Grad oko mene diše nekim drugim ritmom; mirisi su mekši i kao da nema oporosti u zraku. Niti benzin ne osjećam na način kao što do mene dopire dok u Zagrebu oprezno, s nekim zazorom prolazim kroz ulice. Svi paze, i iako promet teče uobičajenom brzinom imam dojam neke mirne koegzistencije svih sudionika - pješaka, biciklista, motorista i ostalih vozača. A i vrijeme je predivno, puše neki vjetrić, temperatura ne prelazi 25 stupnjeva i sve je nekako kako treba. Kroz grad koji dobro znamo prolazimo polako, nema potrebe za žurbom. Mnogo toga vidjeli smo ranije, a ono što nas zanima pažljivo sam podijelila po danima. Ne želim juriti, udišem, osjećam svaki korak ili svaki pokret dok se vozimo biciklima i prolazimo ulicama kroz koje možda ranije nikad nismo prošli.Volim taj osjećaj sigurnosti, saznanja da je gotovo nemoguće otići krivim smjerom. U Mitteu mnoga su nova mjesta, a neka znamo od ranije. Pojedine su parcele ispunjene novim zgradama, no u ovom nas gradu više ništa ne iznenađuje. Oni dijelovi koje su osvojili spajanjem u jednu zemlju nekako su se potrošili; mnogo toga uokolo čega su tisuće slavile ujedinjenje ne djeluje više uvjerljivo, kao da se u ovih par godina izlizalo. Nema više naše omiljene male kavane Adler kod bivšeg graničnog prijelaza kod kojeg sam se zacijelo jednom u djetinjstvu fotografirala - sad je tamo onaj grozan američki lanac plastične kave, danak globalizaciji ili tko zna kojem već ne procesu koji možda nismo do kraja osvijestili.
Ne znam zašto imam dojam da sam svoja tek kad negdje odem. Nema one dnevne potrošnje onoga što me sačinjava, i iako se znam zbog nekih sitnica uznemiriti ipak je to sasvim drugačiji osjećaj nego kad smo doma. Hodamo relativno sporo, svakim korakom nastojim u drugu sredinu prenijeti neko od svojih iskustava. Ne ostavljam tragove, samo kročim kroz grad i gledam. U jednom trenutku obavijena sam parom obojanom u jednu od boja spektra; hodam po kamenim pločama izvađenima iz svog matičnog konteksta i prebačenima privremeno u izložbeni. Kroz prozor, promatram ljude koji čekaju u redu za izložbu Fride Kahlo. Nemamo tih ambicija; ne zanima nas figuracija niti korzeti poduprti ribljim kostima koji daju oslonac njezinu slikarstvu. Treba mi nešto pametnije, izravnije, lišeno priče. Eliasson nam odgovara. Stojim u praznoj prostoriji i gledam kroz prozor - mala, privremeno uređena "livada" prostire se ispred prozora muzeja i u nju gledaju tek rijetki.
Danas smo više puta prošli kroz grad; neka logika kretanja i sve što znamo čine nas sigurnima. Pokušavam se sjetiti sna koji sanjam već tri noći za redom, ali sam ga uspjela zaboraviti. Nešto banalno, neki posve običan događaj koji sam željela prepričati Nenadu i pitati ga što misli, zašto mi se vraća. Ne ide, pa se okrećem nečem drugom. Dok sjedimo u parku Botaničkog vrta, svatko sa svojim štivom pred sobom, nastojim zanemariti neke ruske napjeve koji dopiru s improvizirane pozornice među staklenim paviljonima. Idu mi na živce - zašto baš danas, od svih ostalih dana koji su im na raspolaganju? Oko nas slika je predivna, stabla koja tamo rastu posložena su u neke naizged imaginarne skupine, povezane geografskom logikom koja nije previše očigledna. Tiho je, zvuk prometa ne dopire kroz nasade i užitak je potpun. Navečer s Irenom, Bennom, Ingrid i Danielom pokušavamo voditi razgovor, no tema je mnogo i sve se ubrzo isprepliće u klupko. Benno sluša, iz nekog svog svijeta. U jednom trenutku kaže mi da je zadovoljan pisanjem - Irena mu je prevela neke stvari, a i tekst o francuskoj fotografkinji na njemačkom je. "Stoji li Nietzscheova košara kraj našeg kauča?", pita me. Ne zna da postoje zabranjena pitanje, prostori sjećanja koje se ne smije otvarati. "Ne, sklonila sam ju", odvraćam nastojeći ostati mirna i ne dati od sebe ništa od onog pretjeranog, što nitko ne želi i ne treba vidjeti.
Volim širinu ulica, prostornost, dovoljno mjesta za sve. Znam da nije sve kako treba, i da se svijet mijenja, ne nužno na bolje. No ovdje se osjećam bolje, dok s Nenadom prolazim kroz grad čija je veličina donekle svladiva, barem unutar našeg interesnog perimetra. Posljedice prethodnih doba još su uvijek vidljive, no na nekim mjestima dio su šarma grada u kojem je moguća koegzistencija. Za svim ostalim privremeno sam zatvorila vrata; čvrstim i energičnim stiskom ne dozvoljavam da do mene išta dopire osim onog što želim vidjeti. Umjetnost je dobra, angažman pojedinih autora dovoljan da nas čini svjesnima trenutka, ali i da nam u ponekim trenucima ponudi prostor slobode za koji se učinilo kao da je nestao. Ići, uvijek dalje, i ne stati. Osim da pričekamo jedno drugo.
