Dakle, pisma, pisana rukom, iz nekog drugog vremena, kako je rekla. Ne znam ni sama jesam li zbog toga počela u bilježnicu zapisivati rukom, vježbati rukopis koji je gotovo posve atrofirao. Ni sama ponekad ne uspijevam pročitati što sam napisala, ljuti me što sam zapustila nekad uzoran rukopis, vještinu tehničkog pisma koju sam svladala namjeravajući studirati... ma, nema veze; ionako nisam pogriješila. Prije par dana otputovala sam u Linz kao jednu od posljednjih ovogodišnjih postaja. Uvijek mi je bio usput, no nikad cilj; Ars Electronica nije me pretjerano zanimala, priznajem; suviše medija odvodi umjetnost u smjeru koji mi nije intrigantan. Poduzetnost putovanja vlakom pokazala je svoje prednosti, Velike plime pročitane su u tih par sati koje si inače teško mogu odvojiti za bilo što drugo osim fotografije i njezine teorije. Prvi kontakt s gradom bio je zbunjujući, novi, lijepo uređen kolodvor nastavlja se na urbano tkivo u kojem su brojni ožiljci; nije ih teško prepoznati. Napredujem ulicama koje su, kako se čini, zadržale nešto od nepravilnosti srednjovjekovnih putova koji utječu na glavni gradski trg. Onaj, na kojem je Hitler držao govore i s kojeg je naredio rušenje kuća koje su pripadale židovskim obiteljima. Grad kulture u 2009. godini s tom se mučnom temom aktivno bavi, gotovo u svakom detalju njegove javnosti zamjećujem otiske upozorenja, bijele podne "pečate" koji prokazuju one koji su - prokazivali. Umjesto božićnih ukrasa i prelijepih pročelja renesansnih i baroknih gradskih palača i kuća promatram tragove povijesti koja ih je obilježila za sva vremena.S kuće na glavnom trgu uklonili su dio žbuke na pročelju, pa je tako stvoren ožiljak koji svjedoči kako unatoč rušenju povijesni događaji nisu zaboravljeni. Mjesta se ne sjećaju događaja; to čine odgovorni pojedinci zbog kojih sam sretna što sam ovih posljednjih, hladnih i pomalo snježnih dana u godini neko vrijeme promatrala što se sve može - mora - učiniti kako bi se budućim generacijama prepustilo neko novo, bolje vrijeme. Haus der Geschichte napuštena je gradska kuća u kojoj su čitave godine priređivane raznovrsne manifestacije; u praznim i zapuštenim prostorijama trenutno stoluje nevjerojatan arhiv grada u njegovim najraznovrsnijim aspektima: memorabilije običnih ljudi, svjedočanstva radnica u dućanima, poslužavnici iz lokalne pivnice, taksidermija, pregače - nemoguće je zamisliti što sve sačinjava povijest nekog mjesta; što je sve zaslužilo postati dijelom kolektivne zbirke u kojoj se ne primjećuje podjela po važnosti, kronologiji, vrijednosti. Lutam po praznim prostorijama, u svakoj je drugačija instalacija: neke svjedoče o etničkim grupama koje su vremenom ipak odlučile doseliti u ovaj povijesno krajnje opterećen kontekst. U podrumu na nekoliko televizijskih ekrana prate se razgovori s kulturnim djelatnicima koji govore o nacističkom nasljeđu u ovom dijelu Austrije; imponira mi razina njihove svijesti, voljela bih da smo u našoj sredini spremni suočiti se sa svim povijesnim okolnostima na takav način. Snimam neke detalje da ih pokažem Nenadu, poput onih smiješnih maski za zečjim ušima, na koje je netko zalijepio fotografije ljudskih očiju.
Prolazeći po Mostu Nibelunga srećem Nenada Fabijanića; izgleda da je cijela grupa naših arhitekata došla u posjet Linzu. Ne bez razloga, jer Lentos i Ars Electronica, uz mnogo toga ostalog što su recentno izgradili, uistinu treba vidjeti. Vjetar je nemilosrdan, pa razgovor traje kratko, ipak dovoljno dugo da uspijevamo prokomentirati vlastitu nemoć. ne znam tko je za nju kriv. U muzejima, uobičajena količina radova koje je vrijedilo vidjeti, doputovati, uložiti napor. Akumulacija je sve veća, pitam se hoću li uspjeti sve to pretvoriti u ono što sam zamislila, što već dulje vrijeme znam da je potrebno. Promatram zgrade novih muzeja koje navečer uspostavljaju koloristički dijalog.
Oko mene, sve odiše poviješću - križnim svodovima, medaljonima s grbovima obitelji i crkvenih dostojanstvenika na uređenim pročeljima kuća. Svako malo na podu novi "pečat", čitam podatke o ljudima o kojima ništa ne znam, koji su odjednom predstavljeni svojim imenima i zločinima koje su učinili drugima. Gustoća ulica je specifična, uokolo mene turističke grupe tiho prolaze pored znakova koji me zanimaju; jednostavnije je okrenuti se koje stoljeće ranije, u doba čiji nam akteri gotovo ništa ne znače. U prizemlju kuće na glavnom trgu, koju je Hitler dao srušiti, zrnata su uvećanja fotografija odvedenih. Ne mogu se raspoznati ničije crte lica, tek dvije tamne sjene određuju gdje su nekad bile nečije oči. Gledam u tu slijepu sliku, čije je uvećanje nepotrebno. Punctum ionako ne ovisi o veličini uboda.
