Nepodnošljivost

Jučer je popodne (ili je to bilo neki drugi dan, a posljednji nalikuju jedan na drugi) emitirana neka serija za mlade o životu mladog Merlina. Savršen sadržaj za ove dane koje kao da sam ukrala sama sebi, poklonivši si prisilan odmor u kojem na kapaljku doziram sadržaje koji bi trebali pridonijeti oporavku. U epizodi, neka je sredovječna pjevačica predivna glasa trebala zabaviti kralja, no u stvari se radilo o vještici čije su se prave godine i izgled otkrivali u njezinom odrazu u zrcalu. Na sličan način, iako ne toliko drastično, promatram svoj odraz u izglancanom ekranu laptopa u kojem, zbog čudnog kuta svjetla koje tko zna otkud pada, do mene dopire pogled na ostarjeli vrat. Odjednom je "otkazao" poslušnost, pretvorivši se u nešto što ne želim vidjeti, primjer uzaludnog dugogodišnjeg truda koji očito nije dao nikakve rezultate. Ljubazna kao uvijek, Alka mi jučer na treningu govori o tome, kako je to sve posljedica bolesti zuba, a ja, poprilično glupa za takve usporedbe, ne razumijem o čemu priča. I zastravljeno gledam u otečenu venu koja je, isto tako odjednom, ničim izazvana, pronašla vrijeme i mjesto da se pokaže nakon napornog skakanja preko stepa.
U rukama vrtim mali papirić s brojevima. Izlazi iz aparata nemaštovitog naziva redomat, o čijem smislu razmišljam posljednjeg radnog dana u godini, dok čekam da se na displeju pokažu brojke u koje gledam, prepuštena ritmu i brzini posla koje obavljaju službenice. Papirić sam dobila izborom na ekranu s kojim mnogi stariji ljudi imaju probleme. Stižu u pratnji, ili ovise o ljubaznosti i malo poklonjenog vremena zaposlenika smještenih u neadekvatne, ružne prostorije u kojima će, vjerojatno, provesti radni vijek. Izgubljene zdravstvene iskaznice, ironijom sudbine, pod istom su "tipkom" kao i odjava zbog smrti, pa mi ne preostaje ništa drugo nego da se smješkam razmišljajući kako je Čuček u ovom redu čekao više puta posljednjih godina. Stalno je gubio iskaznice pa bi, bez mog znanja i pomoći, odlazio po nove da izbjegne podsmješljive, čak zajedljive komentare mog oca. Koji je iz fotelje u kojoj je utonula njegova osamljenost popraćena ciničnim opaskama, sipao uvrede na bratov račun.
Mnoge od tih iskaznica našla sam slažući papire i ostale hrpe koječega što su ostale iza njega, i u kojima sam nastojala pronaći ono o čemu nikad nismo razgovarali. Nešto se našlo na tom glupom papiriću koji je istodobno i smiješan i žalostan, u toj kategoriji "usluge" okupljenoj pod virtualnom tipkom na dodir u kojoj se, možda posljednji put, susrećemo. Jer na kraju, sve se svodi na komad papira i pečat koji evidentira konačni nestanak iz sustava. "Sačuvajte ovaj papir i vratite se nakon rasprave, još smo vam dužni isplatiti razliku", objašnjava mi službenica zavaljena u preveliku fotelju, u sobi koja je nastala pregrađivanjem neke veće prostorije u kojoj su samo donijeli staklene površine u plastičnim okvirima, poslagali ih jedne kraj drugih i stvorili mjesto u kojem se arhiviraju gubitci i smrti. Staklena stijena prekrivena je zalijepljenim papirima koji priječe pogled u radni prostor; gledam van, prema željezničkoj prugi. Nema vlaka, a i promet je slabijeg intenziteta, u skladu s danom koji sam odabrala za obavljanje ovakvog posla.
