Spavanje ne donosi utjehu, niti me odmara koliko bih htjela. San kojeg se sjećam i zbog kojeg sam se probudila prečudan je i nikako ga ne mogu odgonetnuti. Prepričala sam ga jutros Nenadu, koji me nastojao smiriti no ni zajedno nismo mogli dokučiti njegovo značenje. "Prolazim kroz neko neobično samoposluživanje koje je čas zatvoren, pa zatim otvoreni prostor, u kojem ništa ne mogu naći jer je sve zbrkano i nelogično raspoređeno. U jednoj od prostorija nailazim na muškarca koji leži na podu između dvije mrtve svinje, grizući jednoj jezik. Zgađena, bježim u drugu prostoriju u kojoj se visoko pod stropom suše tanke plahte od mesa, različitih boja. Neobično su tanke i kao da vijore na povjetarcu koji tko zna otkuda dolazi."
Nisu mi jasni ti snovi s mesom. Još uvijek se sjećam onog davnašnjeg, u kojem sam hodala po tlu prekrivenim tankim slojem ružičaste, gnjecave tvari koja je poput mahovine prekrila sve površine. (Dok ga u stvarnom životu pripremam, navlačim tanke gumene rukavice; Ivar i Nenad neće zamjeriti, njima je to posve svejedno.) Nemam vremena tragati za značenjem i ne znam gdje bih uopće počela potragu. Pa se prepuštam opuštajućem mirisu kave i koračam u dan koji neće donijeti ništa novo, ali ni loše. Dok se vozim, polako, posve nekarakteristično za nekog tko nema strpljenja u prometu, prisjećam se petka prijepodne, dok smo sjedili u kavani na Bastilli, čekajući da se otvori neki izložbeni prostor u blizini. Kava je bila dobra, croissanti standardni, veći nego ranije. Poruka koja je stigla bila je nemilosrdna, iako napisana s pažnjom. Nije bilo potrebno da je Nenad pročita, odmah smo sve znali, nastojeći suspregnuti suze jer zašto opterećivati druge kojih se to ne tiče.
Čudno je to sa životima, za koje se dugo, jako dugo čini da su zauvijek, da nemaju rok trajanja. Kao da stojimo na nekom mjestu koje se ne kreće, ili u kojem ne osjećamo ritam promjena koje se događaju pored nas, ne dirajući u naš krhki krug koji nas dijeli od onih manje sretnih.
Nekoliko dana kasnije na Mirogoju je bilo sunčano i vrlo hladno. Muškarac odjeven u crno otvara urnu i pokazuje pločicu na kojoj je ugravirano njegovo ime. Polako prstom prolazim po plohi koja dijeli sjećanje od zbilje; pomišljam na njegove lijepo oblikovane nokte koji su bili nekako u nesrazmjeru s nemarom kojim se odnosio prema sebi. Razmještamo vijence, stari i ja, slušamo što govori Nada koja je došla par minuta prekasno, kad je već sve bilo gotovo jer se ljudima žurilo; imali su još posla. Slušamo je dok priča o onome, što nas nije previše zanimalo.
Razvrstati, pregledati, reciklirati; odlučiti što ostaje, odvojiti od onog što nam ne treba. Dok preslagujem hrpe papira, vrećica u kojima je nastojao posložiti razne dokumente, račune, tko zna što sve ne, pokušavam ući u taj red, imaginarni arhiv u kojem ništa nije bilo raspoređeno na logičan način. Logika se raspala na nešto neobjašnjivo, kao da je nikad nije ni bilo. Na papirićima nalazim neke sheme, nacrte koji su trebali pripomoći iznalaženju načina kako dovesti stvari u red. No ništa nije pomoglo, pa mi ne preostaje ništa drugo nego da sama sjedim u našoj bivšoj kuhinji u koju se postupno preselio, i premećem po ostavštini koja nema nikakve druge vrijednosti osim emocionalne.
Ostati unutar kruga, pustiti da vrijeme prolazi za nekog drugog. Ne znam previše o vremenu, ne znam koliko ga imamo, što nam je ostalo. Ponekad se iz straha mašim telefona, zovem samo da bi čula kako je krug još uvijek tu, i mi u njemu. Irena mi tiho priča o zaboravu, onome što je bilo i kako je sad; o očekivanjima, nadi koje nema unatoč popijenoj vodi i dijetnoj hrani. Nada čeka, ne znam točno što. Nemamo snage izgovoriti što mislimo, odavno je prošlo to vrijeme. Nives priča o dvoje ili troje staraca koji ovise o njoj, voljno, nevoljno, tko će više znati; i oni se drže kruga, grčevito, ne puštaju, vrijeme stoji i mi s njim. Sretni? Sigurni?
