Ispražnjen pas

"Naša je ljubav poput ispražnjenog psa", izgovara muškarac u predstavi koju gledam treći put. Znam o čemu govore, pa ne pratim u potpunosti prijevod teksta iako je važan i izgovoren na jeziku kojim se zapravo ne služim. Pokušavam zamisliti ispražnjenog psa, kako bi to izgledalo, no moje su asocijacije crne i ne sviđa mi se slika koju stvaram u glavi. Ispražnjen, kao pregažen? Ispuhan poput balona? U pažljivo doziranom crescendu, koji zatim prelazi u ujednačen tihi govor za vrijeme kojeg gotovo ne uzima dah, glumac priča o ljubavi, djeci, naslonjaču čije je sjedalo presvučeno tekstilom s uzorkom ruža. Priča o crtežu glave djeteta iz 18. stoljeća u kojem je sažeto iskustvo ovog života, i onog nekog prošlog. Crtež nije važan i tek je minuciozno iskorišten kako bi se svemu dao neki vremenski okvir. Značenje? Prazni se kako se nižu rečenice o zatvaranju ljubavi, o poljupcima, o procesu tranzicije koji svatko drugačije doživljava. Zaranjam u tekst koji mi se čini poznatim, ne iz pozicije proživljenog, ali ipak bliskog. Priče koje sam čula, poput one o gluposti iz uvjerenja koje će se skršiti nakon nekoliko neprimjerenih rečenica. Uzaludnost, nadanja, zajedničko otkrivanje, tjelesni sokovi, strast i pražnjenje. Monolozi umjesto razgovora koji je nemoguć, koji se pričinjava kad više ništa drugo nije preostalo.

Htjela sam mu reći da je sve u redu i da život ne mora ovako izgledati, ali činilo mi se nekako neprikladno. No je li doista uzaludno razmjeniti mišljenja koja su slična, je li o njima uopće potrebno razgovarati? Nakon predstave, vodimo običan život; pričamo o poslu kojeg nema, ili ga ima ali nije onaj (ili onakav) kakav priželjkujemo. Slušam više nego što govorim, iskustva su uobičajena, nema tu nikakvih iznenađenja. Upoznajem se s dečkom novinara koji je na poklon dobio moju knjigu. Nekako nespretno pruža ruku, možda mu je neugodno što je predstavljen na takav način, ali to je njihov život. Pričamo o čitanju, o bliskoj budućnosti, novinaru obećajem da će upoznati osobu s kojom želi razgovarati, i koju uporno iznova čita. Pjesme, kažem, sad su na redu pjesme. Pisane su u sobi olovnih zidova iza kojih ne dopiru zvukovi. Nema više onog ostarjelog para homića koji su se žalili ako bi televizor bio preglasan, nema stare Ückerice koja je znala izaći iz svog stana u predvorje da vidi tko prolazi, onako otežala, sporog koraka zbog natikača, oteklih nogu vjerojatno zbog previše kretanja za života. I noge mog oca bile su na kraju takve, teške, nisam ih željela gledati. Nisam nikad željela vidjeti ta stara tijela, onemoćala, smežurana ili prenapuhana, kljasta, savinutih tvrdih noktiju, neurednih obrva. Na njima kao da nema tragova života, samo neumjerenosti i neurednosti. Ne volim pogled na tijela koja leže, nemoćna ustati, bez snage u jezgri koju - uporno i beznadno - nastojimo očvrsnuti. Zbog čega, pitam se. Da bismo izdržali besmislenu svakodnevicu, primili pokoji udarac koji će se tek odbiti, bez da naruši našu ravnotežu?
Na ekranu me dočekuje izjava kako dan započinje savršenom guzom. Iskrivljena slika žene u plavom rublju, čija gotovo nakazna grimasa prodire iz stražnjeg plana djeluje kao da se bespomoćno natječe s vlastitom pozadinom. Slika današnjih žena doista je jadna, red guzica, red sisa koje izviruju iz uglavnom ružnih dekoltea. Beyonce s naslovnice Timea u bijelom vešu paradira kao jedna od stotinu najutjecajnijih osoba na svijetu. A neš' svijeta, ionako se nesmiljenom brzinom smjenjuju besmisleni savjeti o kuhanju i dijetama; vijesti o krizi iz koje nikad nećemo izaći koju gotovo istodobno zamjenjuje upozorenje o nekom novom shopping centru zbog kojeg se preusmjerava promet, ali i naši životi. Kupujem dok jesam, sutra ionako ništa više nije izvjesno. Možda je praznik a možda ćemo i raditi.

Pitam se, hoće li slaviti ona debeljuškasta starija žena koju sam tjednima susretala na stanici podzemne u Berlinu, uređenu i kričavo nacrvenjenih usnica. Uz nju uvijek je veći crni kofer na kotačićima, onakav jeftin, kakve je moguće uglavom naći u dućanima s turskom ili kineskom robom. Jela je u obližnjem Reinheldu gdje su tanjuri za par eura obilato napunjeni. Hoće li neradni dan možda provesti s onim tihim prosjakom - tko zna koji je pak njegov problem u ovom svijetu?

