Prostor slobode

Grad oko mene diše nekim drugim ritmom; mirisi su mekši i kao da nema oporosti u zraku. Niti benzin ne osjećam na način kao što do mene dopire dok u Zagrebu oprezno, s nekim zazorom prolazim kroz ulice. Svi paze, i iako promet teče uobičajenom brzinom imam dojam neke mirne koegzistencije svih sudionika - pješaka, biciklista, motorista i ostalih vozača. A i vrijeme je predivno, puše neki vjetrić, temperatura ne prelazi 25 stupnjeva i sve je nekako kako treba. Kroz grad koji dobro znamo prolazimo polako, nema potrebe za žurbom. Mnogo toga vidjeli smo ranije, a ono što nas zanima pažljivo sam podijelila po danima. Ne želim juriti, udišem, osjećam svaki korak ili svaki pokret dok se vozimo biciklima i prolazimo ulicama kroz koje možda ranije nikad nismo prošli.
Volim taj osjećaj sigurnosti, saznanja da je gotovo nemoguće otići krivim smjerom. U Mitteu mnoga su nova mjesta, a neka znamo od ranije. Pojedine su parcele ispunjene novim zgradama, no u ovom nas gradu više ništa ne iznenađuje. Oni dijelovi koje su osvojili spajanjem u jednu zemlju nekako su se potrošili; mnogo toga uokolo čega su tisuće slavile ujedinjenje ne djeluje više uvjerljivo, kao da se u ovih par godina izlizalo. Nema više naše omiljene male kavane Adler kod bivšeg graničnog prijelaza kod kojeg sam se zacijelo jednom u djetinjstvu fotografirala - sad je tamo onaj grozan američki lanac plastične kave, danak globalizaciji ili tko zna kojem već ne procesu koji možda nismo do kraja osvijestili.
Ne znam zašto imam dojam da sam svoja tek kad negdje odem. Nema one dnevne potrošnje onoga što me sačinjava, i iako se znam zbog nekih sitnica uznemiriti ipak je to sasvim drugačiji osjećaj nego kad smo doma. Hodamo relativno sporo, svakim korakom nastojim u drugu sredinu prenijeti neko od svojih iskustava. Ne ostavljam tragove, samo kročim kroz grad i gledam. U jednom trenutku obavijena sam parom obojanom u jednu od boja spektra; hodam po kamenim pločama izvađenima iz svog matičnog konteksta i prebačenima privremeno u izložbeni. Kroz prozor, promatram ljude koji čekaju u redu za izložbu Fride Kahlo. Nemamo tih ambicija; ne zanima nas figuracija niti korzeti poduprti ribljim kostima koji daju oslonac njezinu slikarstvu. Treba mi nešto pametnije, izravnije, lišeno priče. Eliasson nam odgovara. Stojim u praznoj prostoriji i gledam kroz prozor - mala, privremeno uređena "livada" prostire se ispred prozora muzeja i u nju gledaju tek rijetki.
Danas smo više puta prošli kroz grad; neka logika kretanja i sve što znamo čine nas sigurnima. Pokušavam se sjetiti sna koji sanjam već tri noći za redom, ali sam ga uspjela zaboraviti. Nešto banalno, neki posve običan događaj koji sam željela prepričati Nenadu i pitati ga što misli, zašto mi se vraća. Ne ide, pa se okrećem nečem drugom. Dok sjedimo u parku Botaničkog vrta, svatko sa svojim štivom pred sobom, nastojim zanemariti neke ruske napjeve koji dopiru s improvizirane pozornice među staklenim paviljonima. Idu mi na živce - zašto baš danas, od svih ostalih dana koji su im na raspolaganju? Oko nas slika je predivna, stabla koja tamo rastu posložena su u neke naizged imaginarne skupine, povezane geografskom logikom koja nije previše očigledna. Tiho je, zvuk prometa ne dopire kroz nasade i užitak je potpun. Navečer s Irenom, Bennom, Ingrid i Danielom pokušavamo voditi razgovor, no tema je mnogo i sve se ubrzo isprepliće u klupko. Benno sluša, iz nekog svog svijeta. U jednom trenutku kaže mi da je zadovoljan pisanjem - Irena mu je prevela neke stvari, a i tekst o francuskoj fotografkinji na njemačkom je. "Stoji li Nietzscheova košara kraj našeg kauča?", pita me. Ne zna da postoje zabranjena pitanje, prostori sjećanja koje se ne smije otvarati. "Ne, sklonila sam ju", odvraćam nastojeći ostati mirna i ne dati od sebe ništa od onog pretjeranog, što nitko ne želi i ne treba vidjeti.