Hladno mi je na biciklu, dok iz Jukićeve vozim u Tvrtkovu. Mala titrajuća svjetla upozoravaju vozače da prolazim pored njih; iz jednog automobila koji se sporo zaustavlja pored mene začujem uzvik čuđenja i odobravanja - prijatelj s kojim se rijetko viđam čestita mi na hrabrosti što se u ovim hladnim i vlažnim danima probijam kroz promet na Nenadovom biciklu. Težak mi je, desna kočnica uopće ne radi, a konačno sam uspjela izgubiti ključ od lanca koji se ionako teško zaključavao, pa ga ostavljam strepeći hoće li onaj odvratni kradljivac ponovno pronaći način kako da me liši još jednog prijevoznog sredstva. Putem nikog poznatog ne susrećem. "Ovi su dani stvoreni za depresiju", razmišljam poluglasno, "nikad nikog nema kad bi mi trebao". Bilo tko, samo da razbije ovu šutnju, monolog koji izgovaram u sebi i koji ne uspijevam u potpunosti zapamtiti kako bih ga zapisala. "Zašto mi nećeš reći što je? Onda ću opet čitati o tome kako se osjećaš, umjesto da o tome razgovaramo." No nisam počela ovo pisati kako bih drugima opisivala svoju tugu; moji su osjećaji i stanja daleko složeniji. Ne posredujem negativne emocije, o njima mi je možda zanimljivije pisati, na njih se drukčije reagira nego na smiješne događaje kojih ima, čak i u mom životu. "Moraš me naučiti kako se rade meringue, to je neopisivo fino. I one sladolede si sama radila?", pita me Nataša dok komentiramo večer kojom smo obilježili trideset godina braka. Kako je to u stvari jednostavno, samo je potrebno odvažiti se, razmišljati o ljudima kojima posvećujem vrijeme utrošeno za kuhanje. Kardamom smo samljeli sami u kamenom mužaru koji smo prije nekoliko godina dobili od Davora i Vesne. Miris je predivan, nesvakidašnji, sviđa mi se njegova posebnost, veseli me ponekad obojiti na takav način stan koji zbog toga djeluje drukčije. "Da, ali to nisu sladoledi", odgovaram pitajući se, kako naučiti nekog raditi meringue ako ne vidi razliku između kreme i sladoleda.
Nema veze, sve je moguće, sve to ostaje zapisano za iduću godinu koja će biti tko zna kakva, pribrojena nizu onih iza nas, odbijena od onih koje su pred nama. U kojoj ću se posvetiti prevladavanju nepodnošljivosti, traganju za lakoćom postojanja u vrijeme nesklono nama ovakvima, kakvi već jesmo. Vani je plavo nebo, sunce se izborilo za svojih pet minuta. Prozor na zadnjem katu starog Kamenskog je otvoren, sve je prepušteno propadanju. Okolina je posve uništena i to stanje nije moguće promijeniti. Ono je trajno, trpno, nepodnošljivo; o njemu nema smisla ni govoriti ni pisati. Ali nemoguće je zabiti glavu u pijesak, u ekran telefona ili nekog drugog gadgeta. Barem meni. U ovom trenutku. Pa gledam ispred sebe, otkud će se možda nešto konačno pojaviti.

Trideset

Ove me godine nikako nije uspio obuzeti božićni duh. Nisam se baš ni trudila, posla je toliko da ne znam za sebe, a i bliska budućnost neće po tom pitanju donijeti nikakve promjene. Vodim beskonačne razgovore, koji nisu urodili ničim osobitim, pokušavajući istodobno smisliti što bi se trebalo skuhati i koga bi morali pozvati. Na malim bijelim kartonima uredno sam ispisala jelovnike i sastojke, povezujući ih nepravilnim, zakrivljenim linijama čije je značenje nevažno. Neki dan strpljivo sam slušala Irenu koja mi je govorila tko ih je pozvao i s kim će provesti praznike, dok su se ispred mene, na zaslonu računala, smjenjivale vijesti koje uglavnom nisam ni čitala. Godišnji izvještaji, kojekakve liste najprodavanijih izdanja, kriteriji odabira o kojima ništa ne doznajem. Vjerovati ili ne? Sastav nakon izbora, crna predviđanja koja najavljuju još teže vrijeme, i svakodnevni izvještaji o smračenim milijunima.
"Jesi vidjela da više nema štaku?"
"Tko?"