Što raditi na mjestu gdje nema vremena za pjesme, osim ako ih ne piše teta čiji prijelom knjige počiva na mom ekranu? Htjela bih se radovati, ali nekako mi to ne uspijeva. Izgubili smo utrku s neuhvatljivim ritmom mjerenja pulsa i tlaka, nema ni starog s pričama iz davnina koje nisam voljela slušati, a sad mi nedostaju. Nekako je hladno, nikako da se u potpunosti zagrije. U svemu tome pokušavam naći neki novi red, uzaludno slažem knjige i kataloge po temama s kojima se bavim. Rastu nove hrpe na mojim radnim stolovima koje sam vremenom skupila, osjećajući se sretno u svom izoliranom prostoru. No njihova me količina pretekla, gubim dah s administriranjem svega što činim. List papira lijevo - zabilježi u tablicu br. 1, list desno - u drugu tablicu. Dopuni i doradi tekst, i još jedan, i zatim još jedan. Sve stoji na traci života koja je odjednom postala škripava, neugodna, čas krene čas stane, a ja se vozikam naprijed-natrag nemoćna promijeniti bilo što. Nesreće na prometnicama, kaosi, smrti i trudnoće. Nema među njima mjesta za jedan nedjeljni koncert, za orkestar koji će vjerojatno morati prestati djelovati.

Vrijeme ne-imanja, odustajanja jer je sve iscrpljeno i vrata se jednostavno više ne otvaraju. Možemo li poput Alice pojesti komadić kolača (ili je to bila gljiva?), smanjiti se ili toliko narasti da prekoračimo ovo u čemu jesmo?
Na povratku iz grada snimam kasno zapadno svjetlo koje postupno bježi pred mojim koracima. Jedan trak osvijetlio je loše završen sloj asfalta nanesen prilikom izmjene nekih cijevi. Pokušavam snimiti promjenu svjetla na udaljenom semaforu, no Pasa me povlači za ruku. Neki lik priječi moje fotografske namjere, no one su ionako ograničene. Zastajem na obližnjoj livadi i promatram jedini prizor koji me umiruje - svjetla grada koja se mijenjaju prolazeći uskim trakom ispod pažljivo obrezanih krošnji. Pas pored mene nije ispražnjen, i ništa ne moram zatvarati. 

Farewell

Muškarac u prvom redu kretao se skučeno, onako kako je to omogućeno ljudima u invalidskim kolicima, pritisnutima dvostrukom gravitacijom u sjedalo. Ljuljao se u ritmu, strastveno prolazio skvrčenom rukom kroz kosu, pljeskao puštajući ruke da, izduljene na neki čudan način, nesputano pokažu kako unatoč svemu može uživati. Uokolo njega, većina je bila mirna i rijetko se tko pokrenuo u ritmu. Tek su pljeskali, kako se to pristoji ljudima koji na ovakve događaje dolaze jer su karte besplatne, i jer je pred koncertnom dvoranom prostrt crveni tepih koji daje naslutiti da će ih možda netko barem primijetiti, ako ne i snimiti.
Atmosfera je bila pomalo čudna, i nikako se nisam mogla smiriti. Neprekidno sam se sjećala Aznavourovog koncerta prije milijun godina, bijelog rupčića kojim je brisao znoj i zatim ga bacio na pod. Pojurila sam po njega na njegov nagovor, pristajući na tu vrstu ekponiranosti. Ne, nisam tada znala kako će to izgledati iz današnje perspektive, dok razgrćem odavno arhivirana sjećanja. Među kojima nalazim i ono s nekog školskog ljetovanja, ne znam točno gdje, i igre u šumici te razgovora koji smo pritom vodili, "hoćeš li se plakati kad ti umru mama i tata?". Pitala me to ozbiljno Lidija, automatski dajući odgovor na pitanje koje je postavila, govoreći o nečemu o čemu ništa nismo znale. Što znači plakati? Olakšanje? Teško, tek nelagodu jer ne susprežemo osjećaje poput, recimo, britanske kraljice dok obilazi oko bijelog jelena ulovljenog u šumi, toliko rijetkog da je neshvatljivo da ga je netko želio ustrijeliti. Ili je to samo scena za film? Tko će znati. Jedino što znam (ili mi se tako čini) je da postoje ljudi koji savršeno vladaju osjećajima i situacijama, ne daju od sebe ni glasa. A kamoli suze. Tko još želi slabiće?
U nedjelju smo za njegov rođendan otišli na Savu. Bila je to želja koju mi je više puta ponovio sve dok mu na kraju nisam obećala. Pepeo u Savu. Ne znam zašto je Sava bila toliko bitna, ali teret obećanja učinio je svoje. Kao da me gleda, vodi za ruku, zna da ću ispuniti obećano, poput onih presvlaka za ružne, neudobne i teške altdeutsch stolce, koje više nitko ne želi i ne znamo što s njima učiniti, ali sam ih ipak prije odlaska u Berlin stigla naručiti i donijeti kako bi zadnjih par dana svog života uživao u nečemu posve banalnom. Što je već odavno moglo biti učinjeno, ali nije.
U maloj kartonskoj kutiji ono je što je ostalo. Pasa ulijeće u brzu Savu i odvraća našu pozornost. Nema mnogo riječi, jer kako se oprostiti, što reći. Čučim kako iz mene ne bi izlazili zvukovi, ne želim ih dijeliti. Sunčano je i toplo, pas je preživio ulete u vodu, veselo jureći uokolo i čineći da život bude onakav kakav jest. Pun obrata koje ne očekujemo, onih običnih, svakodnevnih, koji pomažu da protresemo glavom. Ići dalje?
Iznenađuje me kad u pojedinim situacijama vidim ono dijete koje sam nekoć bila. Nije to potreba vraćanja u djetinjstvo, zaboga, nije bilo toliko zanimljivo i posebno da bih željela trajno ostati zaključana u tadašnjem vremenu. Dok sjedim na hladnim stepenicama, dok u prizemlju vladaju neki drugi odnosi, prenose se paketi s cigaretama, ulaze i isparkiravaju se kamioni. Ne u kući kakva je bila tada, zapuštena, s ružnim loncima za cvijeće koji su u stvari bile prepiljene plastične bačve, sve ovdje iz susjedstva, na dohvat ruke i bez previše truda. Ne u vremenu dok sam sjedila u Sonjinoj sobi i slušala vriskove njezine sestre i majke, ne znajući koja je od njih čudnija. I sve mi to prolazi kroz glavu dok slušam pjevačicu i gledam obrise muškarca iz prvog reda, nemoćnog i istovremeno tako slobodnog.

