02 prosinca 2009

Brigitte Fontaine zahvaljujući Ivani

Potpuno sam promijenila bioritam i ne znam kako ću se naviknuti na onaj stari raspored kad se vratim. Ujutro (dobro, ne baš ujutro, jer se budim poslije 9, što nije ni čudno jer radim do jako kasno) snimam Graz kojeg nema. Hladnoća i kiša koja je padala prije 2 dana, i stvorila jednu nervozu kod mene, najviše zato jer se kran koji diže teret na susjednom gradilištu stalno okretao, a lanci koji s njega vise čudno su se klatili - učinili su da Graz nestane. Barem jedan njegov dio, zajedno s onim smiješnim "neboderom" kraj Mure na koji je nakalemljena prevelika osvijetljena rotirajuća kocka sat-reklama.
Polako se uvodim u rad, svako jutro gotovo je identično, pregledavam poštu, studentske seminare, pozivnice; čitam iznova ono što sam noć prije toga završila, razgovaram s Nenadom. Na ekranu uz kolegičino ime zamjećujem link na neku YouTube stranicu. Prvi je put ostavila takav link, i već me s time zaintrigirala. Ne vjerujem kad začujem prve taktove. Tko danas uopće još sluša Brigitte Fontaine, mislim u sebi dok se pokušavam sjetiti stihova koje sam nekoć znala. Comme à la radio izvodi s Art Ensemble of Chicago i Areskiem Belkacemom. Slušam tu pjesmu nekoliko puta zaredom, podsjeća me na doba dok su pjesme mogle trajati 7 i više minuta, dok smo imali vremena slušati stihove koje je izgovarala svojim predivnim glasom. Uz fotografiju naslovnice albuma netko ih je preveo na engleski:
At this very moment, a thousand cats will be run over on the roads.. At this very moment, an alcoholic doctor will curse over the body of a young woman and will say: 'she's not going to die in my hands, the bitch' At this very moment, five old women in a public park will start to discuss upon whether it is twenty minutes to, or five minutes to... At this moment, thousands upon thousands of people will think that life is horrible and will start to cry...
Zapravo sam jako voljela slušati neke šansone, naravno pod utjecajem mame koja je neprestano recitirala ono što pjevaju uživajući u zvuku svoga glasa dok je govorila francuski. Bila je izvrsna, strasno je voljela to o čemu su govorili, odgovaralo joj je interpetirati njihove stihove i tumačiti ih na svoj osebujan pjesnički način. Koji je posve različit od moga. No, Brigitte je možda izuzetak, njeni su stihovi bili drugačiji, suvremeniji; opori zvuk pjesme i neobičan glazbeni mix otvorili su mi neki drugačiji svijet glazbe u kojem sam nastojala pronaći nešto za sebe.
To s roditeljima i glazbom nije baš bilo jednostavno, zapravo s njima ništa nije bilo jednostavno, ali takva je priroda odrastanja, vjerojatno. S jedne strane otac i njegova najveća kolekcija jazza u bivšoj Jugi, predavanja, mali crni kofer u kojem je s jednog na drugo mjesto neprekidno prenosio ploče educirajući stotine, čak tisuće mladih ljudi koji su zahvaljujući njemu počeli slušati jazz, blues, tko zna koga sve ne. Na plakatima koje smo redovito mijenjali
(doduše, nisu visjeli na nekom reprezentativnom mjestu nego u wc-u), jer bilo je to doba dok se za svako predavanje i slušaonicu mogao tiskati zaseban poster, voljela sam čitati njegovo ime. Mama je sa svoje strane forsala šansonjere, Francuze, pa zatim Nijemce, Wolfa Biermanna, tko će se sjetiti svih tih imena. U maloj sobi u kojoj im se odvijao najveći dio života sjedili su zajedno s prijateljima, sjećam se da su svi nepodnošljivo pušili i pili iz malih Goldonijevih čaša.
I tako danas, tridesetijoš poneku godinu nakon toga slušam u Grazu Brigitte Fontaine, i jedino što mogu misliti je to, da žena odlično pjeva. Nakon nekog vremena razvedrilo se, no više mi se ne da izlaziti na planirano trčanje i vožnju biciklom.
Kad uđem u ritam pisanja ne prestajem; pričam sama sa sobom, izgovaram napisano ne da bih uživala u zvuku svog glasa nego slušajući što govorim i razmišljajući može li se to bolje napraviti.
U jednom trenutku pred prozorom se pojavila "moja" siva vrana. Zapravo u tom trenutku nisam bila sigurna je li to vrana ili svraka; tu dilemu kasnije razrješavam zajedno s Nenadom dok na Wikipediji istražujem razlike. "Svrake su crno-bijele", kažem mu,"a moja je vrana sivo-crna". Gleda kroz prozor kao da provjerava jesam li unutra; hoću li ugroziti njezin mir dok kljucka po šljunku koji prekriva donju etažu. No, ovoga
sam puta spremna, mali fotoaparat je uz mene i snimam ju iz udaljenosti koja je dovoljna da ju ne zasmetam. Jako sam sretna, ni sama ne znam zašto. Ne zamišljam da sam fotografkinja, no mogućnost da nakon nekoliko tjedana konačno snimim ovu pticu pruža mi zadovoljstvo.
Ubrzo se vrani pridružuje još jedna; pa naravno da su par, žive na obližnjem drvetu jer sam ih neki dan promatralla dok su lepršale i skakutale po njemu. Kao da su odlučile pokloniti mi malo povjerenja jer ih nisam ničim zasmetala, jer sam se prilagodila njihovom ritmu.
"Fotografija izmiče", zapisao je Barthes u Svijetloj komori. O da, s tim se mogu složiti. Bez obzira na običnost snimka, nevješto baratanje aparatom, bez obzira što snimam običnim malim digitalcem, ovi prizori izmiču, ne žele postati dijelom nikakvih podjela. Nisu ni amaterski, ni realistični, ni portreti. Oni su tek tragovi mog privremenog trajanja na jednom mjestu, iz kojeg kad odem, vratit ću se obogaćena nekim znanjima o fotografiji, napisanim poglavljima, i fotkama ovih dviju ptica.