Nemam volje uključivati se u te svakodnevne, otprije znane obrasce koji ne donose ništa novo ni zanimljivo. Stari me pokušava nagovoriti da prokomentiramo neku političku situaciju, no odbijam zauzeti Čučekovo mjesto, jer to je ionako nemoguće. Jurcam po dobro znanim prostorijama, 20 stepenica, gore, dolje, skrećem u "svoj" hodnik, pa u sigurnost sobe čija je zapremima prepunjena. Pod stolom u pravilnom ritmu bljeska malena žaruljica jedne od sprava koje se nikad ne gase. Jednom smo u Veneciji vidjeli rad umjetnika koji je ogradio mali prostor u Arsenalima, ispunivši ga desetcima raznih aparata čija su minijaturna svjetla titrala u mraku. Bio je to dobar rad, o prostorima u kojima živimo, uvjetima u kojima radimo, boravimo, spavamo. Ja, recimo, vidim odbljesak plavičastog svjetla sata s pećnice, koji sam već tko zna koliko puta željela s nečim prekriti, ali tijekom dana na to uvijek zaboravim. Rasipa se po zidu postupno prelazeći u spavaću sobu. Laptop prekrivam da me ne bi probudilo snažno bijelo svjetlo koje pulsira i kao da me time prisiljava da ostanemo u stalnom kontaktu. Ponekad u noći stižu poruke na telefon koji kratko zasvijetli dok bočna tipka propušta lijepo plavo svjetlo upozoravajući na još nešto, tko bi znao što.
Sve te predmete nastojim držati na udaljenosti koja mi omogućava stvaranje dovoljno širokog polja; polja, unutar kojeg je moguće egzistrirati unatoč svemu. Ne, ne čitam o prisilnoj dijeti, stezanjima remena i novim milijunima ukradenih kuna, više me zanimaju neke analize prosvjeda koji su obilježili ovu godinu, pokušaji sintetiziranja stanja na tržištu umjetnina, bilo što drugo što me odvlači s ovih terena. No ritam je nesmiljen, a poziva sve više: stanje u nogometu, skandali, namještanje utakmica i zatvaranje nekog groznog kluba izgrađena na obodu Botaničkog vrta. "Ne mogu više, ne znam tko i kad što radi. Umorna sam, nemam volje to pratiti", pokušavam prenijeti svoja stanja, ali sugovornici me rijetko slušaju. Meškoljimo se u zajedničkoj kupki koja nije mirisna, ni ugodna. Između bloka o sportu i kulture stisnute na dnu preglednika redovi su sličica polugolih djevojaka. Tekst koji prate njihove slike glup je i površan, no traje ionako par sati, sve dok se ne izreda nova linija tih prikaza bez kojih je danas teško zamisliti bilo kakve vijesti. Je li se uopće nešto dogodilo, ili je sve to obmana?
Grad po kojem prolazim je gotovo prazan, u dućanima tek pokoji kupac. Čak i na onim mjestima gdje se nekad čekalo u redu na blagajni osjetno je manje ljudi. Sve je polumračno, osvjetljena zvona s mašnama razvučena među kućama teško mogu popraviti dojam koji je otužan. Na Trgu, miris fritula miješa se s onim kiselog, lošeg vina i kobasica. Blagdansko ozračje nestalo je u boksovima ružnih shopping-centara na periferiji, u kojima vladaju neka nova pravila. Na sreću, mene se ne tiču. Ili ipak? Stojim pred policom u knjižari, birajući knjige po koricama. No preumorna sam, ne zamjećujem ono što bih možda mogla pronaći da sam u snazi i špurijusu kao nekad. Dok je bilo vremena a pripreme za blagdane trajale danima, i dok sam se ubijala od posla htijući sve napraviti sama, poput nekog besmislenog heroja čija djela ne izazivaju osobit interes. Sve je trebalo - i bilo je - savršeno. Odabir namirnica, jelovnici, liste poklona, čišćenje. Nije ni čudno da se ni po čemu drugome ne sjećam tih dana, osim po količini posla koji bih obavila, nastojeći ugoditi. Sve je to bilo krivo, a talog iscrpljenosti koji mi je ostao u vlasništvu vjerojatno je najbolji znak kako je sve to moglo biti drukčije.
