Feuerwerk

"Sutra još neće padati, ali u subotu vrlo vjerojatno, bit će hladnije", kaže Nenad dok ove zadnje sate 2009. godine čekamo da se priključimo nekom od partija koji se održavaju u našoj blizini. Kao i obično, moj je entuzijazam već splasnuo, vjerojatno negdje između penjanja do naselja Werkbundsiedlung do kojeg sam ga odvela i Schonbrunna gdje nikad ranije nisam bila. Šetnja je bila divna, vrijeme gotovo idealno, samo je par kapi nakratko prekinulo inače lijep dan.
Oko nas nije preglasno, dapače, čudimo se da nema više pucnjave; no, nije to Berlin u kojem se ispaljuje nevjerojatan broj raketa i svega ostalog što bi trebalo pridonijeti dobrom novogodišnjem raspoloženju. Bečani su mirniji, povremeni udaljeni prasak uzbunio je svrake koje su sumanuto kriještale po velikom, lijepom parku. Na ulazu, osim predivne Kuće palmi, pozdravila me vjeverica; moji razgovori sa životinjama se nastavljaju, kako se čini.
Danas su Beč preplavili trkači Silvestarskog maratona; ja se uz njih prisjećam Jelene i činjenice da od ponedjeljka moj život poprima - barem u jednom dijelu - uobičajenu shemu. Prolazimo tržnicom, odlazimo u omiljene dućane sa sirom, šampanjcima, nekim delicijama za koje smo odavno postali svjesni da ih nikad nećemo imati priliku nabaviti u Zagrebu. A on je za mene trenutno samo daleka slika kojoj se moram vratiti, i od koje sam se nakratko uspješno odmakla; do mene ne dopiru dnevnopolitičke situacije, jer zatvaram računalo i izlazim van. Ne želim da mi to više truje dan i donosi neraspoloženje. I dalje se nedamo, ulazimo u izložbene prostore, komentiramo sjajnu izložbu na koju smo naišli u Secessionu; razmišljamo što nam nedostaje na Gender Checku, i što smo tijekom proteklih desetak godina vidjeli s te scene, koja za nas nije nepoznanica kao onima sa Zapada. Prostori su ispunjeni nekom slutnjom, prazninom koja to nije, maketama koje pokazuju do koje mjere se situacija može oteti kontroli.
I tako zaokružujemo jednu neobičnu godinu šetnjama po izložbama i odlascima na nama draga mjesta. Nema nostalgije, nikad je nije ni bilo. Jednostavno - vodimo se odlukom da nam bude ugodno, da kroz prozor pogledamo nešto drugo, da začujemo onaj neobičan, simpatičan kas koji ovaj grad izdvaja od ostalih mjesta na koja odlazimo, gdje bismo mogli otići. Scene su manje-više poznate, ugađamo našoj sklonosti za šampanjcima, razgovaramo s ljudima koji nas tretiraju drugačije, kao da su unatoč kratkom susretu svjesni da s nama mogu podijeliti neka znanja. U malenom irskom pubu u centru grada nastojim svladati osjećaj panike zbog zagušene atmosfere pokušavajući razaznati brojne detalje koji njegov ambijent čine tako posebnim. Nedostaje nam Ivar, i na tom se mjestu prisjećamo putovanja po Irskoj i odluke da tamo svakako ponovno odemo. Ne zbog pive i cidera, naravno, nego naprosto nevjerojatne prirode koja nas je privukla svojom ljepotom. Ljudi oko nas su, kao i gotovo svugdje u Beču, srdačni, glazba je simpa, neki čudan miks od kojeg bi dio zacijelo svirao i kod nas doma. Posvuda po zidovima, stropu, svakoj mogućoj slobodnoj površini, detalji su koji nastoje prenijeti nešto od irske atmosfere, no to je zapravo nemoguće. Bez obzira na to volimo to mjesto, simpatične konobare koji pjevuše stare rock-pjesme i ponašaju se posve drugačije od onih koji toče pića u legendarnom American baru. U koji ljetos nismo mogli ući jer je Ivar nosio kratke hlače. Neobično, pomislila sam tada, ali i to je dio slike u koju nakratko ulazimo nastojeći biti njezin dio.
