"Pa zar želiš da ti netko dođe i zaprijeti bejzbol-palicom? Ili imaš neke skrivene moći koje će te zaštititi?" Robi se ponovno ljuti na mene, na moje ostavljanje komentara za koje misli da ne bi trebala dijeliti sa svijetom. Ali što mogu, takva sam, moram dati do znanja što mislim, moram stalno podsjećati da se ne slažem s onime što se događa. I tako uveseljavam svoju malu FB zajednicu, protestiram (kad mi već nije moguće izlaziti po vrućini), objavljujem vijesti koje me uznemiruju, educiram o pravima životinja, trudim se koliko mogu i opet - nemam dojam da je išta moguće učiniti. Okružena sam mnogim bezobzirnim ljudima koje uglavno ne poznajem. U ulici, netko je kupio stan u prizemlju u kojem nitko nije živio desetljećima. Bio je prazan, prašnih zapuštenih prozora iza kojih se uopće nije nazirala unutrašnjost. Jedino po broju prozorskih osi mogli smo zaključiti da je prostran. Tko zna koja je priča iza njegove praznine. Nedavno su ga počeli uređivati i to tako da su probili parapet ispod prozora i proširili otvor. U jednom sam trenutku bila puna razumijevanja, misleći kako je sigurno teško dovoditi na gradilište sve što je potrebno kroz brojne hodnike, zaobilazne puteve kroz koje nije moguće unositi armature i tko zna što sve ne. No zatim su se radovi počeli privoditi kraju, drvenarija je djelomično zamijenjena onom odvratnom plastičnom, a umjesto da se pročelje ponovno vrati u izvorno stanje, osvanula su vrata (plastična, dakako) koja ništa ne povezuju. Uzdignuta su od razine ulice, pa sad samo čekam neko prigodno stubište uz pomoć kojeg će se uspinjati u prostoriju. Uredili su ga vlasnici dućana na uglu koji nosi slikovit naziv, preuzet iz Araličinog romana. Nikad mi nije bilo jasno zašto su ga tako nazvali, a sad proširuju dućan ponašajući se arogantno i bahato, kao i književnik poznat po svojim neprimjerenim komentarima.
Kako se formirati i sačuvati integritet, ostati miran, ne reagirati svaki put kad nas nešto pogodi, uznemiri, razljuti? Prolazim gradom i sve više ulica i mjesta izbjegavam. Ne mogu se suočavati s onime što vidim. Zapuštena, prljava mjesta, neumjesno preuređeni prostori, izbjegavanje svih postojećih pravila i zakona; sve je puno plastike, okviri dućana su izrađeni od tankih aluminijskih profila, boje su strašne i sve izgleda kao da pripada nekom drugom svijetu. Sjetila sam se osobe koja je odgovorna za mnogo toga, "stručnjaka" koji svašta zna ali je u međuvremenu zaboravio pravila struke. Jedino što vlada je bezakonje, pravila nečijeg džepa, nezasitni interesi pojedinaca koji žderu sve što im se nađe na putu. Ne mogu više čitati novine; ne slušam radio osim one britanske programe koji stižu preko satelita i ne opterećuju me s lokalnim problemima. Navečer nakon cjelodnevnog posla gledam neke serije, glupave probleme bogatih klinaca ili raskomadana tijela, sve samo ne nešto o čemu moram razmišljati. Na primjer, o fakultetu s kojeg je netko anonimno nazvao moju kolegicu i prijetio joj.
I tako stalno nešto. Nikad mira, gotovo svakodnevno doznajem nešto slično, prolazim kroz život i zamjećujem sve te nepravilnosti, slušam priče o nepravdama, o tome tko je sve umrežen u ono što čini dio naše svakodnevice. I jednostavno ne znam što činiti. Kako opstati, zaštiti sebe kako bih mogla raditi ono što znam i u čemu sam dobra; kako odgojiti dijete i omogućiti mu da zadrži ideale kad sluša kako sam mjesecima neplaćena za ono što radim, kao i mnogi drugi. Kako opstati u društvu u kojem se tepa kriminalcima, u kojem je mnogima svejedno što se događa, u društvu koje slavi "snalažljive", "dečke", sve te nabrijane prenapuhane tipove koji zagađuju sve oko nas. Ne sjećam se kad sam pročitala nešto pozitivno, kad je netko nešto lijepo rekao o drugome. I shvatila kako se svijet za koji sam nekad mislila da je beskrajan sveo na sobu u kojoj sjedim, pišem i nastojim ostati to što jesam. I dok to radim, nedostaju mi sivi mačak, i Mewica, u čijim sam tihim, sretnim uzdasima pronalazila neku vrstu utočišta. Onog koje mi pružaju dečki kad im dozvolim da vide ono što osjećam.