Jučer sam slušala instrumentalne verzije svih mogućih božićnih napjeva i skladbi. Izvedbe su bile sjajne, a ja sama, usredotočena na rezanje, na zrnca kardamoma koje sam izvlačila iz malih, maslinastozelenih čahura. Miris nije imao veze s Božićem; stizale su poruke na koje uopće nisam odgovarala, mailovi s kojekakvim čestitkama, lajkovi na fotke koje smo objavili. Prolazimo jedan kraj drugog, u prostoru koji smo odavno osvojili. Donijeti stolce, nahraniti mačke, postaviti stol. Uvjeriti Ivara da će sve biti dobro, da će se sve srediti. Čekali smo gladni, da se pojave Tomica, Davor, Ana, Vesna, stari je već sjedio za stolom, spreman za druženje i jelo. Nisam se mogla načuditi, toj krnjoj obitelji koju krpamo kako najbolje znamo, u kojoj uvijek netko nedostaje, netko nekome nešto zamjera, ili je nešto krivo razumio. Sjedimo blizu jedno drugome, ne stižemo se ni pogledati. Koliko je dana prošlo od onog trenutka kad se Nenad nagnuo prema meni, htijući vidjeti koje su mi boje oči, kako bi uskladio boju kamena nekog nakita koji sam trebala nositi na njegovoj reviji. Prije koji dan pokazao mi je knjigu u kojoj je opisan gotovo identičan način prikaza nakita, ali taj se zbio godinama nakon što je to izveo u maloj, danas nepostojećoj galeriji u Cesarčevoj ulici.
Izdržati sve to, ta razočaranja jer nas ne vide, ne čuju; biti jedno pored drugog a da se ni ne vidimo - jer dovoljno je da znamo gdje smo; da smo zajedno i kad to nismo. Trideset godina. Ma, nije to ništa, Stonesi će imati 50. obljetnicu iduće godine, po njima se ionako sve ravna, pa u skladu s tim zaključujem, da je pred nama dovoljno dobrog vremena.

Poste restante

Moram nešto priznati - važni su mi čitatelji. Uvijek se pitam, kako to izgleda, pratiti nešto poput ovog bloga. Iz fotelje, s kauča, ili iz kreveta; za radnim stolom, dok je pauza ili nitko ne obraća pozornost. Ponekad pogledam koliko se čita to što pišem, a amplituda me često obraduje. Dobro, u posljednje vrijeme pišem rijetko, nemam vremena, nastojim stići riješiti sve ono s čim kasnim, što je već trebalo obaviti, borim se sa zaostacima, izvještajima, besmislenim poslovima koje sam morala obaviti jer ih nitko nije mogao ili želio napraviti. Kao da se u jednom trenu sve urotilo, postavilo me u poziciju kakvu nisam priželjkivala.
Kad bih mogla, najradije bih snimala ono o čemu razmišljam, jer čini mi se da najbolje misli prolaze dok ih nisam u prilici zapisati. Je li to važno? Ima li to ikakvih posljedica za bilo koga? Što će se dogoditi ako ovaj blog naprosto zamre? "To će se neminovno dogoditi, to se zbiva sa svim podacima koji se prenose Internetom", kaže Nenad dok se predvečer vozimo kupiti peglu koju sam uspjela pokvariti, ni sama ne znam kako. "Nestat će blogovi, pa sjeti se kako su ih ranije svi sve čitali, a sada ih više nitko ne spominje", nastavlja dok premeće po iPhonu i gleda naslovnice Stonesa koje je uspio konačno prebaciti. Ponosno mi ih pokazuje, promet na sreću nije intenzivan pa skrećem pogled s ceste i gledam u sitnu sliku koju nisam u stanju povezati s nekom konkretnom pjesmom. Neću mu to ni spomenuti, zašto da ga razočaram, pa klimam glavom ponosna na njega i njegov mali uspjeh. No, ne slažem se baš s njim, mnogi kritičari koriste ovu formu pisanja koja je brza i funkcionira gotovo bez posrednika; stranice mnogih nekad tiskanih izdanja, koja su danas nužno na mreži, prepune su blogova, o čijoj čitanosti, doduše, nemam podataka.