Negdje između svih naših šetnji i razgovora pokušavamo odrediti kako će život izgledati idućih par mjeseci; donosim odluke o načinu kako želim da mi se posao dalje razvija svjesna da ne mogu nastaviti inzistirati na nekim detaljima koji se pokazuju nevažni. Zapravo želim sjesti i završiti knjigu čijih je nekoliko poglavlja gotovo; pokušavam racionalno podijeliti mjesece znajući da život često na kraju donosi nešto drugo. No, isto tako znam da ću mnogo toga promijeniti. Nemam više snage za gluposti, ne želim se trošiti na ljude i detalje koji ne donose ništa pozitivno, koji me ne ispunjavaju na željeni način.
Navečer je toranj katedrale nestao u magli. Taj lijep detalj nemoguće je snimiti (pogotovo ne kamerom u telefonu), pa ostaje zapamćen kao jedna od slika koja je uljepšala posljednje dane godine. Zbrajamo koješta, sudare, putovanja, očekivanja; razrađujemo strategiju nastave sa studentima, buduće aktivnosti za koje još ne znamo što donose.
Volim putovanja jer na njima nekako lakše sagledavamo učinjeno i ono što je pred nama. Nazdravljamo upisu na fakultet, kući koja je konačno vraćena, dok se pokušavam sjetiti koji smo šampanjac pili ljetos. Zadovoljno komentiramo pojedine mlade kolege koji su pridonijeli da godina bude bolja. Prelistavamo knjigu jedne umjetnice o čijem sam radu govorila na predavanju u povodu Nenadove izložbe u MUO-u (koje na žalost nismo snimili); razmišljamo kako ćemo jednom, ne znam točno kad, raditi nešto drugo, kao što uvijek pokušavamo. Biti svoji, drugačiji (ne zato što nam je to cilj ili namjera, nego jer smo takvi). Prebrojavamo odnose s ljudima, promjene koje su neminovno događaju. Sve nas na neki način ispunjava zadovoljstvom, jer jednostavno stvari izgledaju onakve kakve trebaju biti. I kad na kraju prošećemo ulicama i nazdravimo, mislim da ćemo biti zadovoljni.

Spaziergangs

Već nekoliko dana nema moje svrake, ni njezinog partnera. Velika količina snijega stvorila je sloj po kojem se ne mogu igrati, hodati na onaj svoj smiješan način, pogledavajući jednim okom što radim. Svo vrijeme poštivala sam njihov mir, čekala nekoliko tjedana da se priviknu na moje povremeno kretanje. Kad su mi dozvolile da ih fotografiram, bilo je to samo nakratko, vjerojatno u želji da ostanu negdje zabilježene. Ne znam hoću li ih vidjeti prije nego odem. Pričala sam s Christine o njima, dok smo u nedjelju šetali šumom do Marientrosta. Putem smo naišli na djetlića koji je kljunom davao ritam našem kretanju, malena sjenica podsjetila me na želju da im doma uredim neku kućicu u kojoj bi se mogle skloniti od kiše, snijega, mačaka.
