Stan je konačno prazan, svi su otišli. Ne, nije mi to bio problem, ne više nego inače. "Bit ću poput otirača preko kojih su svi prošli, ništa ne stižem, ne mogu tako više", rogoborila sam Nenadu kuhajući, sjeckajući, čisteći, slažući, radeći sve ono što mnogi vjerojatno rade. Možda ne kompliciraju poput mene, ne slažu boje, okuse i mirise nastojeći ih uskladiti s mirisnim svijećama i svježim zrakom koji svako malo puštam da prohuji kroz stan. Slušam vijesti, glazbu koja dolazi s tko zna koje stanice. Novine su nemarno odložene na ruhohvatu kauča, u njima su prikazi onog što smo recentno napravili, kojekako napisani. Nedavno sam bila u prilici vidjeti tu novinarsku ekipu s kojom sam godinama surađivala u nekim medijima; stariji, naboraniji, deblji, rijetko tko pametniji. Neobična situacija u kojoj nisam znala što zapravo radim, minglajući među gusto raspoređenim stolovima na kojima se smjenjivala neka nemušta, iako ambiciozna večera. Galerija koju je nemoguće opisati, neviđena količina besmislenih riječi i tek poneki zanimljivi kolega. Krojači javnog mijenja čije je poglede nemoguće uhvatiti, jer uvijek preko nečijeg ramena zaviruju prolazi li netko osobito zanimljiv ili važan - netko koga bi se na bilo koji način moglo iskoristiti.
Dan poslije još jedno "događanje naroda", promocija knjige u kojoj je i moj prilog. Ekipu je nemoguće zaboraviti, iz Sabora su se premjestili u izdavačku kuću; sjede u prvim redovima i glupavo se naklanjaju dok im izgovaraju imena i funkcije. Slušamo priču o kostima predaka, dok šefu parade nacija izlazi kroz sve pore. Stisnuta između dvoje prijatelja neprekidno komentiram ne odobravajući što je naš rad pretvoren u političku paradu koja s nama nema nikakve veze. Cijelo događanje promatramo iz četvrtog reda raspravljajući o onome što nas okružuje, onima koji nas nastoje ugraditi u svoj sustav.
U svom osobnom sustavu nemam takvih problema. Nema kôra i nitko nije preuzeo ulogu junaka. Nema kraja ni sukoba koji bi ga odredio. Tek poneko stenjanje od količine posla koji sam si ionako sama natovarila na glavu. Nenadu je nekako lakše, uzme laptop, provjeri što mu tko piše i što rade Stonesi, zaspe gledajući neku emisiju ili film koji ionako nisu važni. Upravo je zaspao uz Willya Wonku koji vodi djecu po tvornici čokolade, umoran od svih uloga koje je morao odigrati proteklih dana. Putovanja, Rijeka, spavanje u kabinetu, sva moja ludila koja ga dočekuju, o knjizi, izložbi, poslu, budućim poslovima, još više budućih poslova između kojih gotovo uopće nema vremena ni za što drugo. Pa kad konačno dođu gosti i prekinu ustaljeni niz događanja - dobro, ne baš događanja nego svakodnevnog, poslom pretrpanog života - živne i priča o stvarima za koje inače nemamo vremena.
Vodi me neki nemir, ne mogu ga još uvijek definirati. Stalno generiram nezadovoljstvo, ne hranim s njime ali ga ne mogu izbjeći. Gotovo sve što radim postaje mi vrlo brzo nevažno; pred sebe postavljam izazove, mnogo njih, bez da znam kako ću ih riješiti u očekivanom roku. I razmišljam o Božiću kakvog se sjećam iz djetinjstva, bombona omotanih srebrnim papirićima koje sam vješala po jelki, starinskog izduljenog vrha koji je imao ukras poput konjskog repa. Poklone sam pronalazila ranije, nemarno skrivene u ormaru u maloj kupaonici koji je izradio moj stric. Barem mislim da je, jer je kao i mnoge druge stvari koje je radio imao onaj jedinstveni štih nedovršenosti. Ne znam što se jelo, bakalar nije bio običaj u našoj kući, mislim da ga je postepeno uvela mama nakon što su kod drugih isprobali nekoliko varijanti. Kolači su uvijek bili isti, papirići na bombonima postepeno su se izlizali, malo srebrno zvono iz kojeg je dopirala mehanička melodija Heilige Nacht sve se teže navijalo dok nam to nije postalo nevažno. I od svega toga sam se umorila. Nema zvona, a svijeće palim na neobičnim mjestima, hodniku ili dvorištu. Jelke već odavno nemamo, aranžmani u Burtonovom stilu moja su specijalnost, koju godinama realizira Nataša. Broj kolača rapidno opada, ionako ne možemo sve to pojesti, a onaj zanos koji sam dugo osjećala u ovo doba godine misleći na druge nestao je. Imam malo više vremena misliti na sebe, no ne znam je li to dobro. Možda je miris cimeta, đumbira i upravo skuhanog božićnog kolača (da, radim one koji se peku kuhanjem) idealan način da barem nakratko utonem u zaborav nečeg što je bilo dio nas i nije nestalo, nego samo splasnulo. Ne, neću sad u ovo doba jesti nikakav kolač, pisanje nije utjeha. Ne znam što je točno, ali smislit ću s vremenom.