Već danima pokušavamo naći Mingusa. Lutamo po dvorištima, zavlačimo se u procijepe među kućama, lijepimo oglase, dijelimo statuse. Navečer kasno, kad se stišaju promet i ljudi, lutam unaokolo, zovem, šuškam s hranom, svijetlim s baterijom. Pozadine kuća izazivaju mučninu, dvorišta su zaraštena i prljava, ništa nema smisla. Ravnoteža je poremećena, sve se nagnulo na jednu stranu i nezgrapno visi, a ja ne znam kako to popraviti. S druge strane žice njezini su jecaji, muklo glasanje koje nisam dosad čula. Nema ni Benna, nema mačka, ni starog. Ni mame, ni Čučeka. Lista je zastrašujuća, promjene koje će uslijediti tjeraju me da ne mislim. Ne, ne mogu, nisam spremna, ni na uređivanje stana, ni na selidbe, ni na svoje i tuđe jecaje. Ima li mira, konačno; postoji li dan kad neću morati ići uokolo nadajući se, kad će glasovi zvučati normalno, onako kako su već zvučali i kad obveze o nasljedstvima, uređenju fasade i odvozu smeća više neće biti ispisane na listovima papira pretvorenima u neku vrstu planera. Jer što planirati? Let do Splita i natrag? Berlin? Svijet?
Na zidu nova je slika, gusto ispisana tekstom. Treba li ga čitati? Nisam je pitala, jer ne pitam umjetnike za savjet. Ne, nije to arogancija nego blaženo neznanje, zašto znati nešto što netko drugi zna? Ono što bih željela znati nestalo je, poput riječi kojima je Benno pridavao neka posebna značenja, onda dok je sjedio u kolicima i grickao rabarbaru i nekad poslije, dok smo mislili da imamo svo vrijeme svijeta. Nema znanja ni o maramici ni o velikoj lijepoj Crnkinji koja me poljubila u obraz kad sam joj donijela ploču na potpis - tko li je to bio? U staklu avionskog prozora tragam za bojama. Plavetnilo prema kojem se krećemo prelijepo je, no ne donosi utjehu. Možda je toj boji pridonio njihov prah, raspršen na raznim stranama svijeta. Ogledam svoj odraz, no ne prepoznajem se. Tek poslije na snimcima zamjećujem lik muškarca koji je sjedio u desnom redu, i stjuardesu u prolazu. Dok sam bila usredotočena na prostor i vrijeme koji su bili i jesu, iza mene ljudi su vodili uobičajen život, kretali se, pili, sjedili i ništa više. Nisu djelovali kao da za nečim tragaju - mačkom, sjećanjem, prahom - tek su bili. I to stanje, kad samo jesi, čini se utješno, jer je bez suza i jer ne počiva na potrazi za savršenim plavetnilom već se zadovoljava s onime što je pred njima. Stolićem s časopisom ili novinama, plastičnom čašom s vodom. Farewell, my dears, ne odustajem od potrage. U vodi i novinama ionako nema spasa.