Šetnje. Po snijegu, suncu, gradovima, šumi. Mnogi koraci ublažuju posljedice dugotrajnog sjedenja i pisanja, dok oči žude za odmorom. U Beču sam možda prvi puta doživjela snijeg, bilo je hladno, vjetrovito, i lijepo. Volim tu tišinu, smanjen promet koji omogućava nesmetano prelaženje nekog od Ringova na mjestima, gdje to inače nije dozvoljeno. Konjima je griva bila pokrivena snijegom, a kočije u kojima se klatare turisti zatvorene. Prolazim dobro znanim ulicama, obilazim mjesta koja me više ne iznenađuju, no u kojima uvijek pronalazim nešto zanimljivo. Obilazim Zoe Leonard u vjerojatno najljepšem dijelu MUMOKa, najdonjoj etaži vrlo visokih zidova u čijim se velikim prostorijama njezini relativno mali crnobijeli formati sasvim dobro snalaze. I na drugim mjestima ne moram se provlačiti među ljudima, ovi dani namijenjeni su nekoj drugoj vrsti druženja. Odlazim u Le Cru, iako nisam veliki ljubitelj "samovanja" u lokalima. Parovi, neke Ruskinje nakon shoppinga, slušam razgovore i razmišljam kad sam u Beču vidjela miješani par. Ostatak društva formalno se trudi; zanima me što zapravo misle.
Količina viđenog, pročitanog i napisanog je zadovoljavajuća, pa i više od toga. Osjećam se kao da sam prošla kroz neku fazu čišćenja, udaljavanja od onog svakodnevnog što mi često uzima dah, odvlači od posla, dodatno stvara umor. Kroz ekran računala do mene dopiru vijesti za koje nastojim da me ne opterećuju; nemoćna sam promijeniti svijet, ionako, mijenjam sebe, donosim neke odluke o (ne)važnosti pojedinih situacija koje želim udaljiti od sebe, svoje svakodnevice, svog (prividnog) mira. Zrak je u Beču svjež. Iako pogled zbog snijega ne dopire daleko, uživam u onome što vidim. Privid raskoši moćno je sredstvo za poboljšanje raspoloženja, pa iako oko mene tisuće turista tumaraju s tko zna kojom svrhom, ne dam se smesti; fotografiram te malene lampice koje u slapovima vise po ulicama, proučavam različitu dekoraciju koja se mijenja u svakoj ulici i jedino što nedostaje miris je nečega što povezujem s ovim razdobljem.
U šetnji do Marientrosta do mene dopire željeni miris - borovina se provlači kroz šumu sve do utabane staze kojom žustro hodamo, ne samo zbog velike hladnoće. Kasnije, u njihovom stanu, promatram fotografije po zidovima, biblioteku podijeljenu na dva dijela - Christinin i Manfredov. U kuhinji je grijanje slabo, i sve mi je hladnije, a njihov odnos na neki me način podsjeća na Irenu i Benna. Pitam se, je li ruka zacijelila?
Ponekad mi se čini kao da stojim u središtu neke ploče koja se vrlo polako okreće, a i sama se oko sebe s vremena na vrijeme zavrtim. Promatram ljude koje znam, izmjenjujem s njima neke stvari, oprezno, na kapaljku; nemam više snage za odnose, pripovijesti, očekivanja. Nastojim što više zadržati za sebe, ono što ne treba do njih doći ostaje u mojim bilježnicama; ni sama više ne čitam stvari koje sam u njih zapisala.
Neka stoje, traju, nije trenutno važno. Promatram kako je lijepo kasno popodnevno svjetlo koje prolazi kroz rešetkasti prozor stvarajući osobit efekt na baroknoj fresci. Oči nekog prikazanog lika usmjeravaju pogled prema meni. Ili sam samo umorna? Vjerojatno je vrijeme da se vratim. Iako, željela bih još jednom vidjeti svrake.

Rukopis

Posve sam iscrpljena. Ni sama ne znam od čega, ionako samo sjedim i pišem, čitam i prevodim, zapisujem u bilježnice poput kakve pučkoškolke, kao da mi laptop nije na raspolaganju. Nedavno sam dobila dva pisma, jedno je pisala Irena, drugo Benno - i to ponajprije zato, jer je ona pala i natukla ruku negdje na križanju Mommsenice i Schlutterstrasse. Ne mogu ih nazvati da čujem kako je ruka, pa im moja poslana pisma donose kratkotrajnu utjehu.
