Oko nas nije preglasno, dapače, čudimo se da nema više pucnjave; no, nije to Berlin u kojem se ispaljuje nevjerojatan broj raketa i svega ostalog što bi trebalo pridonijeti dobrom novogodišnjem raspoloženju. Bečani su mirniji, povremeni udaljeni prasak uzbunio je svrake koje su sumanuto kriještale po velikom, lijepom parku. Na ulazu, osim predivne Kuće palmi, pozdravila me vjeverica; moji razgovori sa životinjama se nastavljaju, kako se čini.Danas su Beč preplavili trkači Silvestarskog maratona; ja se uz njih prisjećam Jelene i činjenice da od ponedjeljka moj život poprima - barem u jednom dijelu - uobičajenu shemu. Prolazimo tržnicom, odlazimo u omiljene dućane sa sirom, šampanjcima, nekim delicijama za koje smo odavno postali svjesni da ih nikad nećemo imati priliku nabaviti u Zagrebu. A on je za mene trenutno samo daleka slika kojoj se moram vratiti, i od koje sam se nakratko uspješno odmakla; do mene ne dopiru dnevnopolitičke situacije, jer zatvaram računalo i izlazim van. Ne želim da mi to više truje dan i donosi neraspoloženje. I dalje se nedamo, ulazimo u izložbene prostore, komentiramo sjajnu izložbu na koju smo naišli u Secessionu;
razmišljamo što nam nedostaje na Gender Checku, i što smo tijekom proteklih desetak godina vidjeli s te scene, koja za nas nije nepoznanica kao onima sa Zapada. Prostori su ispunjeni nekom slutnjom, prazninom koja to nije, maketama koje pokazuju do koje mjere se situacija može oteti kontroli.I tako zaokružujemo jednu neobičnu godinu šetnjama po izložbama i odlascima na nama draga mjesta. Nema nostalgije, nikad je nije ni bilo. Jednostavno - vodimo se odlukom da nam bude ugodno, da kroz prozor pogledamo nešto drugo, da začujemo onaj neobičan, simpatičan kas koji ovaj grad izdvaja od ostalih mjesta na koja odlazimo, gdje bismo mogli otići. Scene su manje-više poznate, ugađamo našoj sklonosti za šampanjcima, razgovaramo s ljudima koji nas tretiraju drugačije, kao da su unatoč kratkom susretu svjesni da s nama mogu podijeliti neka znanja. U malenom irskom pubu u centru grada nastojim svladati osjećaj panike zbog zagušene atmosfere pokušavajući razaznati brojne detalje koji njegov ambijent čine tako posebnim. Nedostaje nam Ivar, i na tom se mjestu prisjećamo putovanja po Irskoj i odluke da tamo svakako ponovno odemo. Ne zbog pive i cidera, naravno, nego naprosto nevjerojatne prirode koja nas je privukla svojom ljepotom.
Ljudi oko nas su, kao i gotovo svugdje u Beču, srdačni, glazba je simpa, neki čudan miks od kojeg bi dio zacijelo svirao i kod nas doma. Posvuda po zidovima, stropu, svakoj mogućoj slobodnoj površini, detalji su koji nastoje prenijeti nešto od irske atmosfere, no to je zapravo nemoguće. Bez obzira na to volimo to mjesto, simpatične konobare koji pjevuše stare rock-pjesme i ponašaju se posve drugačije od onih koji toče pića u legendarnom American baru. U koji ljetos nismo mogli ući jer je Ivar nosio kratke hlače. Neobično, pomislila sam tada, ali i to je dio slike u koju nakratko ulazimo nastojeći biti njezin dio.Negdje između svih naših šetnji i razgovora pokušavamo odrediti kako će život izgledati idućih par mjeseci; donosim odluke o načinu kako želim da mi se posao dalje razvija svjesna da ne mogu nastaviti inzistirati na nekim detaljima koji se pokazuju nevažni. Zapravo želim sjesti i završiti knjigu čijih je nekoliko poglavlja gotovo; pokušavam racionalno podijeliti mjesece znajući da život često na kraju donosi nešto drugo. No, isto tako znam da ću mnogo toga promijeniti. Nemam više snage za gluposti, ne želim se trošiti na ljude i detalje koji ne donose ništa pozitivno, koji me ne ispunjavaju na željeni način.
Navečer je toranj katedrale nestao u magli. Taj lijep detalj nemoguće je snimiti (pogotovo ne kamerom u telefonu), pa ostaje zapamćen kao jedna od slika koja je uljepšala posljednje dane godine. Zbrajamo koješta, sudare, putovanja, očekivanja; razrađujemo strategiju nastave sa studentima, buduće aktivnosti za koje još ne znamo što donose.
Volim putovanja jer na njima nekako lakše sagledavamo učinjeno i ono što je pred nama. Nazdravljamo upisu na fakultet, kući koja je konačno vraćena, dok se pokušavam sjetiti koji smo šampanjac pili ljetos. Zadovoljno komentiramo pojedine mlade kolege koji su pridonijeli da godina bude bolja. Prelistavamo knjigu jedne umjetnice o čijem sam radu govorila na predavanju u povodu Nenadove izložbe u MUO-u (koje na žalost nismo snimili); razmišljamo kako ćemo jednom, ne znam točno kad, raditi nešto drugo, kao što uvijek pokušavamo. Biti svoji, drugačiji (ne zato što nam je to cilj ili namjera, nego jer smo takvi). Prebrojavamo odnose s ljudima, promjene koje su neminovno događaju. Sve nas na neki način ispunjava zadovoljstvom, jer jednostavno stvari izgledaju onakve kakve trebaju biti. I kad na kraju prošećemo ulicama i nazdravimo, mislim da ćemo biti zadovoljni.
