Dvadesetdevet

Zadnjih par dana neprekidno mi u glavi odjekuje ono što sam jednom, tko zna kad, čula u nekoj od epizoda Letećeg cirkusa Montya Paytona. Jedan od likova neprekidno izgovara "..nine, ..nine", samo što se više ne sjećam je li to bilo 39, ili neka druga brojka. I tako iz epizode u epizodu, identičan glas koji podsjeća na dosadnog televizijskog najavljivača izgovarao je nešto za što ni danas ne znam, s čim je bilo u vezi. Možda sam onda znala, ali sjećanje je čudno stanje, prepuno zakutaka u kojima počivaju detalji poput ovog, nevažni, donekle zaboravljeni, no ipak podložni procesu prisjećanja.
Meni u glavi, doduše, odjekuje "twentynine", i to svako malo, broj godina u braku koji ponekad kod znanaca izaziva čudne komentare. Valjda misle da su smiješni, što li, dok nas pitaju hoćemo li ove blagdane provesti zajedno, ili dok nam "tepaju" da smo već dosadni s tom našom upornom vezom. "Jako smiješno", odmahujem, "čim se nešto promijeni prvo ću tebi javiti", sa smijehom govorim Zdravku koji u povišenom registru istodobno govori o književnosti, brakovima, komentira znance i društvenopolitičku scenu sa žarom koji je meni posve stran. Pa se u nemogućnosti da u tome aktivno sudjelujem sa slušalicom u ruci primičem prozoru i promatram svjetla u Robijevom atelijeru.
Lijepa su, topla; gledam kako sjaje u prostoru u kojem je nekad bila garaža, ili točnije rečeno - u kojem smo ostavljali auto. Njegov je izložbeni prostor rastvoren kvadratnim prozorima kroz koja svjetlo dopire u dvorište, obasjava grane biljke koja je nekoć rasla na krovu i koju smo iz tko zna kojeg razloga odlučili sačuvati i presaditi. Žarulje su takozvane šparne, vise iz običnih, jednostavno obrađenih grla koja je osmislio zajedno s električarom. Onim simpa klincem koji je prije dvije-tri godine pao s visine od 18 metara, preživio i oporavio se, pa povremeno dolazi kod nas kad nam treba srediti nešto sa strujom. Nenada sam upoznala upravo u garaži u kojoj je prije trideset godina imao atelijer. Bilo je to u dvorišnoj zgradi u Ilici, kod naših znanaca. Garaža je bila djelomično grijana, puna nekih stvari koje su pripadale ljudima o kojima nismo mnogo znali, no koji se ionako nisu previše miješali u ono što je Nenad tamo radio. U atelijer me dovela Danica, prijateljica s kojom sam opako brijala u srednjoj školi. Čitale smo Duras i svašta drugo, plesale ska ko lude, slušale slične stvari, voljele neobične stilove odijevanja i sve one reakcije koje je naše neobuzdano ponašanje izazivalo kod takozvanih cura iz dobrih, "građanskih" obitelji (što god to značilo). Nenada je upoznala pred Zvečkom, rekao joj je da dovede frendicu kako bi zajedno nosile nakit na otvorenju njegove izložbe u DARS-u, maloj galeriji koje više nema i pokraj čijih praznih i zapuštenih prostorija prolazimo petkom kad odlazimo na tržnicu. Putevi našeg zajedničkog života. Od garaže do tržnice. Ha, ma nije baš tako.