Dakle, pisma, pisana rukom, iz nekog drugog vremena, kako je rekla. Ne znam ni sama jesam li zbog toga počela u bilježnicu zapisivati rukom, vježbati rukopis koji je gotovo posve atrofirao. Ni sama ponekad ne uspijevam pročitati što sam napisala, ljuti me što sam zapustila nekad uzoran rukopis, vještinu tehničkog pisma koju sam svladala namjeravajući studirati... ma, nema veze; ionako nisam pogriješila. Prije par dana otputovala sam u Linz kao jednu od posljednjih ovogodišnjih postaja. Uvijek mi je bio usput, no nikad cilj; Ars Electronica nije me pretjerano zanimala, priznajem; suviše medija odvodi umjetnost u smjeru koji mi nije intrigantan. Poduzetnost putovanja vlakom pokazala je svoje prednosti, Velike plime pročitane su u tih par sati koje si inače teško mogu odvojiti za bilo što drugo osim fotografije i njezine teorije. Prvi kontakt s gradom bio je zbunjujući, novi, lijepo uređen kolodvor nastavlja se na urbano tkivo u kojem su brojni ožiljci; nije ih teško prepoznati. Napredujem ulicama koje su, kako se čini, zadržale nešto od nepravilnosti srednjovjekovnih putova koji utječu na glavni gradski trg. Onaj, na kojem je Hitler držao govore i s kojeg je naredio rušenje kuća koje su pripadale židovskim obiteljima. Grad kulture u 2009. godini s tom se mučnom temom aktivno bavi, gotovo u svakom detalju njegove javnosti zamjećujem otiske upozorenja, bijele podne "pečate" koji prokazuju one koji su - prokazivali. Umjesto božićnih ukrasa i prelijepih pročelja renesansnih i baroknih gradskih palača i kuća promatram tragove povijesti koja ih je obilježila za sva vremena.
S kuće na glavnom trgu uklonili su dio žbuke na pročelju, pa je tako stvoren ožiljak koji svjedoči kako unatoč rušenju povijesni događaji nisu zaboravljeni. Mjesta se ne sjećaju događaja; to čine odgovorni pojedinci zbog kojih sam sretna što sam ovih posljednjih, hladnih i pomalo snježnih dana u godini neko vrijeme promatrala što se sve može - mora - učiniti kako bi se budućim generacijama prepustilo neko novo, bolje vrijeme. Haus der Geschichte napuštena je gradska kuća u kojoj su čitave godine priređivane raznovrsne manifestacije; u praznim i zapuštenim prostorijama trenutno stoluje nevjerojatan arhiv grada u njegovim najraznovrsnijim aspektima: memorabilije običnih ljudi, svjedočanstva radnica u dućanima, poslužavnici iz lokalne pivnice, taksidermija, pregače - nemoguće je zamisliti što sve sačinjava povijest nekog mjesta; što je sve zaslužilo postati dijelom kolektivne zbirke u kojoj se ne primjećuje podjela po važnosti, kronologiji, vrijednosti. Lutam po praznim prostorijama, u svakoj je drugačija instalacija: neke svjedoče o etničkim grupama koje su vremenom ipak odlučile doseliti u ovaj povijesno krajnje opterećen kontekst. U podrumu na nekoliko televizijskih ekrana prate se razgovori s kulturnim djelatnicima koji govore o nacističkom nasljeđu u ovom dijelu Austrije; imponira mi razina njihove svijesti, voljela bih da smo u našoj sredini spremni suočiti se sa svim povijesnim okolnostima na takav način. Snimam neke detalje da ih pokažem Nenadu, poput onih smiješnih maski za zečjim ušima, na koje je netko zalijepio fotografije ljudskih očiju.
