Zadnjih par dana neprekidno mi u glavi odjekuje ono što sam jednom, tko zna kad, čula u nekoj od epizoda Letećeg cirkusa Montya Paytona. Jedan od likova neprekidno izgovara "..nine, ..nine", samo što se više ne sjećam je li to bilo 39, ili neka druga brojka. I tako iz epizode u epizodu, identičan glas koji podsjeća na dosadnog televizijskog najavljivača izgovarao je nešto za što ni danas ne znam, s čim je bilo u vezi. Možda sam onda znala, ali sjećanje je čudno stanje, prepuno zakutaka u kojima počivaju detalji poput ovog, nevažni, donekle zaboravljeni, no ipak podložni procesu prisjećanja.
Meni u glavi, doduše, odjekuje "twentynine", i to svako malo, broj godina u braku koji ponekad kod znanaca izaziva čudne komentare. Valjda misle da su smiješni, što li, dok nas pitaju hoćemo li ove blagdane provesti zajedno, ili dok nam "tepaju" da smo već dosadni s tom našom upornom vezom. "Jako smiješno", odmahujem, "čim se nešto promijeni prvo ću tebi javiti", sa smijehom govorim Zdravku koji u povišenom registru istodobno govori o književnosti, brakovima, komentira znance i društvenopolitičku scenu sa žarom koji je meni posve stran. Pa se u nemogućnosti da u tome aktivno sudjelujem sa slušalicom u ruci primičem prozoru i promatram svjetla u Robijevom atelijeru.
Lijepa su, topla; gledam kako sjaje u prostoru u kojem je nekad bila garaža, ili točnije rečeno - u kojem smo ostavljali auto. Njegov je izložbeni prostor rastvoren kvadratnim prozorima kroz koja svjetlo dopire u dvorište, obasjava grane biljke koja je nekoć rasla na krovu i koju smo iz tko zna kojeg razloga odlučili sačuvati i presaditi. Žarulje su takozvane šparne, vise iz običnih, jednostavno obrađenih grla koja je osmislio zajedno s električarom. Onim simpa klincem koji je prije dvije-tri godine pao s visine od 18 metara, preživio i oporavio se, pa povremeno dolazi kod nas kad nam treba srediti nešto sa strujom. Nenada sam upoznala upravo u garaži u kojoj je prije trideset godina imao atelijer. Bilo je to u dvorišnoj zgradi u Ilici, kod naših znanaca. Garaža je bila djelomično grijana, puna nekih stvari koje su pripadale ljudima o kojima nismo mnogo znali, no koji se ionako nisu previše miješali u ono što je Nenad tamo radio. U atelijer me dovela Danica, prijateljica s kojom sam opako brijala u srednjoj školi. Čitale smo Duras i svašta drugo, plesale ska ko lude, slušale slične stvari, voljele neobične stilove odijevanja i sve one reakcije koje je naše neobuzdano ponašanje izazivalo kod takozvanih cura iz dobrih, "građanskih" obitelji (što god to značilo). Nenada je upoznala pred Zvečkom, rekao joj je da dovede frendicu kako bi zajedno nosile nakit na otvorenju njegove izložbe u DARS-u, maloj galeriji koje više nema i pokraj čijih praznih i zapuštenih prostorija prolazimo petkom kad odlazimo na tržnicu. Putevi našeg zajedničkog života. Od garaže do tržnice. Ha, ma nije baš tako.
U atelijer smo došle kasno, možda navečer, i jedino čega se sjećam je nakit koji je Nenad birao da ću nositi na "reviji", nastojeći vidjeti boju mojih očiju - pristaje li uz neke vegetabilne oblike razrasle uokolo lijepog zelenog kamena. On je još uvijek kod mene, barem mislim, ne u istom nakitu, doduše, ali izborila sam tu privilegiju promjene i odabira. Jutros na minus 7 hodamo uobičajenom rutom. U njoj je tek djelić iskustva koje dijelimo 29 godina; iskustva zajedničkih odabira, razgovora, neslaganja i pokušaja uvjeravanja u nešto u što smo uvjereni. Svo to vrijeme u našem je vidnom polju neki rock, sviraju Stonesi, Bowie, Cave, Headsi, Prince, tko zna tko sve ne. I sad trešti, upravo su završili Stonesi koje ima u nekoliko verzija, slijedi neki hip hop trance ili bog te pita kako se to sve zove. Uz nas su knjige koje često jedno drugome darivamo, brojni časopisi koji svjedoče da još uvijek nismo odustali od interesa koje dijelimo već godinama. Sve smo to precizno dozirali u Ivaru ulijevajući u njega sastojke, miješajući i eksperimentirajući, ravnajući se gotovo isključivo iskustvom i intuicijom.
Opire se mojoj ideji za dalekim putovanjem, no stjeran u kut pristaje na jedno drugo, možda malo bliže i prihvatljivije. Odjeven u Ivarovu skijašku vestu koju je "naslijedio" smije se na karakterističan način dok me sluša kako se premišljam o ideji izlaska u ovu hladnu, vlažnu noć. U njegovim je rukama uvijek nešto - ili alat, ili iPhone, ili Macov laptop u kojem ispravlja diplomske radove studenata razveseljavajući me ponekad s komentarima. Probala sam ovih dana sažeti neke stvari koje smo proživjeli, ali sam zastala već na početku. Ne da mi se prebirati po tim iskustvima, zapravo; volim ovaj trenutak a ne sjećanje na ono što je bilo. Volim zvuk Nespresso aparata koji pali ujutro da bi mi priredio kavu, smijeh kojim prati svaku moguću situaciju kad je to potrebno. Volim ono karakteristično nesnalaženje u mnogo toga što radim, nemogućnost zapažanja detalja koji su zapravo nevažni, ako ćemo biti iskreni. Volim kad me tjera da se odmaram i gleda onim prijekornim pogledom punim neodobravanja dok unatoč svim savjetima posežem za novim poslom. Volim kad se penje na krov i zove Mačića, traži ga u susjednim dvorištima, jer zna da ću se razboljeti istog trenutka ako se naš pomno složeni životni ustroj poremeti.
Dvadeset devet. Hm, mislim da me moj jezični mentor jednom upozorio da se piše odvojeno, ali nitko nije savršen, pa ni moj jezik. Tisuće sati glazbe, tisuće knjiga, časopisa, desetine putovanja i odlazaka na mjesta koja usvajamo smatrajući ih našima, iako se mijenjaju tolikom brzinom da je teško naći ono "naše" nakon nekog vremena. Ono se nalazi u razgovoru, stisku ruke, onoj jutarnjoj kavi, umoru koji dijelimo i različitim stavovima koje smo zadržali tijekom godina, (pod)svjesni da sličnosti nisu nužne. I dok se hlade male boce pjenušca koje namjeravamo ponijeti sa sobom, ako odemo gledati vatromet s nekog obližnjeg brežuljka (iako je tako zima da ne mogu zamisliti izlazak), i dok svatko prebire po svojoj tastaturi znam da je ono što je pred nama dobro.
