Vjerojatnost da će u trenutku dok skrećem prema prijelazu željezničke pruge dežurni skretničar spustiti rampu iznosi jedan prema milijun. Ovaj milijun je protiv mene, dakako, pa ponovno sjedim u autu čekajući dok se preda mnom konačno nije ukazala otužna smeđe obojana kompozicija naizgled bez ikakvog tereta. Prijelaz je posve izlokan, tračnice su utonule duboko i svaki put kad tuda prolazim pitam se ima li smisla iskušavati otpornost amortizera, osovina i tko zna čega sve ne. Čekanje da prođe vlak neobično je, kratko razdoblje koje kao da ne pripada ovom dobu. Nenadu ide na živce, htio bi da svugdje postoje podvožnjaci, nadvožnjaci, da se ne mora čekati. Za njega to nije tipično, inače nije nestrpljiv, ali ta rampa uvijek izaziva neku nervozu.
Na putu prema doma pokušavam unaprijed odrediti rutu, no nekako mi ne ide. Ne znam zašto se stalno krećem istim ulicama. Pokušavam u mislima odrediti koliko je neki dijagonalni prolaz kroz staru Trešnjevku racionalan, i evo me ponovno u obilasku, nekoj prividnoj sigurnosti kretanja prema jedinom cilju kod kojeg znam što me očekuje. Punim rezervoar u autu sve do kraja, što već dugo nisam napravila, razmišljam do kojeg će odredišta izdržati na putu koji planiramo. Oko mene ulice su relativno prazne; ovo je doba kad Zagreb diše drugačije, mirnije, ili mi se i to samo pričinjava? Teško je reći, jer prošlih sam desetak dana uglavnom provela zatvorena u kući shrvana vrućinom, niskim tlakom, nedostatkom kisika i latentnom tugom koju sam otirala poput znoja. No koja se, kao i znoj, stalno vraća.
U autu ne razmišljam o onom što sam s Ivanom i Irenom raspravljala ovog poslijepodneva - dok vozim ne mogu se skoncentrirati na veličinu fonta, uvlake, boldane podnaslove i ostale finese moje prve prave knjige. Sjedile smo u Ivaninom uredu na 17. katu tzv. rakete s kojeg se pruža zanimljiv pogled na južni dio grada i gledale prve printeve. Nisam se isprva mogla saživjeti ni sa čim, promatrala sam riječi s kojima sam bila u stalnoj vezi proteklu godinu dana i koje su mi danas djelovale nekako strano i daleko. Znam što želim, istodobno se pitajući hoću li to uspjeti u potpunosti ostvariti. No energija je dobra, Ivana puna nekog optimizma, Irena je osmjehuje na specifičan način dok promatra kako već pronalazim greške za koje sam mislila da ih nema.
Tekstovi, riječi, slova. Neizbrojivi. I ja - neubrojiva; negdje na razmeđu velikih poslova, dok se pitam kako ću sve to stići. Ta pokretna traka koja ne staje možda je jedini način koji mi omogućava da ostanem na površini, sjedeći u starom plavom stolcu koji se okreće, neudobnom i iskrzanih rubova. U njemu pišem samo ono što je vezano uz posao, plaćam račune i obavljam preobilnu korespondenciju. Iz njega nije lako ustati; osim težine ometa me količina papira razvrstanih u kojekakve hrpe. Sve ono za čim sam nekad žudila ograničeno je na taj kvadratni metar. Pogled mi je uglavnom usmjeren u ekran s kojeg stižu vijesti o onome što me zanima, i još više onome što uopće nije važno. Tračevi, dijete, ljubomorne scene, gluposti, laži - "novosti" nesmiljeno cure i najavljuju kataklizmu. Nema sredine, sve je "seksi" ili ne postoji.
Proteklih dana često sam puta razmišljala o J. O tome kako nije imala snage ustati, kako je željela ostati ležati pokrivena preko glave, dok ju je suprug svakodnevno izvlačio iz kreveta, gotovo silom odijevao i tjerao da živi. Irena kaže da je Omama isto bila depresivna, no meni se čini da je ipak prije bila melankolična, ili sam i to vremenom zaboravila? Nemam dojam da se nije željela ustati, sjećam se kako je održavala neke svoje rituale čak i u domu u kojem je provela zadnje godine života. Ležanje me gotovo automatski asocira na njih dvije, i možda je to jedan od razloga zašto se ne volim odmarati. Jer što ako jednom tako legnem i više nikad ne poželim ustati? Ako mi jedina aktivnost postane daljnje brazdanje mog unutrašnjeg krajolika koji sam ionako razorila do krajnjih granica.
Posve je tiho. Ne čuje se ni promet, ni tramvaji, ništa. Ležim otvorenih očiju, ne znam koliko je sati. Ubrzo začujem sjenicu s kojom je Nietzsche imao poseban odnos. Čujem kako nešto govori, no ne znam kome se obraća. Mogla bi se skrasiti negdje u našoj blizini, pomišljam, iako ne znam što bih s njom počela. Uskoro je odlepršala preko zida, i otad ju nisam čula. Ili sam spavala? Polako se uspinjem na kat; gore je još vruće. Jednolični ritam cvilenja podsjeća me da otac vozi sobni bicikl. Stric je dirnut pažnjom i stalno mi govori da ću ga razmaziti kuhanjem. Odmahujem, prolazim, nastojim se ne osvrnuti. Kuda god pogledam čini mi se da vidim sivi rep. I idem dalje.