Volim širinu ulica, prostornost, dovoljno mjesta za sve. Znam da nije sve kako treba, i da se svijet mijenja, ne nužno na bolje. No ovdje se osjećam bolje, dok s Nenadom prolazim kroz grad čija je veličina donekle svladiva, barem unutar našeg interesnog perimetra. Posljedice prethodnih doba još su uvijek vidljive, no na nekim mjestima dio su šarma grada u kojem je moguća koegzistencija. Za svim ostalim privremeno sam zatvorila vrata; čvrstim i energičnim stiskom ne dozvoljavam da do mene išta dopire osim onog što želim vidjeti. Umjetnost je dobra, angažman pojedinih autora dovoljan da nas čini svjesnima trenutka, ali i da nam u ponekim trenucima ponudi prostor slobode za koji se učinilo kao da je nestao. Ići, uvijek dalje, i ne stati. Osim da pričekamo jedno drugo.

Svakodnevnica

"Pa zar želiš da ti netko dođe i zaprijeti bejzbol-palicom? Ili imaš neke skrivene moći koje će te zaštititi?" Robi se ponovno ljuti na mene, na moje ostavljanje komentara za koje misli da ne bi trebala dijeliti sa svijetom. Ali što mogu, takva sam, moram dati do znanja što mislim, moram stalno podsjećati da se ne slažem s onime što se događa. I tako uveseljavam svoju malu FB zajednicu, protestiram (kad mi već nije moguće izlaziti po vrućini), objavljujem vijesti koje me uznemiruju, educiram o pravima životinja, trudim se koliko mogu i opet - nemam dojam da je išta moguće učiniti. Okružena sam mnogim bezobzirnim ljudima koje uglavno ne poznajem. U ulici, netko je kupio stan u prizemlju u kojem nitko nije živio desetljećima. Bio je prazan, prašnih zapuštenih prozora iza kojih se uopće nije nazirala unutrašnjost. Jedino po broju prozorskih osi mogli smo zaključiti da je prostran. Tko zna koja je priča iza njegove praznine. Nedavno su ga počeli uređivati i to tako da su probili parapet ispod prozora i proširili otvor. U jednom sam trenutku bila puna razumijevanja, misleći kako je sigurno teško dovoditi na gradilište sve što je potrebno kroz brojne hodnike, zaobilazne puteve kroz koje nije moguće unositi armature i tko zna što sve ne. No zatim su se radovi počeli privoditi kraju, drvenarija je djelomično zamijenjena onom odvratnom plastičnom, a umjesto da se pročelje ponovno vrati u izvorno stanje, osvanula su vrata (plastična, dakako) koja ništa ne povezuju. Uzdignuta su od razine ulice, pa sad samo čekam neko prigodno stubište uz pomoć kojeg će se uspinjati u prostoriju. Uredili su ga vlasnici dućana na uglu koji nosi slikovit naziv, preuzet iz Araličinog romana. Nikad mi nije bilo jasno zašto su ga tako nazvali, a sad proširuju dućan ponašajući se arogantno i bahato, kao i književnik poznat po svojim neprimjerenim komentarima.
Kako se formirati i sačuvati integritet, ostati miran, ne reagirati svaki put kad nas nešto pogodi, uznemiri, razljuti? Prolazim gradom i sve više ulica i mjesta izbjegavam. Ne mogu se suočavati s onime što vidim. Zapuštena, prljava mjesta, neumjesno preuređeni prostori, izbjegavanje svih postojećih pravila i zakona; sve je puno plastike, okviri dućana su izrađeni od tankih aluminijskih profila, boje su strašne i sve izgleda kao da pripada nekom drugom svijetu. Sjetila sam se osobe koja je odgovorna za mnogo toga, "stručnjaka" koji svašta zna ali je u međuvremenu zaboravio pravila struke. Jedino što vlada je bezakonje, pravila nečijeg džepa, nezasitni interesi pojedinaca koji žderu sve što im se nađe na putu. Ne mogu više čitati novine; ne slušam radio osim one britanske programe koji stižu preko satelita i ne opterećuju me s lokalnim problemima. Navečer nakon cjelodnevnog posla gledam neke serije, glupave probleme bogatih klinaca ili raskomadana tijela, sve samo ne nešto o čemu moram razmišljati. Na primjer, o fakultetu s kojeg je netko anonimno nazvao moju kolegicu i prijetio joj.
