivlačne, jezik programatski, generički, ne govori ništa. Svi mahnito puše u praznim studijima, sjede za nekim blesavim stolovima namrštenih čela, prave se važnijima i ozbiljnijima no što u stvari jesu (ili su bili). Neke od njih znam, pojedine političare nemoguće je zaboraviti, neke voditelje i spikere upoznala sam surađujući na HTV-u i radiju. Ne znam hoće li se uloženi trud na kraju isplatiti, no što mi drugo preostaje nego da radim.
Dok sam jutros išla na telku, jedna me žena u autu skoro pregazila. U posljednji trenutak sam se izmakla, lupila je po mojoj (novoj) torbi i otišla. Nije se ni osvrnula. Jutro je bilo svježe, ulica posve prazna. Ostala sam stajati na cesti ne vjerujući da je to moguće. Što mi se još treba dogoditi? Zašto se sve to događa? Probala sam dobiti Nenada, no ne javlja se; ne znam ima li uopće smisla s nekim dijeliti tu strahotu, to prolaženje, nezaustavljanje, nebrigu. Ne znam jesam li bolja zbog toga što brinem i što stajem; možda nas to u konačnici ne razlikuje jedne od drugih, no ipak, sigurna sam da ova arogancija nije nešto što bih željela da je dio mojeg bića.
Silom prilika hodajući, gledam sve oko sebe na drugi način. Ono što volim dok sam u autu izdvojenost je od zvukova, mirisa, topline/hladnoće. Zatvorenih prozora i uz glasnu glazbu uspješno se već godinama izoliram od svijeta. Od svijeta, koji mi u svojoj grubosti ne treba; grubosti koja me ne stavlja u bilo kakvu drugačiju poziciju osim one izbjegavanja.
Nakon izlaska s telke, prolazim starim Trnjem. Isprva se ne snalazim; malene ulice kroz koje nikad nisam prošla ničime ne izazivaju pozornost. Niz prizemnica, tek pokoja katnica, no ne onako agresivne kao na Trešnjevci i drugdje, gdje su “domaći poduzetnici“ svoju “uspješnost“ dokazali podizanjem višekatnih nakaza s kojih padaju balkoni, a njihova ružnoća i grubost izvedbe uvijek su me čudili: tko uopće želi stanovati u takvim uvjetima?
Pokoja tabla s istaknutom “kućnom“ djelatnosti pokazuje da su u tom zaboravljenom dijelu grada postojale društvene razlike. Kraj tih sam kvartova prošla nebrojeno puta vidjevši tek pokoje sljeme krova, ili stablo koje se otelo kontekstu okoliša u kojem raste. Postoje stube za koje nisam znala; pokraj autobusne stanice kraj koje prolazim zamjećujem tablu nekog improviziranog hotela do kojeg gosti teško da će ikada stići. Gledam kamene kocke kojima je popločana okolina Holjevčeva spomenika. Prijelazi su grubi, djeluju kao da po njima rijetko tko prolazi. U autobusu s kojim se vozim do pothodnika niz nezainteresiranih lica; šok su mi ljudi u tramvaju u kojem je vruće, u kojem oglasi nemaštovito obavještavaju o tko zna čemu, a žena na obližnjem stolcu nemarno žvače sendvič iz kojeg se širi miris neke jeftine salame. Gledam ju kako jede u tom prljavom ambijentu, nemarna prema sebi, puna mrvica koje grubim pokretom ruke ovlaš otresa sa sebe. Ništa lijepo, miris je neizdrživ pa otvaram prozor pitajući se hoće li se netko buniti. Na sreću, ne stanujem na kraju svijeta, vozim se po obodu centra grada dvojkom svjesna da je jedina lijepa slika koju sam vidjela Botanički vrt; barem jedan njegov dio, onaj u kojem su se potrudili zadržati slikovitost nečega što je Zagreb kanio postati, vremenom odustavši.
Razmišljam o slici koju ostavljamo svijetu. Mirjana mi je jučer spomenula kako se jedan dan ugledala u staklu izloga nekog dućana; zajedno se smijemo slici koju o sebi imamo iz nekog prethodnog vremena, dok nismo borale čelo, dok je naš odraz bio sličniji onome kakvima se zamišljamo. Danas je slika posve drugačija, povratka nema. Bez obzira na uloženi trud, proliveni znoj, utrošene novce. Iskustvo nas je izvitoperilo, hormoni stvorili onu neprivlačnu oteklinu na dnu vrata (štitnjača i kod nje čini taj “dodatak“), pokušavamo zadržati stil, hodamo odvažno, naravno da ne odustajemo. Zanimljivo je da jedinu priču o svojevrsnom odustajanju slušam od kolege koji mi priča o starenju kao svjesnoj odluci o trenutku kada se više ne treba brijati niti uređivati, jer je to odustajanje u stvari neka vrsta slobode. Slušam ga razmišljajući zašto mi to priča, zašto uopće slobodu dovoditi u vezu s nečim takvim? No svi smo različiti, nema osude.
U prednjem dvorištu upaljeno je svjetlo. Jedan neobičan odraz dopire do mene, svjetla koja se raspršuju po površinama. U Kamenskom već dugo vremena nema noćne smjene. Nekad su svjetla stare tvornice bila upaljena na svim katovima, a ljeti se kroz otvorene prozore čuo glas voditelja smjene koji je pozivao radnice na telefon. Danas nema te zvučne pozadine, ulica je pomalo mračna, ne osobito prolazna. Ugašeno svjetlo s druge strane ulice mi nedostaje, ni sama zapravo ne znam zašto. Čini mi se kao da se radilo o nekoj bliskosti - iako nikoga nisam znala - bliskosti koja se pokazivala u svom elementarnom obliku. Svjetlu koje je naslućivalo neko zbivanje, neki život, neki drugačiji smisao. Posve drugačiji od one žene jutros, koja se nije osvrnula.
Nema komentara:
Objavi komentar