Breza

Sad kad ih nema, najlakše ih je optužiti. Pa  sam tako došla do zaključka da su oni krivi što sam takva takva jesam. Odrasla uz ranjena stopala male sirene i ptičicu čiji je vrat zapeo na golemom trnu, uz zvukove jazza i bluesa koji su se čuli od trenutka kad su s posla došli doma pa sve do kasnih noćnih sati. Uz rasprave, poneku svađu, pa i suzu u oku zbog glazbe koja ih je dirala, stihova ili tko zna čega sve ne. I kako nakon svega toga ostati normalan, bolje rečeno manje osjetljiv i spremniji za okruženje koje je takvo kakvo je? Ne znam koliko nasljeđujemo genetikom, a koliko odgojem. Jedan prijatelj uvjeren je da je sve pitanje glave i odgoja, da je genetika nevažna, pa je tako bio uvjeren da sam i tuberkulozu dobila zbog glave. Tko zna, možda i jesam, a možda je bolest ostavila i neku prazninu kako to čini u drugim tkivima, naoko nevidljivu posljedicu koju je moguće dovesti u vezu s mojom prirodom. U svakom slučaju žalostila sam se uz priče, a ponekad i uz glazbu. Kad je umrla moja voljela sijamka, sjedila sam satima na ružnim metalnim stubama za tavan, nemoćna pomaknuti se. Kad mi je preminula baka, nisam mogla ući u sobu u kojoj je ležala. Medicinska sestra koja ju je posjećivala naljutila se ne shvaćajući zašto to ne mogu učiniti. Tuga nas čini nepokretima, sposobnima samo za najjednostavnije zadatke, poput pometanja lišća, na primjer.
Dok sam sjedila u uredu CA u Berlinu, odjednom sam ih ugledala. Prelijepe breze uokolo bivše bolnice, zgrade nesvakidašnjeg izgleda koja je istodobno privlačna i odbojna. Kore stabala istog su me trena podsjetile na sjajan istoimen esej Didi-Hubermana koji sam pročitala na pomalo neprikladnom mjestu, vozeći se U-Bahnom u arhiv. Ili to uopće nije neprikladno? Mala knjižica gotovo bez ikakve težine idealan je suputnik, a ni turobno osvjetljenje ni osobita atmosfera javnog prijevoza nisu omeli čitanje teksta koji se u svakom segmentu pokazao važan. Male crnobijele fotografije koje je Didi snimio u koncentracionom logoru uvod su u raspravu o okrutnim i posve neprimjerenim "selfies" koji se u sve većem broju objavljuju na nekoj fejs-stranici, o kojoj ništa do danas nisam znala.

Gledam u kore stabala, koja rastu i u Čanićevoj i ljute me jer s njima uvijek ima mnogo posla; u jednom trenutku deblo se zaljuljalo od vjetra dok sam ja, gotovo nepomična u stolcu, mislila da se zemlja zakrenula za stupanj, dva. Nema horizonta jer je oko nas sve izgrađeno, definirano je stabilnim i urednim blokovima stambenih zgrada raspoređenih uokolo prostranog parka. Na jednoj je strani crkva, no teško je biti posve siguran; ovdje zgrade ponekad imaju zvonike iako nisu u funkciji koju bismo im olako i bez razmišljanja pripisali. Razgovaramo o spomeničkoj pedagogiji, kako edukativne posjete logorima naziva Didi-Huberman. O činjenici da nikad nismo posjetili Dachau iako smo više puta prošli kraj njega. Što raditi na takvoj mjestu? Može li posjet bilo što promijeniti, uvjeriti nas da smo bolji, drukčiji, da shvaćamo? Da se ravnamo prema pozorno označenim putokazima, prihvatimo pravce kretanja koji su reinterpretacija mjesta gdje je sve bilo precizno određeno, nepodložno improvizaciji? U što gledati? Prirodu koja skriva ostatke tijela, pepeo? U simulaciju koja je rezultat "umjetnosti sjećanja", inventarizacije onog što je nevidljivo, o čemu govore edukativni "suveniri" koje je moguće kupiti u informacijskom centru? Je li to ipak rezultat jedne kulture koja je pomogla da povijest dobije određen oblik?
Kora stabala pored Bethanien - slučajno su to breze, kao što je u breze gledao i Didi-Huberman prilikom posjeta Birkenauu - obavila se uokolo razgovora koji smo vodili. Slušam kako je bilo odlaziti na školske izlete u koncentracione logore. Sjećam se vrlo maglovito nekih sličnih "izleta" iz svoga djetinjstva dok pričamo o Sebaldu, o seriji fotografija koje je camerom obscurom snimila Karen koju bih voljela dovesti u Zagreb. Uokolo breza grmovi su prepuni bijelih okruglih plodova. Nema više lišća, tek kuglice koje lagano titraju. Okolica je prepuna mirisa kebaba, dönera i sličnih "čudnih" jela koja nikad nisam probala. Uglavnom je sve pohabano, žene su većinom zaogrnute, rade male korake u cipelama koje me podsjećaju na papuče, posve neprimjerenih vremenu.
Ne znam što da radim. Nosim težak ruksak u kojem su materijali što će poslužiti u pripremi budućeg projekta. Opterećena sam s tekstovima koje čitam, s vremenom koje je bilo teško i na kraju se pretvorilo u mučnu i dugotrajnu patnju. U Gropiusovim i Giedionovim pismima, ili u novinskim zapisima pronalazim tragove pojedinačnih i kolektivnih sudbina. Sve je obilježeno, svaki kamen, svaki hijatus koji je vremenom popunjen. Urbani krajolik više ne sadrži praznine po kojima je Berlin bio poznat. Vlakovi su puni ozbiljnih ljudi, pa je nasmiješena kontrolorka pravo i ugodno iznenađenje dana. Neugodno mi je promatrati ljude, iako bih to najradije činila. No svi su osjetljivi, gledaju u ekrane telefona, odmiču se i zahtijevaju svoju privatnost koju je teško zadržati na javnim mjestima.
U Pestalozzistrasse strahovi. Zovem no razgovori su kratki, dvostruki i neispunjeni. Karike su s jedne strane posve oslabile, s druge se drže grčevito. U tom prostoru odvija se vrijeme koje nije u vremenu, već je njegovo iskustvo. Sve se presavilo, sastoji se od nabora u kojima su zaostala sjećanja i zaboravi. Ne mogu u njih ući, ostajem vani kao kad privezujem svoj berlinski bicikl uz stalak. Ponekad je potrebno ostati svjestan svojih ograničenja.

