Nepodnošljivost

Jučer je popodne (ili je to bilo neki drugi dan, a posljednji nalikuju jedan na drugi) emitirana neka serija za mlade o životu mladog Merlina. Savršen sadržaj za ove dane koje kao da sam ukrala sama sebi, poklonivši si prisilan odmor u kojem na kapaljku doziram sadržaje koji bi trebali pridonijeti oporavku. U epizodi, neka je sredovječna pjevačica predivna glasa trebala zabaviti kralja, no u stvari se radilo o vještici čije su se prave godine i izgled otkrivali u njezinom odrazu u zrcalu. Na sličan način, iako ne toliko drastično, promatram svoj odraz u izglancanom ekranu laptopa u kojem, zbog čudnog kuta svjetla koje tko zna otkud pada, do mene dopire pogled na ostarjeli vrat. Odjednom je "otkazao" poslušnost, pretvorivši se u nešto što ne želim vidjeti, primjer uzaludnog dugogodišnjeg truda koji očito nije dao nikakve rezultate. Ljubazna kao uvijek, Alka mi jučer na treningu govori o tome, kako je to sve posljedica bolesti zuba, a ja, poprilično glupa za takve usporedbe, ne razumijem o čemu priča. I zastravljeno gledam u otečenu venu koja je, isto tako odjednom, ničim izazvana, pronašla vrijeme i mjesto da se pokaže nakon napornog skakanja preko stepa.
U rukama vrtim mali papirić s brojevima. Izlazi iz aparata nemaštovitog naziva redomat, o čijem smislu razmišljam posljednjeg radnog dana u godini, dok čekam da se na displeju pokažu brojke u koje gledam, prepuštena ritmu i brzini posla koje obavljaju službenice. Papirić sam dobila izborom na ekranu s kojim mnogi stariji ljudi imaju probleme. Stižu u pratnji, ili ovise o ljubaznosti i malo poklonjenog vremena zaposlenika smještenih u neadekvatne, ružne prostorije u kojima će, vjerojatno, provesti radni vijek. Izgubljene zdravstvene iskaznice, ironijom sudbine, pod istom su "tipkom" kao i odjava zbog smrti, pa mi ne preostaje ništa drugo nego da se smješkam razmišljajući kako je Čuček u ovom redu čekao više puta posljednjih godina. Stalno je gubio iskaznice pa bi, bez mog znanja i pomoći, odlazio po nove da izbjegne podsmješljive, čak zajedljive komentare mog oca. Koji je iz fotelje u kojoj je utonula njegova osamljenost popraćena ciničnim opaskama, sipao uvrede na bratov račun.
Mnoge od tih iskaznica našla sam slažući papire i ostale hrpe koječega što su ostale iza njega, i u kojima sam nastojala pronaći ono o čemu nikad nismo razgovarali. Nešto se našlo na tom glupom papiriću koji je istodobno i smiješan i žalostan, u toj kategoriji "usluge" okupljenoj pod virtualnom tipkom na dodir u kojoj se, možda posljednji put, susrećemo. Jer na kraju, sve se svodi na komad papira i pečat koji evidentira konačni nestanak iz sustava. "Sačuvajte ovaj papir i vratite se nakon rasprave, još smo vam dužni isplatiti razliku", objašnjava mi službenica zavaljena u preveliku fotelju, u sobi koja je nastala pregrađivanjem neke veće prostorije u kojoj su samo donijeli staklene površine u plastičnim okvirima, poslagali ih jedne kraj drugih i stvorili mjesto u kojem se arhiviraju gubitci i smrti. Staklena stijena prekrivena je zalijepljenim papirima koji priječe pogled u radni prostor; gledam van, prema željezničkoj prugi. Nema vlaka, a i promet je slabijeg intenziteta, u skladu s danom koji sam odabrala za obavljanje ovakvog posla.
Hladno mi je na biciklu, dok iz Jukićeve vozim u Tvrtkovu. Mala titrajuća svjetla upozoravaju vozače da prolazim pored njih; iz jednog automobila koji se sporo zaustavlja pored mene začujem uzvik čuđenja i odobravanja - prijatelj s kojim se rijetko viđam čestita mi na hrabrosti što se u ovim hladnim i vlažnim danima probijam kroz promet na Nenadovom biciklu. Težak mi je, desna kočnica uopće ne radi, a konačno sam uspjela izgubiti ključ od lanca koji se ionako teško zaključavao, pa ga ostavljam strepeći hoće li onaj odvratni kradljivac ponovno pronaći način kako da me liši još jednog prijevoznog sredstva. Putem nikog poznatog ne susrećem. "Ovi su dani stvoreni za depresiju", razmišljam poluglasno, "nikad nikog nema kad bi mi trebao". Bilo tko, samo da razbije ovu šutnju, monolog koji izgovaram u sebi i koji ne uspijevam u potpunosti zapamtiti kako bih ga zapisala. "Zašto mi nećeš reći što je? Onda ću opet čitati o tome kako se osjećaš, umjesto da o tome razgovaramo." No nisam počela ovo pisati kako bih drugima opisivala svoju tugu; moji su osjećaji i stanja daleko složeniji. Ne posredujem negativne emocije, o njima mi je možda zanimljivije pisati, na njih se drukčije reagira nego na smiješne događaje kojih ima, čak i u mom životu. "Moraš me naučiti kako se rade meringue, to je neopisivo fino. I one sladolede si sama radila?", pita me Nataša dok komentiramo večer kojom smo obilježili trideset godina braka. Kako je to u stvari jednostavno, samo je potrebno odvažiti se, razmišljati o ljudima kojima posvećujem vrijeme utrošeno za kuhanje. Kardamom smo samljeli sami u kamenom mužaru koji smo prije nekoliko godina dobili od Davora i Vesne. Miris je predivan, nesvakidašnji, sviđa mi se njegova posebnost, veseli me ponekad obojiti na takav način stan koji zbog toga djeluje drukčije. "Da, ali to nisu sladoledi", odgovaram pitajući se, kako naučiti nekog raditi meringue ako ne vidi razliku između kreme i sladoleda.
Nema veze, sve je moguće, sve to ostaje zapisano za iduću godinu koja će biti tko zna kakva, pribrojena nizu onih iza nas, odbijena od onih koje su pred nama. U kojoj ću se posvetiti prevladavanju nepodnošljivosti, traganju za lakoćom postojanja u vrijeme nesklono nama ovakvima, kakvi već jesmo. Vani je plavo nebo, sunce se izborilo za svojih pet minuta. Prozor na zadnjem katu starog Kamenskog je otvoren, sve je prepušteno propadanju. Okolina je posve uništena i to stanje nije moguće promijeniti. Ono je trajno, trpno, nepodnošljivo; o njemu nema smisla ni govoriti ni pisati. Ali nemoguće je zabiti glavu u pijesak, u ekran telefona ili nekog drugog gadgeta. Barem meni. U ovom trenutku. Pa gledam ispred sebe, otkud će se možda nešto konačno pojaviti.