Na putu prema Gliptoteci stojim u koloni i gledam ljude na ulici. Hladno je, auto se sporo zagrijava, gotovo jednako kao i ja. S lijeve strane Medveščaka, malo prije skretanja za Kaptol, iz veže izlazi muškarac vodeći psa na lancu. Ima brnjicu i nekako nervozno ili možda podozrivo pogledava prema vlasniku. To je jedna od onih opasnijih pasmina, kako mi se čini, s kojima nikad ne znaš kako mogu reagirati. Muškarac ne izgleda simpatično, ili je to samo krivi dojam u to prohladno, pomalo maglovito jutro; na nogama nosi intenzivno plave cipele. Boja je toliko neobična da nisam sigurna jesam li ikad vidjela nekog da nosi nešto tome slično. Ona još više naglašava disproporcionalno malo stopalo koje kao da ga ljuti ili smeta dok korača ulicom. Scenu sam, čekajući na semaforu, zabilježila na papiriću koji sam nekoliko dana nosila u džepu jakne, no kad sam htjela provjeriti što na njemu piše, već je netragom nestao. I tako je ponovno propao moj pokušaj zapisivanja onog o čemu želim pisati, iako sam se muškarca i njegovih plavih cipela ipak prisjetila. Ušetao je u moje vidno polje i ubrzo nestao, krenuvši na šetnju s opasnim i pomalo nesigurnim psom. Mačić je za to vrijeme ostao sam doma. Svoje nezadovoljstvo izražava ugrizima, tretirajući moju ruku kao drugog mačka s kojim je u zavadi. Na sreću nije zlopamtilo i više ga raduje činjenica da se ipak u nekom trenutku vraćam doma nego mogućnost da mi se osveti. Otkad je zahladilo traži da ga ujutro dosta rano pustimo van. Tada skriven negdje na sigurnom uz susjedov krov gleda uokolo i na moju sreću ne odlazi nigdje dalje. I ubrzo nas ponovno budi mijaukom; Nenad ga unosi grijući mu šapice dok ja uobičajeno lamentiram o ostalim životinjama koje bi trebalo spasiti.
Pretumbala sam pola stana, nestrpljiva kakva već jesam. Objesila starinskog, vrlo lijepog snjegovića na grane koje je još prošle godine postavila Nataša i koje još uvijek služe umjesto sezonskog aranžmana. U teglu na prozoru stavila sam staklenu kuglu s Djedom Mrazom; snijeg u njoj nije baš najbolje kvalitete ali ako ju protresem, iluzija kičaste sreće djeluje na trenutak uvjerljivo. Gotovo poput lijepih i sve brojnijih ukrasa razvučenih nad ulicama grada koji pokazuje neko svoje drugačije lice. Ne, nije lijepo kao u Beču, zaboga, pa ovo je samo Zagreb sa svojim zapuštenim kućama i ulicama, praznim dućanima i starom, nezanimljivom robom koja kao da nikog ni ne zanima.
Osjećaj je čudan. U meni nema nekog slatkog iščekivanja, umora izazvanog pečenjem brojnih cakeova i kuhanjem božićnih pudinga, nema mirisa ni poklona odloženih u maleno spremište. Nekad je baka priređivala kuglice od ribane čokolade i oraha u koje je stavljala višnje koje je sama spremala. Orehnjaču je radila Omama, onu usku, gotovo bez tijesta, s grožđicama koje su upile ono malo alkohola koliko je bilo dozvoljeno. Ne sjećam se nekih osobitih priprema kakve smo radili godinama. Tek 2-3 uobičajena kolača, mama je radila londonere koji bi ponekad bili izvrsni, a ponekad ne baš osobiti, ovisno od njezina stanja, umora, volje i tko zna čega sve ne. I dok prekapam po tim sjećanjima, napokon pronalazim onaj papirić s bilješkama koje sam zapisala neki dan u autu. No to ne donosi neko olakšanje, tek me vraća u djetinjstvo, traganje po ormarima dok nikog nema doma, lutanje po zakutcima stare, loše održavane kuće koju sam oduvijek smatrala svojom. U njima nema mjesta ni za koga, i to me saznanje danas iznenadilo. Uopće ne znam što su radili roditelji, Čuček, a pogotovo što je radio moj četiri godine mlađi brat. U mom je vidnom polju bila baka s kojom sam često bila sama doma, ili Omama kod koje sam ponekad, vrlo rijetko, ostajala po par dana.
Soba u kojoj smo boravili imala je narančasti tepih od kokosovih vlakana koji su moji nabavili nakon što je završila neka velesajamska priredba. Mama je tada vjerojatno još uvijek radila za Genex, prevodila ili tako nešto, a tepih se, sjećam se, nalazio u njemačkom paviljonu i po njemu su hodali zaposlenici. No nikakvih tragova kasnije na njemu nismo našli. Namještaj je bio Marles, narančasto-bijeli, s krevetom na kat, pisaćim stolom i ormarom u kojem se ne sjećam da su stajale bratove stvari. Gdje je on zapravo uopće bio cijelo moje djetinjstvo? Za kojim je stolom učio, jesu li bila dva stola, ili samo jedan? I zašto sam naslijedila osjećaj samoće u kojem nema mjesta ni za koga drugoga? Pitanje je do koje smo mjere sposobni sagledati svoju poziciju, što je stvarnost i kako je razaznajemo između svih subjektivnih velova koji sprječavaju da neke detalje prepoznamo.
Kako god bilo, osjećaj koji sam stekla u djetinjstvu trajno je upisan u moje biće. Osjećam ga dok se krećem ulicama, dok kupujem kruh, približavam se Muzeju suvremene kako bih u njemu pronašla Nenada nakon što je održao radionicu s djecom. Sama sam unatoč klincima koji oko mene jure na skateovima, dok nastojim ne vidjeti neki štand s jeftinom hranom uz ulaz ili onu glupavu mazariju kojom je onaj samozvani dekorater i umjetnik "ukrasio" prizemlje zgrade. Sama prolazim hodnicima tražeći neke privremene radove, gledam Murtića pokušavajući shvatiti njegov eros koji je trajno obuzeo našu publiku. Nema nikog za razgovor, i tako je bolje. U mirnoći koja je zavladala pokušavam se odrediti prema sebi i onom što sam sama napravila. Uranjam u prizore fotografa čije radove postavljamo po zidovima Gliptoteke. I pritom - koliko god mi se to čini na prvi pogled - ipak nisam sama.