U atelijer smo došle kasno, možda navečer, i jedino čega se sjećam je nakit koji je Nenad birao da ću nositi na "reviji", nastojeći vidjeti boju mojih očiju - pristaje li uz neke vegetabilne oblike razrasle uokolo lijepog zelenog kamena. On je još uvijek kod mene, barem mislim, ne u istom nakitu, doduše, ali izborila sam tu privilegiju promjene i odabira. Jutros na minus 7 hodamo uobičajenom rutom. U njoj je tek djelić iskustva koje dijelimo 29 godina; iskustva zajedničkih odabira, razgovora, neslaganja i pokušaja uvjeravanja u nešto u što smo uvjereni. Svo to vrijeme u našem je vidnom polju neki rock, sviraju Stonesi, Bowie, Cave, Headsi, Prince, tko zna tko sve ne. I sad trešti, upravo su završili Stonesi koje ima u nekoliko verzija, slijedi neki hip hop trance ili bog te pita kako se to sve zove. Uz nas su knjige koje često jedno drugome darivamo, brojni časopisi koji svjedoče da još uvijek nismo odustali od interesa koje dijelimo već godinama. Sve smo to precizno dozirali u Ivaru ulijevajući u njega sastojke, miješajući i eksperimentirajući, ravnajući se gotovo isključivo iskustvom i intuicijom.
Opire se mojoj ideji za dalekim putovanjem, no stjeran u kut pristaje na jedno drugo, možda malo bliže i prihvatljivije. Odjeven u Ivarovu skijašku vestu koju je "naslijedio" smije se na karakterističan način dok me sluša kako se premišljam o ideji izlaska u ovu hladnu, vlažnu noć. U njegovim je rukama uvijek nešto - ili alat, ili iPhone, ili Macov laptop u kojem ispravlja diplomske radove studenata razveseljavajući me ponekad s komentarima. Probala sam ovih dana sažeti neke stvari koje smo proživjeli, ali sam zastala već na početku. Ne da mi se prebirati po tim iskustvima, zapravo; volim ovaj trenutak a ne sjećanje na ono što je bilo. Volim zvuk Nespresso aparata koji pali ujutro da bi mi priredio kavu, smijeh kojim prati svaku moguću situaciju kad je to potrebno. Volim ono karakteristično nesnalaženje u mnogo toga što radim, nemogućnost zapažanja detalja koji su zapravo nevažni, ako ćemo biti iskreni. Volim kad me tjera da se odmaram i gleda onim prijekornim pogledom punim neodobravanja dok unatoč svim savjetima posežem za novim poslom. Volim kad se penje na krov i zove Mačića, traži ga u susjednim dvorištima, jer zna da ću se razboljeti istog trenutka ako se naš pomno složeni životni ustroj poremeti.
Dvadeset devet. Hm, mislim da me moj jezični mentor jednom upozorio da se piše odvojeno, ali nitko nije savršen, pa ni moj jezik. Tisuće sati glazbe, tisuće knjiga, časopisa, desetine putovanja i odlazaka na mjesta koja usvajamo smatrajući ih našima, iako se mijenjaju tolikom brzinom da je teško naći ono "naše" nakon nekog vremena. Ono se nalazi u razgovoru, stisku ruke, onoj jutarnjoj kavi, umoru koji dijelimo i različitim stavovima koje smo zadržali tijekom godina, (pod)svjesni da sličnosti nisu nužne. I dok se hlade male boce pjenušca koje namjeravamo ponijeti sa sobom, ako odemo gledati vatromet s nekog obližnjeg brežuljka (iako je tako zima da ne mogu zamisliti izlazak), i dok svatko prebire po svojoj tastaturi znam da je ono što je pred nama dobro.

Zapis s kauča

Stan je konačno prazan, svi su otišli. Ne, nije mi to bio problem, ne više nego inače. "Bit ću poput otirača preko kojih su svi prošli, ništa ne stižem, ne mogu tako više", rogoborila sam Nenadu kuhajući, sjeckajući, čisteći, slažući, radeći sve ono što mnogi vjerojatno rade. Možda ne kompliciraju poput mene, ne slažu boje, okuse i mirise nastojeći ih uskladiti s mirisnim svijećama i svježim zrakom koji svako malo puštam da prohuji kroz stan. Slušam vijesti, glazbu koja dolazi s tko zna koje stanice. Novine su nemarno odložene na ruhohvatu kauča, u njima su prikazi onog što smo recentno napravili, kojekako napisani. Nedavno sam bila u prilici vidjeti tu novinarsku ekipu s kojom sam godinama surađivala u nekim medijima; stariji, naboraniji, deblji, rijetko tko pametniji. Neobična situacija u kojoj nisam znala što zapravo radim, minglajući među gusto raspoređenim stolovima na kojima se smjenjivala neka nemušta, iako ambiciozna večera. Galerija koju je nemoguće opisati, neviđena količina besmislenih riječi i tek poneki zanimljivi kolega. Krojači javnog mijenja čije je poglede nemoguće uhvatiti, jer uvijek preko nečijeg ramena zaviruju prolazi li netko osobito zanimljiv ili važan - netko koga bi se na bilo koji način moglo iskoristiti.