I tako stalno nešto. Nikad mira, gotovo svakodnevno doznajem nešto slično, prolazim kroz život i zamjećujem sve te nepravilnosti, slušam priče o nepravdama, o tome tko je sve umrežen u ono što čini dio naše svakodnevice. I jednostavno ne znam što činiti. Kako opstati, zaštiti sebe kako bih mogla raditi ono što znam i u čemu sam dobra; kako odgojiti dijete i omogućiti mu da zadrži ideale kad sluša kako sam mjesecima neplaćena za ono što radim, kao i mnogi drugi. Kako opstati u društvu u kojem se tepa kriminalcima, u kojem je mnogima svejedno što se događa, u društvu koje slavi "snalažljive", "dečke", sve te nabrijane prenapuhane tipove koji zagađuju sve oko nas. Ne sjećam se kad sam pročitala nešto pozitivno, kad je netko nešto lijepo rekao o drugome. I shvatila kako se svijet za koji sam nekad mislila da je beskrajan sveo na sobu u kojoj sjedim, pišem i nastojim ostati to što jesam. I dok to radim, nedostaju mi sivi mačak, i Mewica, u čijim sam tihim, sretnim uzdasima pronalazila neku vrstu utočišta. Onog koje mi pružaju dečki kad im dozvolim da vide ono što osjećam.

Unutrašnji krajolik

Vjerojatnost da će u trenutku dok skrećem prema prijelazu željezničke pruge dežurni skretničar spustiti rampu iznosi jedan prema milijun. Ovaj milijun je protiv mene, dakako, pa ponovno sjedim u autu čekajući dok se preda mnom konačno nije ukazala otužna smeđe obojana kompozicija naizgled bez ikakvog tereta. Prijelaz je posve izlokan, tračnice su utonule duboko i svaki put kad tuda prolazim pitam se ima li smisla iskušavati otpornost amortizera, osovina i tko zna čega sve ne. Čekanje da prođe vlak neobično je, kratko razdoblje koje kao da ne pripada ovom dobu. Nenadu ide na živce, htio bi da svugdje postoje podvožnjaci, nadvožnjaci, da se ne mora čekati. Za njega to nije tipično, inače nije nestrpljiv, ali ta rampa uvijek izaziva neku nervozu.
Na putu prema doma pokušavam unaprijed odrediti rutu, no nekako mi ne ide. Ne znam zašto se stalno krećem istim ulicama. Pokušavam u mislima odrediti koliko je neki dijagonalni prolaz kroz staru Trešnjevku racionalan, i evo me ponovno u obilasku, nekoj prividnoj sigurnosti kretanja prema jedinom cilju kod kojeg znam što me očekuje. Punim rezervoar u autu sve do kraja, što već dugo nisam napravila, razmišljam do kojeg će odredišta izdržati na putu koji planiramo. Oko mene ulice su relativno prazne; ovo je doba kad Zagreb diše drugačije, mirnije, ili mi se i to samo pričinjava? Teško je reći, jer prošlih sam desetak dana uglavnom provela zatvorena u kući shrvana vrućinom, niskim tlakom, nedostatkom kisika i latentnom tugom koju sam otirala poput znoja. No koja se, kao i znoj, stalno vraća.