Kud god idem, nastojim ništa ne vidjeti. Tek jučer, nakon napornog tjedna, bila sam negdje drugdje. Davor Sanvincenti ispunio je tzv. Bačvu slikom i zvukom, potmulim i zaglušujućim, koji me obuzima dok ulazim u mrak postupno se navikavajući na njegov intenzitet. Slika neba mijenja se polako, prelazi jedna preko druge u više slojeva tako da se čini kao da smo konačno izvan onoga što nas okružuje, negdje drugdje, gdje god želimo biti. Vrijeme se odvija drukčije, ritam ne odgovara onome što znamo i na što smo naviknuti. Sviđa mi se sjediti u mraku, u toj buci koja postavlja druge prioritete i odmara me. Ležim, nitko nikoga ne prepoznaje, jedino Nenad kruži i snima neku djevojku posve prekrivenu točkastim uzorkom koji se djelomično sa zidova preselio na nju. Sviđa mi se biti tamo gdje nas je Davor odveo, nakon magle u kojoj sam otežano disala. Sviđa mi se rad koji me iscrpljuje i ispunjava, s kojim ulazim u neki neravnopravan odnos; ne možda neravnopravan nego opterećujući te istodobno oslobađajući.
Kasno u noći, osnažena tim događanjem, spajam nas sa svijetom, povezujem letove i događanja na koja namjeravamo otići. Pretvaram ih u neke fiksne točke u vremenu, koliko je putovanje moguće pretvoriti u nešto takvo; poput pribadača koje me drže na okupu, da se ne rastvorim i da sve ono što držim u nutrini ne pronađe put prema van. Istodobno radim, jer čini se da je nemoguće prestati raditi; korigiram po tko zna koji put neke legende, čitam mailove kroz koje prolaze neizgovoreni razgovori, komentari koje ne želim čuti. Mace spavaju na Nenadu, raspoređene u položaje međusobnog uvažavanja i podjele prema važnosti. Nema svjetla, ulica je posve mračna, a zvukovi do nas ionako rijetko dopiru. Čujem tek mašinu koja obavlja svoj posao, i ništa više. Ponekad čujem starog koji se diže sa stolca, tjera mačke ili radi tko zna što, ne sluteći da betonska deka koja nas dijeli emitira neke zvukove koji razbijaju samoću. Ne usudim se ni misliti koliko je sad sam, jer Čučeka nema, bez obzira koliko ga je njegovo društvo često opterećivalo, a određeni postupci ljutili. Nema dozivanja, nema ničeg. Nitko me ne pita može li mi pomoći, sređujem papire i sve ostalo što je ostavio za sobom, ponekad brišem suze koje se javljaju bez da sam ih sposobna kontrolirati.
Ne mogu spavati, i hvata me nemoć od umora. Ponekad ujutro, nakon što sam odradila najranije mailove, ili one poslane kroz noć, zaspim nevjerojatno snažno, dubokim snom koji do neke mjere donosi olakšanje. Htjela bih napraviti nevjerojatno mnogo toga, papirići oko mene ispunjeni su zadacima - otići, kupiti, napisati, srediti. Sjedim u autu i slušam neku radio dramu, ili ne znam točno što. Ne znam ni tko je to napisao, a tekst mi se sviđa, osjećam način kako ta osoba gleda ono o čemu piše i što mi je blisko. Beskrajno nabrajanje viđenog, a sve mi se čini kao da sam to jednom vidjela. Do danas nisam doznala tko je napisao to što sam čula - trenutno ne čitam, jer me navečer oči previše bole. Volim slušati, valjda zato i uživam u Davorovim radovima. Primam prijave onih, koji bi mi željeli čitati. Poste restante ću javiti.

Kiša, magla i povremeno sunce

Spavanje ne donosi utjehu, niti me odmara koliko bih htjela. San kojeg se sjećam i zbog kojeg sam se probudila prečudan je i nikako ga ne mogu odgonetnuti. Prepričala sam ga jutros Nenadu, koji me nastojao smiriti no ni zajedno nismo mogli dokučiti njegovo značenje. "Prolazim kroz neko neobično samoposluživanje koje je čas zatvoren, pa zatim otvoreni prostor, u kojem ništa ne mogu naći jer je sve zbrkano i nelogično raspoređeno. U jednoj od prostorija nailazim na muškarca koji leži na podu između dvije mrtve svinje, grizući jednoj jezik. Zgađena, bježim u drugu prostoriju u kojoj se visoko pod stropom suše tanke plahte od mesa, različitih boja. Neobično su tanke i kao da vijore na povjetarcu koji tko zna otkuda dolazi."