Dan poslije još jedno "događanje naroda", promocija knjige u kojoj je i moj prilog. Ekipu je nemoguće zaboraviti, iz Sabora su se premjestili u izdavačku kuću; sjede u prvim redovima i glupavo se naklanjaju dok im izgovaraju imena i funkcije. Slušamo priču o kostima predaka, dok šefu parade nacija izlazi kroz sve pore. Stisnuta između dvoje prijatelja neprekidno komentiram ne odobravajući što je naš rad pretvoren u političku paradu koja s nama nema nikakve veze. Cijelo događanje promatramo iz četvrtog reda raspravljajući o onome što nas okružuje, onima koji nas nastoje ugraditi u svoj sustav.
U svom osobnom sustavu nemam takvih problema. Nema kôra i nitko nije preuzeo ulogu junaka. Nema kraja ni sukoba koji bi ga odredio. Tek poneko stenjanje od količine posla koji sam si ionako sama natovarila na glavu. Nenadu je nekako lakše, uzme laptop, provjeri što mu tko piše i što rade Stonesi, zaspe gledajući neku emisiju ili film koji ionako nisu važni. Upravo je zaspao uz Willya Wonku koji vodi djecu po tvornici čokolade, umoran od svih uloga koje je morao odigrati proteklih dana. Putovanja, Rijeka, spavanje u kabinetu, sva moja ludila koja ga dočekuju, o knjizi, izložbi, poslu, budućim poslovima, još više budućih poslova između kojih gotovo uopće nema vremena ni za što drugo. Pa kad konačno dođu gosti i prekinu ustaljeni niz događanja - dobro, ne baš događanja nego svakodnevnog, poslom pretrpanog života - živne i priča o stvarima za koje inače nemamo vremena.
Vodi me neki nemir, ne mogu ga još uvijek definirati. Stalno generiram nezadovoljstvo, ne hranim s njime ali ga ne mogu izbjeći. Gotovo sve što radim postaje mi vrlo brzo nevažno; pred sebe postavljam izazove, mnogo njih, bez da znam kako ću ih riješiti u očekivanom roku. I razmišljam o Božiću kakvog se sjećam iz djetinjstva, bombona omotanih srebrnim papirićima koje sam vješala po jelki, starinskog izduljenog vrha koji je imao ukras poput konjskog repa. Poklone sam pronalazila ranije, nemarno skrivene u ormaru u maloj kupaonici koji je izradio moj stric. Barem mislim da je, jer je kao i mnoge druge stvari koje je radio imao onaj jedinstveni štih nedovršenosti. Ne znam što se jelo, bakalar nije bio običaj u našoj kući, mislim da ga je postepeno uvela mama nakon što su kod drugih isprobali nekoliko varijanti. Kolači su uvijek bili isti, papirići na bombonima postepeno su se izlizali, malo srebrno zvono iz kojeg je dopirala mehanička melodija Heilige Nacht sve se teže navijalo dok nam to nije postalo nevažno. I od svega toga sam se umorila. Nema zvona, a svijeće palim na neobičnim mjestima, hodniku ili dvorištu. Jelke već odavno nemamo, aranžmani u Burtonovom stilu moja su specijalnost, koju godinama realizira Nataša. Broj kolača rapidno opada, ionako ne možemo sve to pojesti, a onaj zanos koji sam dugo osjećala u ovo doba godine misleći na druge nestao je. Imam malo više vremena misliti na sebe, no ne znam je li to dobro. Možda je miris cimeta, đumbira i upravo skuhanog božićnog kolača (da, radim one koji se peku kuhanjem) idealan način da barem nakratko utonem u zaborav nečeg što je bilo dio nas i nije nestalo, nego samo splasnulo. Ne, neću sad u ovo doba jesti nikakav kolač, pisanje nije utjeha. Ne znam što je točno, ali smislit ću s vremenom.