Jebi ga

Kuverta ima tanki crni rub koji je krut poput okvira i onemogućuje da sadržaj prodre izvan. Ispisana je histeričnim rukopisom kojim mi se obraća, ili je i to samo privid. Imala sam, kao i obično, nepogrešiv dojam da je nije trebalo otvoriti, no kako se kaže, a zapravo ne volim da tako kažu, curiosity killed the cat.
Gusto poredani retci ne govore mi mnogo, osim da ništa nije kako bi trebalo biti, ni kako je bilo. Pa ni to pismo nije meni upućeno, tek je fotokopija onog "pravog", poslanog na željenu adresu, a ne poput ovog, u kojem je moje ime samo dopisano. Jer što se tu zapravo ima reći, i kome? Koju vrstu informacija još moram primiti, i zašto?
Odjeci koraka nakon što sam se uspela iz tamnozelenog hodnika U-Bahna nekako su čudni, mukli, i neprekidno izazivaju stanje žalosti. Ne znam jesam li već jednom prošla utvrđenim putem, ponavljam li smjer koji je godinama bio precizno utvrđen bez potrebe da se skrene, jer se ionako nema ništa drugo naći, a možda bi se moglo naići na prepreku. Ljudi mi idu na živce, iskreno; neprekidno se netko odmiče, želi zadržati pravo nad osvojenim dijelom prostora dok se klataramo u kontinuiranom ritmu vožnje. Ponekad se tijela dodirnu, uz neugodu. Nitko se ne smiješi, stanje je krajnje ozbiljno iako mi nije jasno zašto je tako i što se oko mene događa.
Prodorno šuštanje cerade zgrade čije je pročelje upravo obnovljeno prekida mukle korake. Ulica je već mračna, u njoj kao da nema života, ili mi se ne da podići glavu. Torba, laptop, prazna boca vode i rječnik koji mi ponekad pomaže kroz složene odnose njemačkog. Vlažno je, ali ne kao jučer dok sam se spuštala biciklom iz arhiva, putem koji sam usvojila i koji ne izaziva nelagodu ali ostavlja brojne masnice po nogama. Jer se ovdje mora stati i čekati, kazne su visoke, kontrole česte i sve djeluje kao da je ova paralelna stvarnost bolja od one koju sam stavila na čekanje.
"Jebi ga", veli mi dok gotovo suznih očiju nastoji prepričati neki meni posve neinteresantan razgovor koji se vodi na televiziji. "Jebi ga, ti nikad nemaš vremena, a lijepo ti kažem, poslušaj ovo, pa to ne možeš vjerovati." I zatim nešto o Čučeku, još jedna navala samosažaljenja jer nisu otputovali na more. Uopće ne znam za planove o moru, i ne znam kako se nositi s navalom tuge iz koje više ne izlazi. Kakvo jebeno more, mislim si dok nabrajam zaduženja, planove, skupljam potpise ili već nešto drugo. Onako po zadatku, od čega se u najvećem dijelu i sastoji život. "Ne mogu to sad slušati, ima sigurno drugih stvari. Zašto to uopće slušaš, kad ne možeš zatim spavati?"
Čujem ga ponekad u noći, ili dok zove mačke, te dvije vještice koje je zadržao nakon što smo ih spasili; dok na njih baca papuču jer rade nešto što mu ide na živce. Bezbroj smo puta išli u šetnju do Zapadnog, pentrali se po starim vlakovima s posmičnim drvenim vratima na kojima su bile male mjedene ručke. Čini mi se da je jednom vlak krenuo, i da smo izašli na Glavnom kolodvoru, ili je to samo romansirano djetinjstvo čijih se detalja ne sjećam najbolje pa sam ih povezala u djelomično izmišljenu priču. Prema njegovom poimanju bili su idealna mjesta za neku vrstu igre. Kao i aerodromi gdje smo također odlazili ispraćajući i dočekujući karavele s terase nekoć otvorene za publiku poput nas. To je, doduše, bio veći pothvat, nego izaći iz Čanićeve i produžiti do Zapadnog gdje je zaostao grad, uz prugu preko koje se prelazilo samo da bi došli do bazena. Nikud dalje, mali osvojen prostor, sveden na izdvojene dijelove oko Keglića, Klaićeve, ponekad u strogom centru koji se tada činio dalek. To je krug unutar kojeg je znao događaje iz svake pojedine kuće, tko je u njoj živio, tko se dočepao stana nakon rata ili još za vrijeme njega, koga su izbacili, tko je bio ubijen, rasiječen, odveden u logor ili iz kojeg su na kraju bili prisiljeni otići u Kanadu, Njemačku, Australiju i na sva ona druga mjesta iz kojih su zatim godinama, kao po dužnosti, dolazili u Zagreb na obljetnice mature.
Od njegove školske ekipe koju poznajem ostao je samo Š. čiju mi je situaciju također prepričavao zamalo u suzama, sve dok im naposlijetku nije podlijegao. Sav taj jad, to moranje, zadržavanje unutar okvira iz kojih predugo nije želio izaći, razočaran u ljude koji su ga zaboravili ili ga namjerno nisu spomenuli, koji ne mare ili su preuzeli nešto od njegovog rada i pisanja, jer tko će to u krajnjoj liniji sve pratiti. No sve je ipak došlo do njega, svi ti događaji koji su zasjenili ono dobro što se dogodilo.

