Moram nešto priznati - važni su mi čitatelji. Uvijek se pitam, kako to izgleda, pratiti nešto poput ovog bloga. Iz fotelje, s kauča, ili iz kreveta; za radnim stolom, dok je pauza ili nitko ne obraća pozornost. Ponekad pogledam koliko se čita to što pišem, a amplituda me često obraduje. Dobro, u posljednje vrijeme pišem rijetko, nemam vremena, nastojim stići riješiti sve ono s čim kasnim, što je već trebalo obaviti, borim se sa zaostacima, izvještajima, besmislenim poslovima koje sam morala obaviti jer ih nitko nije mogao ili želio napraviti. Kao da se u jednom trenu sve urotilo, postavilo me u poziciju kakvu nisam priželjkivala.
Kad bih mogla, najradije bih snimala ono o čemu razmišljam, jer čini mi se da najbolje misli prolaze dok ih nisam u prilici zapisati. Je li to važno? Ima li to ikakvih posljedica za bilo koga? Što će se dogoditi ako ovaj blog naprosto zamre? "To će se neminovno dogoditi, to se zbiva sa svim podacima koji se prenose Internetom", kaže Nenad dok se predvečer vozimo kupiti peglu koju sam uspjela pokvariti, ni sama ne znam kako. "Nestat će blogovi, pa sjeti se kako su ih ranije svi sve čitali, a sada ih više nitko ne spominje", nastavlja dok premeće po iPhonu i gleda naslovnice Stonesa koje je uspio konačno prebaciti. Ponosno mi ih pokazuje, promet na sreću nije intenzivan pa skrećem pogled s ceste i gledam u sitnu sliku koju nisam u stanju povezati s nekom konkretnom pjesmom. Neću mu to ni spomenuti, zašto da ga razočaram, pa klimam glavom ponosna na njega i njegov mali uspjeh. No, ne slažem se baš s njim, mnogi kritičari koriste ovu formu pisanja koja je brza i funkcionira gotovo bez posrednika; stranice mnogih nekad tiskanih izdanja, koja su danas nužno na mreži, prepune su blogova, o čijoj čitanosti, doduše, nemam podataka.
Kud god idem, nastojim ništa ne vidjeti. Tek jučer, nakon napornog tjedna, bila sam negdje drugdje. Davor Sanvincenti ispunio je tzv. Bačvu slikom i zvukom, potmulim i zaglušujućim, koji me obuzima dok ulazim u mrak postupno se navikavajući na njegov intenzitet. Slika neba mijenja se polako, prelazi jedna preko druge u više slojeva tako da se čini kao da smo konačno izvan onoga što nas okružuje, negdje drugdje, gdje god želimo biti. Vrijeme se odvija drukčije, ritam ne odgovara onome što znamo i na što smo naviknuti. Sviđa mi se sjediti u mraku, u toj buci koja postavlja druge prioritete i odmara me. Ležim, nitko nikoga ne prepoznaje, jedino Nenad kruži i snima neku djevojku posve prekrivenu točkastim uzorkom koji se djelomično sa zidova preselio na nju. Sviđa mi se biti tamo gdje nas je Davor odveo, nakon magle u kojoj sam otežano disala. Sviđa mi se rad koji me iscrpljuje i ispunjava, s kojim ulazim u neki neravnopravan odnos; ne možda neravnopravan nego opterećujući te istodobno oslobađajući.
Kasno u noći, osnažena tim događanjem, spajam nas sa svijetom, povezujem letove i događanja na koja namjeravamo otići. Pretvaram ih u neke fiksne točke u vremenu, koliko je putovanje moguće pretvoriti u nešto takvo; poput pribadača koje me drže na okupu, da se ne rastvorim i da sve ono što držim u nutrini ne pronađe put prema van. Istodobno radim, jer čini se da je nemoguće prestati raditi; korigiram po tko zna koji put neke legende, čitam mailove kroz koje prolaze neizgovoreni razgovori, komentari koje ne želim čuti. Mace spavaju na Nenadu, raspoređene u položaje međusobnog uvažavanja i podjele prema važnosti. Nema svjetla, ulica je posve mračna, a zvukovi do nas ionako rijetko dopiru. Čujem tek mašinu koja obavlja svoj posao, i ništa više. Ponekad čujem starog koji se diže sa stolca, tjera mačke ili radi tko zna što, ne sluteći da betonska deka koja nas dijeli emitira neke zvukove koji razbijaju samoću. Ne usudim se ni misliti koliko je sad sam, jer Čučeka nema, bez obzira koliko ga je njegovo društvo često opterećivalo, a određeni postupci ljutili. Nema dozivanja, nema ničeg. Nitko me ne pita može li mi pomoći, sređujem papire i sve ostalo što je ostavio za sobom, ponekad brišem suze koje se javljaju bez da sam ih sposobna kontrolirati.
Ne mogu spavati, i hvata me nemoć od umora. Ponekad ujutro, nakon što sam odradila najranije mailove, ili one poslane kroz noć, zaspim nevjerojatno snažno, dubokim snom koji do neke mjere donosi olakšanje. Htjela bih napraviti nevjerojatno mnogo toga, papirići oko mene ispunjeni su zadacima - otići, kupiti, napisati, srediti. Sjedim u autu i slušam neku radio dramu, ili ne znam točno što. Ne znam ni tko je to napisao, a tekst mi se sviđa, osjećam način kako ta osoba gleda ono o čemu piše i što mi je blisko. Beskrajno nabrajanje viđenog, a sve mi se čini kao da sam to jednom vidjela. Do danas nisam doznala tko je napisao to što sam čula - trenutno ne čitam, jer me navečer oči previše bole. Volim slušati, valjda zato i uživam u Davorovim radovima. Primam prijave onih, koji bi mi željeli čitati. Poste restante ću javiti.