Plave cipele (koje nemaju veze sa zelenim čarapama)

Na putu prema Gliptoteci stojim u koloni i gledam ljude na ulici. Hladno je, auto se sporo zagrijava, gotovo jednako kao i ja. S lijeve strane Medveščaka, malo prije skretanja za Kaptol, iz veže izlazi muškarac vodeći psa na lancu. Ima brnjicu i nekako nervozno ili možda podozrivo pogledava prema vlasniku. To je jedna od onih opasnijih pasmina, kako mi se čini, s kojima nikad ne znaš kako mogu reagirati. Muškarac ne izgleda simpatično, ili je to samo krivi dojam u to prohladno, pomalo maglovito jutro; na nogama nosi intenzivno plave cipele. Boja je toliko neobična da nisam sigurna jesam li ikad vidjela nekog da nosi nešto tome slično. Ona još više naglašava disproporcionalno malo stopalo koje kao da ga ljuti ili smeta dok korača ulicom. Scenu sam, čekajući na semaforu, zabilježila na papiriću koji sam nekoliko dana nosila u džepu jakne, no kad sam htjela provjeriti što na njemu piše, već je netragom nestao. I tako je ponovno propao moj pokušaj zapisivanja onog o čemu želim pisati, iako sam se muškarca i njegovih plavih cipela ipak prisjetila. Ušetao je u moje vidno polje i ubrzo nestao, krenuvši na šetnju s opasnim i pomalo nesigurnim psom. Mačić je za to vrijeme ostao sam doma. Svoje nezadovoljstvo izražava ugrizima, tretirajući moju ruku kao drugog mačka s kojim je u zavadi. Na sreću nije zlopamtilo i više ga raduje činjenica da se ipak u nekom trenutku vraćam doma nego mogućnost da mi se osveti. Otkad je zahladilo traži da ga ujutro dosta rano pustimo van. Tada skriven negdje na sigurnom uz susjedov krov gleda uokolo i na moju sreću ne odlazi nigdje dalje. I ubrzo nas ponovno budi mijaukom; Nenad ga unosi grijući mu šapice dok ja uobičajeno lamentiram o ostalim životinjama koje bi trebalo spasiti.
Pretumbala sam pola stana, nestrpljiva kakva već jesam. Objesila starinskog, vrlo lijepog snjegovića na grane koje je još prošle godine postavila Nataša i koje još uvijek služe umjesto sezonskog aranžmana. U teglu na prozoru stavila sam staklenu kuglu s Djedom Mrazom; snijeg u njoj nije baš najbolje kvalitete ali ako ju protresem, iluzija kičaste sreće djeluje na trenutak uvjerljivo. Gotovo poput lijepih i sve brojnijih ukrasa razvučenih nad ulicama grada koji pokazuje neko svoje drugačije lice. Ne, nije lijepo kao u Beču, zaboga, pa ovo je samo Zagreb sa svojim zapuštenim kućama i ulicama, praznim dućanima i starom, nezanimljivom robom koja kao da nikog ni ne zanima.