Posljednjih je godina radio inventuru diapozitiva snimljenih na putovanjima, izletima i u neizbježnoj Čanićevoj, tom otoku na koji su se nasukale želje i očekivanja, u kojem smo uspjeli uspostaviti ono što je jedino imalo smisla. Ionako je pitanje smisla precijenjeno. Jer na kraju svatko završi u svojoj sobi. Iz koje više ne žele ili ne mogu izaći, Nada, on, Irena. Sobe kao svemiri u kojima se naizgled sve može, no granice su zastrašujuće, visoke, krute. Postavljene u djetinjstvu, zauzdane konvencijama, krivim odlukama, ili možda jedinim mogućim da bi se tek kasnije uvidjelo da se moglo i drukčije. Sobe kao treći prostori koji jedini određuju nečiji identitet, pa makar on bio zaustavljen zidovima i vratima.
Berlin je danas bio hladnjikav, sipila je neka sitna, gotovo nevidljiva kišica donijevši neopisivu hladnoću. Ne znam iz kojeg je smjera došao vjetar, ali znam da ga je donio do mene, jer ga naprosto čitav dan osjećam tu, pored, u U-Bahnu, na predstavi koja bi ga zanimala možda jedino zbog činjenice da je održana u zatvoru. Po završetku razgovaramo sa zatvorenicima koji su eto i glumci; Turci, jedan Crnac, ljudi kojima je teško odrediti porijeklo, jedan iz "naših" krajeva. Željko. Mislim da je on glumio kuhara protiv kojeg su se svi pobunili zbog loše hrane. Ali nisam ga detektirala, jer što reći. "Kako ste? Kako vam je ovdje? Kad izlazite?" On će barem izaći, mislim si dok prolazim kroz nekoliko blindiranih vrata sve do ulaza gdje mi namiguje policajac i govori "hrvatska žena" smiješnim naglaskom. Tko zna otkud je on. Tko zna otkud smo svi mi došli, koji vjetar je donio tragove koje uporno skupljamo, jer je to u ovom času jedino što možemo napraviti.
I tako je prošao dan, s ledenim nogama i bolovima koje osjećam zbog nekoliko udaraca na novom biciklu na koji se još nisam privikla; bogati, puna sam modrica kao nikad u životu. Uz predavanje o Brandenburškim vratima na koje nisam u potpunosti bila spremna, ali koje zahvaljujući upornosti i zanimljivim tezama predavača ipak usvajam. Gledam u metope na kojima su reljefi izmišljene bitke na kojima Claudio pronalazi homoerotske scene. I sve je odjednom krivo, i smjer kvadrige, i mitološka Viktorija koja bi zapravo trebala biti Irena, i bočni reljefi postavljeni tako da ih nitko ne vidim, i povijest koja je dozvolila neviđen broj presedana i gluposti koje još i danas plaćamo. Stojim unatoč vjetru koji prolazi kroz trijumfalna vrata (koja to nisu), koja sam u djetinjstvu gledala s druge, zapadne strane, zazidana, uz table koje su obavještvale o savezničkim trupama raspoređenima po gradu. To je moja današnja slika, ona drvene platforme na koju smo se penjali, svijeta koji je bio omeđen i čije je otvaranje donijelo promjene koje nisu nužno pozitivne. Ej, stari, jebi ga, vozim skoro duplo kraće od tebe do Berlina, i mašem ti.