U autu ne razmišljam o onom što sam s Ivanom i Irenom raspravljala ovog poslijepodneva - dok vozim ne mogu se skoncentrirati na veličinu fonta, uvlake, boldane podnaslove i ostale finese moje prve prave knjige. Sjedile smo u Ivaninom uredu na 17. katu tzv. rakete s kojeg se pruža zanimljiv pogled na južni dio grada i gledale prve printeve. Nisam se isprva mogla saživjeti ni sa čim, promatrala sam riječi s kojima sam bila u stalnoj vezi proteklu godinu dana i koje su mi danas djelovale nekako strano i daleko. Znam što želim, istodobno se pitajući hoću li to uspjeti u potpunosti ostvariti. No energija je dobra, Ivana puna nekog optimizma, Irena je osmjehuje na specifičan način dok promatra kako već pronalazim greške za koje sam mislila da ih nema.
Tekstovi, riječi, slova. Neizbrojivi. I ja - neubrojiva; negdje na razmeđu velikih poslova, dok se pitam kako ću sve to stići. Ta pokretna traka koja ne staje možda je jedini način koji mi omogućava da ostanem na površini, sjedeći u starom plavom stolcu koji se okreće, neudobnom i iskrzanih rubova. U njemu pišem samo ono što je vezano uz posao, plaćam račune i obavljam preobilnu korespondenciju. Iz njega nije lako ustati; osim težine ometa me količina papira razvrstanih u kojekakve hrpe. Sve ono za čim sam nekad žudila ograničeno je na taj kvadratni metar. Pogled mi je uglavnom usmjeren u ekran s kojeg stižu vijesti o onome što me zanima, i još više onome što uopće nije važno. Tračevi, dijete, ljubomorne scene, gluposti, laži - "novosti" nesmiljeno cure i najavljuju kataklizmu. Nema sredine, sve je "seksi" ili ne postoji.
Proteklih dana često sam puta razmišljala o J. O tome kako nije imala snage ustati, kako je željela ostati ležati pokrivena preko glave, dok ju je suprug svakodnevno izvlačio iz kreveta, gotovo silom odijevao i tjerao da živi. Irena kaže da je Omama isto bila depresivna, no meni se čini da je ipak prije bila melankolična, ili sam i to vremenom zaboravila? Nemam dojam da se nije željela ustati, sjećam se kako je održavala neke svoje rituale čak i u domu u kojem je provela zadnje godine života. Ležanje me gotovo automatski asocira na njih dvije, i možda je to jedan od razloga zašto se ne volim odmarati. Jer što ako jednom tako legnem i više nikad ne poželim ustati? Ako mi jedina aktivnost postane daljnje brazdanje mog unutrašnjeg krajolika koji sam ionako razorila do krajnjih granica.
Posve je tiho. Ne čuje se ni promet, ni tramvaji, ništa. Ležim otvorenih očiju, ne znam koliko je sati. Ubrzo začujem sjenicu s kojom je Nietzsche imao poseban odnos. Čujem kako nešto govori, no ne znam kome se obraća. Mogla bi se skrasiti negdje u našoj blizini, pomišljam, iako ne znam što bih s njom počela. Uskoro je odlepršala preko zida, i otad ju nisam čula. Ili sam spavala? Polako se uspinjem na kat; gore je još vruće. Jednolični ritam cvilenja podsjeća me da otac vozi sobni bicikl. Stric je dirnut pažnjom i stalno mi govori da ću ga razmaziti kuhanjem. Odmahujem, prolazim, nastojim se ne osvrnuti. Kuda god pogledam čini mi se da vidim sivi rep. I idem dalje.

Prazni zidovi

"Ne volim ispražnjene zidove", piše mi Ljerka. Slažem se, brisanje te fiktivne arhive objava s kojima zabavljam svoje društvo djetinjasti je način pražnjenja do kojeg ipak ne dolazi. No što drugo napraviti kad te zid svom silinom zaustavi, nego ga - barem u tom njegovom izmišljenom formatu - lišiti bilo kakvog sadržaja. Sjećam se svog profesora od kojeg sam mnogo toga naučila. Pričao mi je uglavnom o arhitekturi ponekad dodajući neku pojedinost iz svog privatnog života. Vjerujem da sam zahvaljujući njemu možda najizravnije shvatila što znači upornost i neodustajanje. Što znači imati vjeru i ustrajati u uvjerenju da je moguće pomaknuti planinu, ili nešto poput toga.
