Sram

Liječnik preko puta mene ne ulijeva mi osobito povjerenje. Ne znam ni sama zašto; postavlja neka pitanja kao da na njih već zna odgovor, a na ono što ga pitam odgovara poluautomatski. "Ne, ne možete ništa napraviti, jednostavno ćete se tako osjećati najveći dio vremena." To me naravno ne zadovoljava, htjela bih neku uputu, nešto što će pomoći da situacija bude drugačija, da je mogu promijeniti kad god zaželim. Ali tako ne ide, morat ću nešto poduzeti, no još uvijek ne znam što bi to trebalo ili moglo biti. Pa i dalje stavljam ruku pod bradu ne bih li na taj način umirila osjećaj napetosti koji osjećam već tjednima. Ponekad pomaže, uglavnom ne. Liječnik ima tik, pomiče nevoljno glavu poput kornjače; nokti su mu vrlo uredni a znanje hrvatskog tipično za njegovu profesiju, rekla bih. Promjena terapije i to je to - vidimo se za četiri mjeseca. Izlazim u sunčano, toplo poslije podne. Bolnica je poluprazna, kao da vrijeme utječe na broj pacijenata i poziva ih da ostanu vani, na zraku, suncu, da se ne predaju. Na povratku doma u parku zamjećujem deke prebačene preko ograde rukometnog igrališta. Na njemu sam nekad davno, još u osnovnoj školi, igrala utakmicu. Bila nam je to nagrada nakon mnogo treniranja i onih manjih utakmica odigranih na školskom igralištu, onom istom na kojem su jednom, godinama prije mene, vježbali moj otac i stric. Deke su neobičan detalj. Različite su, uglavnom smeđe, s onim tipičnim uzorcima koje je moguće zamijetiti kad se na televiziji prikazuju interijeri običnih, pomalo siromašnih domova. Na prostoru ispred igrališta, koje je u stvari jedna zapuštena, neodržavana ploha, nekoliko je klupa. Majke s djecom, poneka starija osoba, ništa posebno. Tu sam davno dolazila s bakom na tržnicu. Seljaci su robu rasprostirali na posve obične, uske drvene klupe kakve više ne postoje. Iza igrališta bio je jedan od najboljih roštilja u gradu, mala prizemna baraka u kojoj se jelo s limenih tanjura, a karakterističan miris širio se čitavim kvartom. Odlazili smo tamo ponekad, čekajući da se oslobodi mjesto za nekim od stolova koji su uvijek bili puni. Početkom Domovinskog rata u zgradu je podmetnut eksploziv; činjenica da je vlasnik Srbin bila je važnija od sve one djece koja se igraju odmah pokraj, u malom parku. Ružnom, također zapuštenom, u kojem su iste 4 ljuljačke i jedna penjalica kao kad sam bila mala.

Papiri i fotografije razasuti preda mnom čine se nesavladivi. Soba u kojoj radim je uska, kao da je iskliznula iz okolnog prostora poput nečeg što nikome ne treba. Zid je drven; to je privremena pregrada obojana u bijelo koja priječi razgovor, možda i razmišljanje. No posao koji se iza njega obavlja ionako je poluautomatski, lišen onog što mi je potrebno da bih u svemu tome pronašla svrhu. Tema s kojom se bavim je teška i naporna sam sama sebi dok ju pokušavam rasporediti u neku smislenu cjelinu. Promatram slike grobova, polurazrušenih kuća i onih koje su u međuvremenu uređene i ispred kojih su ploče s imenima ubijenih. Kolegica mi pokazuje kako izgleda mjesto masovne grobnice nakon što je otkrivena. Sjedim i gledam, razmišljajući ima li smisla baviti se ovakvim temama. Što nam one otkrivaju; što doznajemo o sebi, prostoru i vremenu u kojem egzistiramo, o drugima, njihovim postupcima i sudbinama? Magija kazališta nakratko prekida sumornu atmosferu u kojoj sam se zatekla, no kazališna predstava započinje scenama u kojima plesači izvode kretnje oštećenih, retardiranih, tjelesno nesposobnih. S njima se u izvedbenim umjetnostima rijetko bave, jer ti su pokreti tijela izraz određene nemoći ovladavanja pokretom, nemoći uspostavljanja veze između periferije i središta misli.
Slična nemogućnost karakterizira i situaciju žena čije deke vise uokolo igrališta, radnica tvornice Kamensko koja je, htjela ja to ili ne, postala dijelom mojeg života. Danas su u nju ulazili brojni kamioni, koji će razvesti po svijetu ono što su žene sašile. Već dugo ne rade u tri smjene. Večernja je počinjala u deset, a u isto vrijeme okolne ulice ispunile su radnice poslijepodnevne smjene. Bilo ih je mnogo, tramvaji su bili puni, ispred tvornice dolazili su mali kamioni i kombiji iz kojih im se nudila zimnica, jeftina posteljina, jaja. U ljetnim mjesecima slušala sam kasno navečer kako ih pozivaju preko razglasa da se jave na telefon. Bilo je to doba bez mobitela, bez intimnosti poziva koji je moguće obaviti bez da o tome dozna cijela smjena. Danas s prozora u koje gledam dok zajedno doručkujemo ili ručamo ne dopire više ništa. Zastori su pohabani, posve izblijedjeli od sunca i iza njih nema nikakvog života. Novi vlasnici, ne znam koji po redu, upropastili su tvornicu koja je sad zanimljiva samo kao vrlo vrijedno i vrlo veliko zemljište u središtu grada. I ništa drugo nije važno. Ljudske sudbine, radna mjesta, plaće, činjenica da po nekoliko žena dijeli jedan kruh za gablec i da se pri dolasku na posao u tramvaju ili vlaku skrivaju od kontrole kao da nikog ne diraju. Deke se zrače dok ima sunca, a ne znam što će biti kad započne kiša koja je već najavljena. Čvrsto stežem šaku pod bradom, lupkam se ne bi li prošla napetost. "Morate pronaći način kako ćete se boriti protiv stresa", rekao mi je liječnik. Da, mislim, morala bih pronaći neki način da ne mislim, ne osjećam, ne vidim i ne čujem. Da se provezem pored parka poput mnogih koji ni ne svrnu pogled jer ih se ništa ne tiče, jer se "ionako ništa neće promijeniti". Ipak, oko nas sve se mijenja, nešto na bolje, mnogo toga na lošije. Posljedice za neke bit će strašne. A bol koju osjećam, znajući koliko su male šanse da promijenim svijet nekim čudom u bolje mjesto, pojačana je činjenicom da nas je toliko malo, nas koji "provjetravamo" deke i slušamo njihove osobne pripovijesti. Jedino što nam je trenutno preostalo je slušati.