Peron

Muškarac na klupi rukama je brisao krv s glave. Par tankih linija niz lice. Kraj njega, žena plačljivog izgleda gledala je prema uniformiranim čuvarima. Pogled nije odavao što se dogodilo, tek nevjericu, možda strah. Čuli su se uzvici i plač djeteta, ljudi su se okupili na samom rubu perona gdje je sve izgledalo nekako nestvarno. Okružen s nekoliko čuvara, muškarac odjeven u bijelo vikao je i tražio da ga prestanu dirati; njegova crna kosa i neuredan njemački jasno su odavali porijeklo, dok je žena s maramom oko glave pokušavala umiriti policajku. Djeca su u svemu tome možda najteže prošla, osjećajući da trebaju biti uz oca, istodobno strepeći od sistema koji je krut i u kojem nitko ne smije prijeći odavno povučenu crtu. Ne znam ni sama zašto me to rastužilo. Vjerojatno stoga što sam ovdje rijetko naišla na ovakve scene. Krećem se po gradu možda i previše sigurna da se ništa ne može dogoditi. No sve se mijenja, pa i moja razina spremnosti da prođem pored, da se ne osvrnem, da stisnem ručke torbe tako napadno i neprimjereno narančaste u kojoj počiva moja skupo plaćena mjesečna karta.

Vjerojatno sam u posljednji mogući trenutak otputovala. Dok smo se vraćali s groblja, iz tramvaja sam promatrala ono što inače ne vidim, i samo sam poželjela vikati. Posve besmisleno, kako to već biva s izrazima nemoći, neslaganja, pozicije iz koje se ne nazire promjena jer se o njoj odlučuje negdje drugdje. Ne znam što je presudilo, smeće, gužva, vijesti koje su se lijepile po meni i kojih se nikako nisam mogla otresti. Nisam ih željela čuti, pa iako više nema Nade koja mi ih silom pokušava prepričati, ipak pristižu. Ima li išta o čemu vrijedi govoriti? Glazbi? Romanu koji pokušavam pročitati, smućenog pogleda nakon dana provedena u tko zna čemu. Što reći a da se već ne zna? Ima li vremena za ponavljanje gradiva?
U dvorištima lišće igra neku svoju igru. Kovitla se i slaže na hrpu da bi nakon nekoliko trenutaka zauzelo drugu poziciju. Ovdje je slijepljeno na tlu, zaostala vlaga i kišne kapi vezivo su koje ga drži zajedno. Zbog njega je jučer neutješno plakalo dijete u stražnjem dvorištu, oko njega se vrzmala mlada lijepa crnobijela mačka dok je prilazila u susret vlasnici.
Jučerašnja šetnja bila je ispit izdržljivosti. Iz AdeKa preko Charlotenburga do Weddinga, uz kanal, pored naselja malenih vrtnih kuća. Iz jednog vrta vijorila se norveška zastava, male table upućivale su u neki skriveni pub, a poneka je obavještavala da se radi o gradskom zemljištu. Uznapredovalo zelenilo na sve se to ne obazire, kreće se svojim ritmom koji s vremena na vrijeme nastoje obuzdati ljudske ruke. Kanal sam vidjela prvi put, prešla sam ga hodajući gotovo sat i pol do cilja - prljavog i neurednog atelijera u kojem smo gledali slike i pokušavali razgovarati. Sve mi je to djelovalo poput šahovske partije, ta kretanja naprijed-natrag, poneki preskok. Monumentalni muškarac zaljubljen u sve što radi i govori, tihi promatrači, Irena u procijepu između željenog i čuđenja. Ingrid koja fotografira i dobacuje bivšem suprugu. Imala sam osjećaj da sam nijemi svjedok, pomalo nezainteresirani promatrač tuđih životnih kompozicija. Ne da mi se pričati, jer ne mora se uvijek reći. Doznajem neke stvari o kojima ne znam što bih rekla, prenatalnom razvoju, ravnoteži slika, žudnji. Promatračnica u koju sam se uspela fiksirana je i čini me gotovo nepomičnom. Je li to manijakalno hodanje koje poduzimam svaki dan pokušaj zauzimanja drukčije, druge pozicije?
I opet sjedimo u premračnoj sobi. Kroz prozor se nema što vidjeti, no ipak kretanje neznanaca izaziva njegovu pozornost. Rečenice su gotovo jednosložne, uz zvukove odobravanja, pokušaja smijeha, nestrpljivosti koja proizlazi iz podsvijesti. Košmar kao na Claudijevim preispunjenim slikama. No one su za nekog drugog mogućnost sjećanja, pomoću njih je moguće uspostaviti igru ravnoteže, preslagivanja, zaokupljenosti predmetom koji pomaže da se bude. Htjela bih se sklupčati kao kod nas doma, no nema mačke ni glazbe koju bira Nenad, tek ritam razgovora koji se intenzivira dok govori o knjizi. Ah, knjiga. Te stotine, tisuće riječi koje će malo tko pročitati. Ili ipak? Ne znam što je važno, ionako se svijet ustrojava u odnosu na glupost, pohlepu i laži. Osjećam ih kako se pokušaju preliti kroz zaslon, te izmišljotine o tuđem vešu i stražnjicama, izvještaji nepostojećih agencija za ispitivanje javnog mišljenja i prijetnje koje stižu sa svih strana. Referendum, pijani vozači i usahli političari. Nema ljudi među njima. U takvom ustroju što znači još jedna knjiga? Broj u nečijoj statistici, inventarnu oznaku u knjižnici pomoću koje je nemoguće doznati sve što je prethodilo, svaku preokrenutu stranicu i uzvike nestrpljenja kojima sam mučila obitelj.
Ne zanima me mentalna arheologija na koju nas osuđuju mediji u razdoblju virtualnosti i posvemašnje kontrole. "Sjećam se vaših očiju, mi smo jednom razgovarale." Da, jesmo, podsjećam je da se to zbilo u Berlinu. E to, to mi je dovoljno, baš ta promatračka pozicija i hodanje. Da nadoknadim mjesece kad je kretanje bilo otežano, dok sam se budila u strahu koji mi je usađen naprosto stoga, što se nikad nisam uspjela pripremiti i prilagoditi. Navečer sjedim nasuprot umjetnika koji nema prednji zub. Njegovo je ponašanje čudno, nikad ga prije nisam vidjela pa ne mogu procijeniti glupira li se zbog previše vina ili je naprosto čudan. Gledam ih oko sebe, umjetnike, urednike, pomalo zapuštene, neuredne prema sebi. Tako razočaravajuće obične, ponekad. Trenutačno prekidam sa svim svojim iluzijama, zauvijek; ili da još ponekoj dam šansu?

