"Voljela bih kad bih mogla plakati prema unutra, da se to nikad ne vidi", kažem Nenadu ujutro. "Plakati treba prema van, to ti je dobro", odvraća dok mu tiho jecam u naručju i ostavljam mokru mrlju na bijeloj majici. Ne znam više što sam sanjala, znam samo da je Nenada probao ugristi neki pas koji je izgledao strašno, a ja sam ga branila. Probudio me osjećaj da Mew leži na mom boku, a Nietzsche uz noge, da se ne mogu pomaknuti kao što se i nisam nikad pomicala dok su oni spavali uz ili na meni. Noge su me često boljele, budila bih se ukočena, ne znam ni sama zašto ih nisam micala. Neka vrsta mazohizma, ili pokore, možda. "Misliš li da nas oni mogu posjetiti, još jednom doći?" Nema odgovora, samo ona upornost i neodustajanje me tjeraju na ustajanje, i već je gotova kava, odlazim pod tuš i krećemo u vrelinu dana.
Vruće je već rano ujutro, dok se muvamo po tržnici. Kuhanje pruža neku utjehu, mislim si dok prebirem po vrganjima kod nekih mladih frajera kod kojih još nikad nisam kupovala. S prodavačem iz Bjelovara dogovaram da mi izdvoji zrele marelice za džem, a na kraju uzimam i sve maline koje ima. Sve je toplije, niz leđa mi klizi znoj - "žene se ne bi trebale ovako znojiti", pokušavam objasniti Nenadu koji indignirano prati moje istraživanje po štandovima. U rukama su mi časopisi iz kojih provjeravam sastojke za večeru koju pripremamo idući tjedan. Jedva se više snalazim u tim desetinama izvora iz kojih crpim inspiraciju. Vrijeme nije jednostavno za kuhanje, nema više šparoga, artičoka, koromača, špinat je netragom nestao tako da neki senzacionalni vegetarijanski centerpiecevi ne dolaze u obzir.
I dok listam po časopisima, znalački odabirem neke zanimljive salate i dogovaram svježu ribu promatram ljude oko sebe. Još uvijek uspijevam sve to činiti istodobno; gledati ljude koji hranu biraju po nekim posve drugim kriterijima, starije žene loših frizura i zapuštenih tijela koje se guraju i često me udaraju kolicima, muškarce koji kupuju prvo na što nailaze. Zbog vrućine se ne osjećaju se mirisi, crveni suncobrani pojačavaju sparinu i na kraju mi je svega dosta. I kuhanja i časopisa i planiranja večera i preskupe hrane i suženog izbora onog što mi treba.
Zavlačim se kod Mile, pričamo kratko, njezin je interes za ljude neobičan, osobit. Sklupčana na klupi čekam da boja postane ono što je zamislila, uređujem jedan prijevod za mamu, i nemam mira. Slike naviru nesmiljeno, i po tko zna koji put pitam se što raditi, kuda usmjeriti energiju, što raditi s ljubavi koja je izgubila uporište?
Utapam se u bezveznim filmovima, gledam kako je neka Julie postala poznata po blogu u kojem je opisivala iskušavanje francuskih recepata koje je za Amerikance modificirala Julia Child. Simpa su mi scene njenih ludovanja u premaloj kuhinji u kojoj uvijek nešto nedostaje. Odmah sam se prisjetila koliko sam puta nervozno otjerala sve od sebe kuhajući nešto komplicirano, u čemu mi nitko nije mogao pomoći. I tako u duhu tih pojednostavljenih saznanja nižem jelo za jelom, kuham povrtni temeljac u koji dodajem lijep komad grdobine koji smo danas dobili od naših prodavača ribe; pripremam trlje, preslagujem frižider, radim upside-down kolač s trešnjama za koji Nenad i Ivar kažu da izgleda bolje nego u časopisu. Stan miriše na maline od kojih kuham Ivarov omiljen džem; odgurujem tugu, trčim stepenicama gore-dolje i pripremam se za novu navalu posla koja počinje već sutra. Studenti prihvaćaju ocjene, Maja čeka preporuku, Andy tekstove za prijevod. Amira strpljivo sluša moj ispad nemoći, nema se tu što dodati. Hodamo, dišemo, peremo se, jedemo, spavamo, odlazimo na lošije ili bolje izložbe, srećemo prijatelje. Vrijeme čas stoji, čas prolazi prebrzo. Tko sve ovo čita?