Prolazeći po Mostu Nibelunga srećem Nenada Fabijanića; izgleda da je cijela grupa naših arhitekata došla u posjet Linzu. Ne bez razloga, jer Lentos i Ars Electronica, uz mnogo toga ostalog što su recentno izgradili, uistinu treba vidjeti. Vjetar je nemilosrdan, pa razgovor traje kratko, ipak dovoljno dugo da uspijevamo prokomentirati vlastitu nemoć. ne znam tko je za nju kriv. U muzejima, uobičajena količina radova koje je vrijedilo vidjeti, doputovati, uložiti napor. Akumulacija je sve veća, pitam se hoću li uspjeti sve to pretvoriti u ono što sam zamislila, što već dulje vrijeme znam da je potrebno. Promatram zgrade novih muzeja koje navečer uspostavljaju koloristički dijalog.
Oko mene, sve odiše poviješću - križnim svodovima, medaljonima s grbovima obitelji i crkvenih dostojanstvenika na uređenim pročeljima kuća. Svako malo na podu novi "pečat", čitam podatke o ljudima o kojima ništa ne znam, koji su odjednom predstavljeni svojim imenima i zločinima koje su učinili drugima. Gustoća ulica je specifična, uokolo mene turističke grupe tiho prolaze pored znakova koji me zanimaju; jednostavnije je okrenuti se koje stoljeće ranije, u doba čiji nam akteri gotovo ništa ne znače. U prizemlju kuće na glavnom trgu, koju je Hitler dao srušiti, zrnata su uvećanja fotografija odvedenih. Ne mogu se raspoznati ničije crte lica, tek dvije tamne sjene određuju gdje su nekad bile nečije oči. Gledam u tu slijepu sliku, čije je uvećanje nepotrebno. Punctum ionako ne ovisi o veličini uboda.

Brigitte Fontaine zahvaljujući Ivani

Potpuno sam promijenila bioritam i ne znam kako ću se naviknuti na onaj stari raspored kad se vratim. Ujutro (dobro, ne baš ujutro, jer se budim poslije 9, što nije ni čudno jer radim do jako kasno) snimam Graz kojeg nema. Hladnoća i kiša koja je padala prije 2 dana, i stvorila jednu nervozu kod mene, najviše zato jer se kran koji diže teret na susjednom gradilištu stalno okretao, a lanci koji s njega vise čudno su se klatili - učinili su da Graz nestane. Barem jedan njegov dio, zajedno s onim smiješnim "neboderom" kraj Mure na koji je nakalemljena prevelika osvijetljena rotirajuća kocka sat-reklama.
Polako se uvodim u rad, svako jutro gotovo je identično, pregledavam poštu, studentske seminare, pozivnice; čitam iznova ono što sam noć prije toga završila, razgovaram s Nenadom. Na ekranu uz kolegičino ime zamjećujem link na neku YouTube stranicu. Prvi je put ostavila takav link, i već me s time zaintrigirala. Ne vjerujem kad začujem prve taktove. Tko danas uopće još sluša Brigitte Fontaine, mislim u sebi dok se pokušavam sjetiti stihova koje sam nekoć znala. Comme à la radio izvodi s Art Ensemble of Chicago i Areskiem Belkacemom. Slušam tu pjesmu nekoliko puta zaredom, podsjeća me na doba dok su pjesme mogle trajati 7 i više minuta, dok smo imali vremena slušati stihove koje je izgovarala svojim predivnim glasom. Uz fotografiju naslovnice albuma netko ih je preveo na engleski:
At this very moment, a thousand cats will be run over on the roads.. At this very moment, an alcoholic doctor will curse over the body of a young woman and will say: 'she's not going to die in my hands, the bitch' At this very moment, five old women in a public park will start to discuss upon whether it is twenty minutes to, or five minutes to... At this moment, thousands upon thousands of people will think that life is horrible and will start to cry...