"Voljela bih kad bih mogla plakati prema unutra, da se to nikad ne vidi", kažem Nenadu ujutro. "Plakati treba prema van, to ti je dobro", odvraća dok mu tiho jecam u naručju i ostavljam mokru mrlju na bijeloj majici. Ne znam više što sam sanjala, znam samo da je Nenada probao ugristi neki pas koji je izgledao strašno, a ja sam ga branila. Probudio me osjećaj da Mew leži na mom boku, a Nietzsche uz noge, da se ne mogu pomaknuti kao što se i nisam nikad pomicala dok su oni spavali uz ili na meni. Noge su me često boljele, budila bih se ukočena, ne znam ni sama zašto ih nisam micala. Neka vrsta mazohizma, ili pokore, možda. "Misliš li da nas oni mogu posjetiti, još jednom doći?" Nema odgovora, samo ona upornost i neodustajanje me tjeraju na ustajanje, i već je gotova kava, odlazim pod tuš i krećemo u vrelinu dana.
Vruće je već rano ujutro, dok se muvamo po tržnici. Kuhanje pruža neku utjehu, mislim si dok prebirem po vrganjima kod nekih mladih frajera kod kojih još nikad nisam kupovala. S prodavačem iz Bjelovara dogovaram da mi izdvoji zrele marelice za džem, a na kraju uzimam i sve maline koje ima. Sve je toplije, niz leđa mi klizi znoj - "žene se ne bi trebale ovako znojiti", pokušavam objasniti Nenadu koji indignirano prati moje istraživanje po štandovima. U rukama su mi časopisi iz kojih provjeravam sastojke za večeru koju pripremamo idući tjedan. Jedva se više snalazim u tim desetinama izvora iz kojih crpim inspiraciju. Vrijeme nije jednostavno za kuhanje, nema više šparoga, artičoka, koromača, špinat je netragom nestao tako da neki senzacionalni vegetarijanski centerpiecevi ne dolaze u obzir.
I dok listam po časopisima, znalački odabirem neke zanimljive salate i dogovaram svježu ribu promatram ljude oko sebe. Još uvijek uspijevam sve to činiti istodobno; gledati ljude koji hranu biraju po nekim posve drugim kriterijima, starije žene loših frizura i zapuštenih tijela koje se guraju i često me udaraju kolicima, muškarce koji kupuju prvo na što nailaze. Zbog vrućine se ne osjećaju se mirisi, crveni suncobrani pojačavaju sparinu i na kraju mi je svega dosta. I kuhanja i časopisa i planiranja večera i preskupe hrane i suženog izbora onog što mi treba.
Zavlačim se kod Mile, pričamo kratko, njezin je interes za ljude neobičan, osobit. Sklupčana na klupi čekam da boja postane ono što je zamislila, uređujem jedan prijevod za mamu, i nemam mira. Slike naviru nesmiljeno, i po tko zna koji put pitam se što raditi, kuda usmjeriti energiju, što raditi s ljubavi koja je izgubila uporište?
Utapam se u bezveznim filmovima, gledam kako je neka Julie postala poznata po blogu u kojem je opisivala iskušavanje francuskih recepata koje je za Amerikance modificirala Julia Child. Simpa su mi scene njenih ludovanja u premaloj kuhinji u kojoj uvijek nešto nedostaje. Odmah sam se prisjetila koliko sam puta nervozno otjerala sve od sebe kuhajući nešto komplicirano, u čemu mi nitko nije mogao pomoći. I tako u duhu tih pojednostavljenih saznanja nižem jelo za jelom, kuham povrtni temeljac u koji dodajem lijep komad grdobine koji smo danas dobili od naših prodavača ribe; pripremam trlje, preslagujem frižider, radim upside-down kolač s trešnjama za koji Nenad i Ivar kažu da izgleda bolje nego u časopisu. Stan miriše na maline od kojih kuham Ivarov omiljen džem; odgurujem tugu, trčim stepenicama gore-dolje i pripremam se za novu navalu posla koja počinje već sutra. Studenti prihvaćaju ocjene, Maja čeka preporuku, Andy tekstove za prijevod. Amira strpljivo sluša moj ispad nemoći, nema se tu što dodati. Hodamo, dišemo, peremo se, jedemo, spavamo, odlazimo na lošije ili bolje izložbe, srećemo prijatelje. Vrijeme čas stoji, čas prolazi prebrzo. Tko sve ovo čita?