Nisu mi jasni ti snovi s mesom. Još uvijek se sjećam onog davnašnjeg, u kojem sam hodala po tlu prekrivenim tankim slojem ružičaste, gnjecave tvari koja je poput mahovine prekrila sve površine. (Dok ga u stvarnom životu pripremam, navlačim tanke gumene rukavice; Ivar i Nenad neće zamjeriti, njima je to posve svejedno.) Nemam vremena tragati za značenjem i ne znam gdje bih uopće počela potragu. Pa se prepuštam opuštajućem mirisu kave i koračam u dan koji neće donijeti ništa novo, ali ni loše. Dok se vozim, polako, posve nekarakteristično za nekog tko nema strpljenja u prometu, prisjećam se petka prijepodne, dok smo sjedili u kavani na Bastilli, čekajući da se otvori neki izložbeni prostor u blizini. Kava je bila dobra, croissanti standardni, veći nego ranije. Poruka koja je stigla bila je nemilosrdna, iako napisana s pažnjom. Nije bilo potrebno da je Nenad pročita, odmah smo sve znali, nastojeći suspregnuti suze jer zašto opterećivati druge kojih se to ne tiče.
Čudno je to sa životima, za koje se dugo, jako dugo čini da su zauvijek, da nemaju rok trajanja. Kao da stojimo na nekom mjestu koje se ne kreće, ili u kojem ne osjećamo ritam promjena koje se događaju pored nas, ne dirajući u naš krhki krug koji nas dijeli od onih manje sretnih.
Nekoliko dana kasnije na Mirogoju je bilo sunčano i vrlo hladno. Muškarac odjeven u crno otvara urnu i pokazuje pločicu na kojoj je ugravirano njegovo ime. Polako prstom prolazim po plohi koja dijeli sjećanje od zbilje; pomišljam na njegove lijepo oblikovane nokte koji su bili nekako u nesrazmjeru s nemarom kojim se odnosio prema sebi. Razmještamo vijence, stari i ja, slušamo što govori Nada koja je došla par minuta prekasno, kad je već sve bilo gotovo jer se ljudima žurilo; imali su još posla. Slušamo je dok priča o onome, što nas nije previše zanimalo.
Razvrstati, pregledati, reciklirati; odlučiti što ostaje, odvojiti od onog što nam ne treba. Dok preslagujem hrpe papira, vrećica u kojima je nastojao posložiti razne dokumente, račune, tko zna što sve ne, pokušavam ući u taj red, imaginarni arhiv u kojem ništa nije bilo raspoređeno na logičan način. Logika se raspala na nešto neobjašnjivo, kao da je nikad nije ni bilo. Na papirićima nalazim neke sheme, nacrte koji su trebali pripomoći iznalaženju načina kako dovesti stvari u red. No ništa nije pomoglo, pa mi ne preostaje ništa drugo nego da sama sjedim u našoj bivšoj kuhinji u koju se postupno preselio, i premećem po ostavštini koja nema nikakve druge vrijednosti osim emocionalne.
Ostati unutar kruga, pustiti da vrijeme prolazi za nekog drugog. Ne znam previše o vremenu, ne znam koliko ga imamo, što nam je ostalo. Ponekad se iz straha mašim telefona, zovem samo da bi čula kako je krug još uvijek tu, i mi u njemu. Irena mi tiho priča o zaboravu, onome što je bilo i kako je sad; o očekivanjima, nadi koje nema unatoč popijenoj vodi i dijetnoj hrani. Nada čeka, ne znam točno što. Nemamo snage izgovoriti što mislimo, odavno je prošlo to vrijeme. Nives priča o dvoje ili troje staraca koji ovise o njoj, voljno, nevoljno, tko će više znati; i oni se drže kruga, grčevito, ne puštaju, vrijeme stoji i mi s njim. Sretni? Sigurni?