Osjećaj je čudan. U meni nema nekog slatkog iščekivanja, umora izazvanog pečenjem brojnih cakeova i kuhanjem božićnih pudinga, nema mirisa ni poklona odloženih u maleno spremište. Nekad je baka priređivala kuglice od ribane čokolade i oraha u koje je stavljala višnje koje je sama spremala. Orehnjaču je radila Omama, onu usku, gotovo bez tijesta, s grožđicama koje su upile ono malo alkohola koliko je bilo dozvoljeno. Ne sjećam se nekih osobitih priprema kakve smo radili godinama. Tek 2-3 uobičajena kolača, mama je radila londonere koji bi ponekad bili izvrsni, a ponekad ne baš osobiti, ovisno od njezina stanja, umora, volje i tko zna čega sve ne. I dok prekapam po tim sjećanjima, napokon pronalazim onaj papirić s bilješkama koje sam zapisala neki dan u autu. No to ne donosi neko olakšanje, tek me vraća u djetinjstvo, traganje po ormarima dok nikog nema doma, lutanje po zakutcima stare, loše održavane kuće koju sam oduvijek smatrala svojom. U njima nema mjesta ni za koga, i to me saznanje danas iznenadilo. Uopće ne znam što su radili roditelji, Čuček, a pogotovo što je radio moj četiri godine mlađi brat. U mom je vidnom polju bila baka s kojom sam često bila sama doma, ili Omama kod koje sam ponekad, vrlo rijetko, ostajala po par dana.
Soba u kojoj smo boravili imala je narančasti tepih od kokosovih vlakana koji su moji nabavili nakon što je završila neka velesajamska priredba. Mama je tada vjerojatno još uvijek radila za Genex, prevodila ili tako nešto, a tepih se, sjećam se, nalazio u njemačkom paviljonu i po njemu su hodali zaposlenici. No nikakvih tragova kasnije na njemu nismo našli. Namještaj je bio Marles, narančasto-bijeli, s krevetom na kat, pisaćim stolom i ormarom u kojem se ne sjećam da su stajale bratove stvari. Gdje je on zapravo uopće bio cijelo moje djetinjstvo? Za kojim je stolom učio, jesu li bila dva stola, ili samo jedan? I zašto sam naslijedila osjećaj samoće u kojem nema mjesta ni za koga drugoga? Pitanje je do koje smo mjere sposobni sagledati svoju poziciju, što je stvarnost i kako je razaznajemo između svih subjektivnih velova koji sprječavaju da neke detalje prepoznamo.
Kako god bilo, osjećaj koji sam stekla u djetinjstvu trajno je upisan u moje biće. Osjećam ga dok se krećem ulicama, dok kupujem kruh, približavam se Muzeju suvremene kako bih u njemu pronašla Nenada nakon što je održao radionicu s djecom. Sama sam unatoč klincima koji oko mene jure na skateovima, dok nastojim ne vidjeti neki štand s jeftinom hranom uz ulaz ili onu glupavu mazariju kojom je onaj samozvani dekorater i umjetnik "ukrasio" prizemlje zgrade. Sama prolazim hodnicima tražeći neke privremene radove, gledam Murtića pokušavajući shvatiti njegov eros koji je trajno obuzeo našu publiku. Nema nikog za razgovor, i tako je bolje. U mirnoći koja je zavladala pokušavam se odrediti prema sebi i onom što sam sama napravila. Uranjam u prizore fotografa čije radove postavljamo po zidovima Gliptoteke. I pritom - koliko god mi se to čini na prvi pogled - ipak nisam sama.

Točka nestajanja

Sanjala sam da me jako boli kuk; bol je postajala nepodnošljiva i činilo se kao da više ne mogu izdržati. Neobičan položaj noge pri spavanju vjerojatno je pridonio zastoju cirkulacije, ili je njegova djelomična nepokretljivost pokazala svu svoju zlu ćud. Buđenje je trebalo donijeti olakšanje, ali nije; Jelena i njezin intenzivan trening ostavili su tragove na koje je nemoguće naviknuti se. Pa se tako jedva pridižem iz sjedećeg položaja, polako "uhodavam" sve dok postepeno ne zagrijem mišiće koji zatim, vođeni stečenom inercijom, ne nastave kretanje bez da o njemu više razmišljam. A ponekad je dobro ne razmišljati. Jednostavno se prepustiti, pa što bude.