Zapravo sam jako voljela slušati neke šansone, naravno pod utjecajem mame koja je neprestano recitirala ono što pjevaju uživajući u zvuku svoga glasa dok je govorila francuski. Bila je izvrsna, strasno je voljela to o čemu su govorili, odgovaralo joj je interpetirati njihove stihove i tumačiti ih na svoj osebujan pjesnički način. Koji je posve različit od moga. No, Brigitte je možda izuzetak, njeni su stihovi bili drugačiji, suvremeniji; opori zvuk pjesme i neobičan glazbeni mix otvorili su mi neki drugačiji svijet glazbe u kojem sam nastojala pronaći nešto za sebe.
To s roditeljima i glazbom nije baš bilo jednostavno, zapravo s njima ništa nije bilo jednostavno, ali takva je priroda odrastanja, vjerojatno. S jedne strane otac i njegova najveća kolekcija jazza u bivšoj Jugi, predavanja, mali crni kofer u kojem je s jednog na drugo mjesto neprekidno prenosio ploče educirajući stotine, čak tisuće mladih ljudi koji su zahvaljujući njemu počeli slušati jazz, blues, tko zna koga sve ne. Na plakatima koje smo redovito mijenjali (doduše, nisu visjeli na nekom reprezentativnom mjestu nego u wc-u), jer bilo je to doba dok se za svako predavanje i slušaonicu mogao tiskati zaseban poster, voljela sam čitati njegovo ime. Mama je sa svoje strane forsala šansonjere, Francuze, pa zatim Nijemce, Wolfa Biermanna, tko će se sjetiti svih tih imena. U maloj sobi u kojoj im se odvijao najveći dio života sjedili su zajedno s prijateljima, sjećam se da su svi nepodnošljivo pušili i pili iz malih Goldonijevih čaša.
I tako danas, tridesetijoš poneku godinu nakon toga slušam u Grazu Brigitte Fontaine, i jedino što mogu misliti je to, da žena odlično pjeva. Nakon nekog vremena razvedrilo se, no više mi se ne da izlaziti na planirano trčanje i vožnju biciklom. Kad uđem u ritam pisanja ne prestajem; pričam sama sa sobom, izgovaram napisano ne da bih uživala u zvuku svog glasa nego slušajući što govorim i razmišljajući može li se to bolje napraviti.
U jednom trenutku pred prozorom se pojavila "moja" siva vrana. Zapravo u tom trenutku nisam bila sigurna je li to vrana ili svraka; tu dilemu kasnije razrješavam zajedno s Nenadom dok na Wikipediji istražujem razlike. "Svrake su crno-bijele", kažem mu,"a moja je vrana sivo-crna". Gleda kroz prozor kao da provjerava jesam li unutra; hoću li ugroziti njezin mir dok kljucka po šljunku koji prekriva donju etažu. No, ovoga sam puta spremna, mali fotoaparat je uz mene i snimam ju iz udaljenosti koja je dovoljna da ju ne zasmetam. Jako sam sretna, ni sama ne znam zašto. Ne zamišljam da sam fotografkinja, no mogućnost da nakon nekoliko tjedana konačno snimim ovu pticu pruža mi zadovoljstvo.
Ubrzo se vrani pridružuje još jedna; pa naravno da su par, žive na obližnjem drvetu jer sam ih neki dan promatralla dok su lepršale i skakutale po njemu. Kao da su odlučile pokloniti mi malo povjerenja jer ih nisam ničim zasmetala, jer sam se prilagodila njihovom ritmu.
"Fotografija izmiče", zapisao je Barthes u Svijetloj komori. O da, s tim se mogu složiti. Bez obzira na običnost snimka, nevješto baratanje aparatom, bez obzira što snimam običnim malim digitalcem, ovi prizori izmiču, ne žele postati dijelom nikakvih podjela. Nisu ni amaterski, ni realistični, ni portreti. Oni su tek tragovi mog privremenog trajanja na jednom mjestu, iz kojeg kad odem, vratit ću se obogaćena nekim znanjima o fotografiji, napisanim poglavljima, i fotkama ovih dviju ptica.