Ove me godine nikako nije uspio obuzeti božićni duh. Nisam se baš ni trudila, posla je toliko da ne znam za sebe, a i bliska budućnost neće po tom pitanju donijeti nikakve promjene. Vodim beskonačne razgovore, koji nisu urodili ničim osobitim, pokušavajući istodobno smisliti što bi se trebalo skuhati i koga bi morali pozvati. Na malim bijelim kartonima uredno sam ispisala jelovnike i sastojke, povezujući ih nepravilnim, zakrivljenim linijama čije je značenje nevažno. Neki dan strpljivo sam slušala Irenu koja mi je govorila tko ih je pozvao i s kim će provesti praznike, dok su se ispred mene, na zaslonu računala, smjenjivale vijesti koje uglavnom nisam ni čitala. Godišnji izvještaji, kojekakve liste najprodavanijih izdanja, kriteriji odabira o kojima ništa ne doznajem. Vjerovati ili ne? Sastav nakon izbora, crna predviđanja koja najavljuju još teže vrijeme, i svakodnevni izvještaji o smračenim milijunima.
"Jesi vidjela da više nema štaku?"
"Tko?"
Nemam volje uključivati se u te svakodnevne, otprije znane obrasce koji ne donose ništa novo ni zanimljivo. Stari me pokušava nagovoriti da prokomentiramo neku političku situaciju, no odbijam zauzeti Čučekovo mjesto, jer to je ionako nemoguće. Jurcam po dobro znanim prostorijama, 20 stepenica, gore, dolje, skrećem u "svoj" hodnik, pa u sigurnost sobe čija je zapremima prepunjena. Pod stolom u pravilnom ritmu bljeska malena žaruljica jedne od sprava koje se nikad ne gase. Jednom smo u Veneciji vidjeli rad umjetnika koji je ogradio mali prostor u Arsenalima, ispunivši ga desetcima raznih aparata čija su minijaturna svjetla titrala u mraku. Bio je to dobar rad, o prostorima u kojima živimo, uvjetima u kojima radimo, boravimo, spavamo. Ja, recimo, vidim odbljesak plavičastog svjetla sata s pećnice, koji sam već tko zna koliko puta željela s nečim prekriti, ali tijekom dana na to uvijek zaboravim. Rasipa se po zidu postupno prelazeći u spavaću sobu. Laptop prekrivam da me ne bi probudilo snažno bijelo svjetlo koje pulsira i kao da me time prisiljava da ostanemo u stalnom kontaktu. Ponekad u noći stižu poruke na telefon koji kratko zasvijetli dok bočna tipka propušta lijepo plavo svjetlo upozoravajući na još nešto, tko bi znao što.
Sve te predmete nastojim držati na udaljenosti koja mi omogućava stvaranje dovoljno širokog polja; polja, unutar kojeg je moguće egzistrirati unatoč svemu. Ne, ne čitam o prisilnoj dijeti, stezanjima remena i novim milijunima ukradenih kuna, više me zanimaju neke analize prosvjeda koji su obilježili ovu godinu, pokušaji sintetiziranja stanja na tržištu umjetnina, bilo što drugo što me odvlači s ovih terena. No ritam je nesmiljen, a poziva sve više: stanje u nogometu, skandali, namještanje utakmica i zatvaranje nekog groznog kluba izgrađena na obodu Botaničkog vrta. "Ne mogu više, ne znam tko i kad što radi. Umorna sam, nemam volje to pratiti", pokušavam prenijeti svoja stanja, ali sugovornici me rijetko slušaju. Meškoljimo se u zajedničkoj kupki koja nije mirisna, ni ugodna. Između bloka o sportu i kulture stisnute na dnu preglednika redovi su sličica polugolih djevojaka. Tekst koji prate njihove slike glup je i površan, no traje ionako par sati, sve dok se ne izreda nova linija tih prikaza bez kojih je danas teško zamisliti bilo kakve vijesti. Je li se uopće nešto dogodilo, ili je sve to obmana?
Grad po kojem prolazim je gotovo prazan, u dućanima tek pokoji kupac. Čak i na onim mjestima gdje se nekad čekalo u redu na blagajni osjetno je manje ljudi. Sve je polumračno, osvjetljena zvona s mašnama razvučena među kućama teško mogu popraviti dojam koji je otužan. Na Trgu, miris fritula miješa se s onim kiselog, lošeg vina i kobasica. Blagdansko ozračje nestalo je u boksovima ružnih shopping-centara na periferiji, u kojima vladaju neka nova pravila. Na sreću, mene se ne tiču. Ili ipak? Stojim pred policom u knjižari, birajući knjige po koricama. No preumorna sam, ne zamjećujem ono što bih možda mogla pronaći da sam u snazi i špurijusu kao nekad. Dok je bilo vremena a pripreme za blagdane trajale danima, i dok sam se ubijala od posla htijući sve napraviti sama, poput nekog besmislenog heroja čija djela ne izazivaju osobit interes. Sve je trebalo - i bilo je - savršeno. Odabir namirnica, jelovnici, liste poklona, čišćenje. Nije ni čudno da se ni po čemu drugome ne sjećam tih dana, osim po količini posla koji bih obavila, nastojeći ugoditi. Sve je to bilo krivo, a talog iscrpljenosti koji mi je ostao u vlasništvu vjerojatno je najbolji znak kako je sve to moglo biti drukčije.
Jučer sam slušala instrumentalne verzije svih mogućih božićnih napjeva i skladbi. Izvedbe su bile sjajne, a ja sama, usredotočena na rezanje, na zrnca kardamoma koje sam izvlačila iz malih, maslinastozelenih čahura. Miris nije imao veze s Božićem; stizale su poruke na koje uopće nisam odgovarala, mailovi s kojekakvim čestitkama, lajkovi na fotke koje smo objavili. Prolazimo jedan kraj drugog, u prostoru koji smo odavno osvojili. Donijeti stolce, nahraniti mačke, postaviti stol. Uvjeriti Ivara da će sve biti dobro, da će se sve srediti. Čekali smo gladni, da se pojave Tomica, Davor, Ana, Vesna, stari je već sjedio za stolom, spreman za druženje i jelo. Nisam se mogla načuditi, toj krnjoj obitelji koju krpamo kako najbolje znamo, u kojoj uvijek netko nedostaje, netko nekome nešto zamjera, ili je nešto krivo razumio. Sjedimo blizu jedno drugome, ne stižemo se ni pogledati. Koliko je dana prošlo od onog trenutka kad se Nenad nagnuo prema meni, htijući vidjeti koje su mi boje oči, kako bi uskladio boju kamena nekog nakita koji sam trebala nositi na njegovoj reviji. Prije koji dan pokazao mi je knjigu u kojoj je opisan gotovo identičan način prikaza nakita, ali taj se zbio godinama nakon što je to izveo u maloj, danas nepostojećoj galeriji u Cesarčevoj ulici.
Izdržati sve to, ta razočaranja jer nas ne vide, ne čuju; biti jedno pored drugog a da se ni ne vidimo - jer dovoljno je da znamo gdje smo; da smo zajedno i kad to nismo. Trideset godina. Ma, nije to ništa, Stonesi će imati 50. obljetnicu iduće godine, po njima se ionako sve ravna, pa u skladu s tim zaključujem, da je pred nama dovoljno dobrog vremena.