Sjednimo za stolom, razgovaramo o penziji, o vremenu koje je preostalo, o tome što će biti, ako bude. O komisijama u kojima sjede ljudi koji odlučuju o tuđim - našim - sudbinama; o ljubomori, pojedincima koji će učiniti sve da druge spriječe u napredovanju, nakon što su godinama sprečavali njihovo zapošljavanje. Zanimljivo je kako se u određenim trenucima čovjek čini usamljen, kao da se neke situacije događaju samo njemu. A nakon nekog vremena spoznajemo da su stanja slična i da se ponavljaju, da smo okruženi "prljavima, ružnima i zlima" i da je onaj osjećaj osamljenosti samo privid. S godinama sam zaboravila kako je to bilo, kako sam se osjećala. I ne mogu zamisliti kako se osjeća netko tko to prolazi; što znači očekivati telefonski poziv kako bi se doznalo kako se ništa nije promijenilo i kako je čekanje jedino moguće stanje koje ne donosi ni utjehu ni razočaranje.
A čekanje sasvim sigurno nije stanje u kojem se trenutno nalazim. Dobro, čekam knjigu koja sutra treba stići iz tiskare, ali to je druga vrsta čekanja, ona izvjesna, kad znamo što nas očekuje nakon dugotrajnog posla. Sve ostalo stanje je konstantne utrke same sa sobom: okružena sam papirićima na kojima piše što treba napraviti. Popis se dopunjuje, brojni retci prekriženi su i to me ispunjava zadovoljstvom. Kao da u obavljenom poslu nalazim utjehu za stanje u kojem jesmo, stanje neke latentne tuge, nezadovoljstva, ponekad straha od onog kako bi moglo biti. "Najave su loše. Mi sjedimo, ne izlazimo iz kuće, a Benno ne zna koliko koštaju novine." "Kako smo prevodile onaj vanishing point, mozak mi je ishlapio i ne mogu se sjetiti." Utjeha, prijevod, svakoj njezino s druge strane žice. Kupiti dovoljno hrane za Catove mačke, promijeniti žarulju, isprazniti mašinu za suđe, pisati. Stići misliti na druge, ponekad na sebe. Još ništa nisam priredila za Božić, ni jedan cake ni puding. I nemam pojma kad ću. Baš me zanima kako je u drugim kućama, miriše li na cimet, jabuke i naranče? No dobro, budem, zasad sam izbjegla pečenje Krampusa od slatkog tijesta sa cvebama umjesto očiju i malim šibama u rukama koje se naknadno umeću. Ne mogu sve izbjeći, očekivanja me sustižu, osjećam ih poput pogleda na zatiljku, kad ne znamo tko nas gleda ali smo sigurni da se time nešto poručuje. "Meso? Mmmm," primijetilo je dijete moj napor da mu ugodim. Isuse, koliko dugo nisam nešto ozbiljno kuhala. Nije ni čudno da nisam, pa stalno sam za kompom, pišem, šaljem izvještaje, mailove, slažem najave i ispunjavam facebook događanja istodobno skypajući sa Silviom.
Zapravo sam htjela napisati nešto jako pametno, nešto vrijedno što će moji tajni čitatelji s odobravanjem komentirati. Negdje putem izvjetrilo mi je pola toga; inspiracija je ishlapjela s umorom, Nenada nema tri dana pa mi je neobična tišina u kojoj se ne snalazim. Ivar u malom stanu svladava neku ispovjednu prozu koja mu ide na živce, Mačić je strogo ukoren i spriječen u kasnovečernjem istraživanju susjedstva u nadi da će naići na neku mačku raspoloženu za igru. Dnevna doza raskomadanih tijela je odrađena, preostaju retci štiva koje će me barem privremeno odvesti u svijet u kojem zapažanja svakodnevnice izgledaju smisleno.