Preuramljivanje

Mama je ostala u prošloj godini. Nije se uspjela provući, jednostavno je zaostala u vremenu koje je ipak konačno. Još su neki ostali u prošloj godini, zapuštena prijateljstva, nemogućnost razgovora. A dobro, što se više tu može, klatno se bez oklijevanja ljulja i koga više briga za ono što je bilo, što je moglo biti.
Čudno je to s roditeljima. Nakon što je umrla, mama mi se jednom ukazala u najglupljem mogućem trenutku. Dok smo skakali preko stepera odjednom sam vidjela njezinu glavu koja je poput pomalo ispuhanog balona lebdjela po dvorani u Hebrangovoj. Nisam pala, barem ne taj put; od nevjerice sam stala i te glupe suze samo su se pojavile. Još je par puta prošla kraj mene, no čini mi se da je konačno otišla. Ne viđam je više, samo ponekad, dok analiziram svoje postupke i ponašanje, pronalazim je u nekim neočekivanim situacijama. Proviruje iza ramena, dok se uvečer gledam u ogledalu sanirajući posljedice glupih razgovora i situacija kroz koje prolazimo. Polako klima glavom dok nastojim zanemariti udarce što stižu s mjesta za koje je toliko toga dala. I što na kraju s tim? Što s nemogućnošću razgovora, što s obmanama?
Ponovno smo okruženi fotografijama, no nisam sigurna da u njima uživam na način kako bih trebala. Uramili smo Alexandrine; pojavile su se na zidu nakon što je prošlo nešto vremena od Nade. Nismo mogli gledati u njih - te camere obscure pogrebnih spomenika, toliko meke, neuhvatljive, obavijene gustoćom koju mi je teško opisati. Kao da su zrnate, poput onih starih snimki koje nitko nije imao vremena digitalno obraditi, poput onog kratkog filma Brede i Hrvoja snimljenog u Parizu, traganja i potrage koje jednostavno traju i ne mogu završtiti. Jednu je prirodu snimila na drukčiji način. Nije magična poput Chrystelinih, jer teško je nadmašiti tu neumornu Francuskinju dok samuje na odabranim mjestima, dok čeka gotovo ne dišući. I Alexandra ima nešto od te atmosfere, no ona je udaljeniji promatrač. Njoj promiču boje koje je vidjela Chrystel, možda su ih odnijele riječne struje iako se činilo da se ništa ne miče.
Sjedimo sami. Često. Nemamo snage za razgovore, čavrljanja, ni za što. Ponekad svira glazba, ili se čuje tiho pristizanje poruka na fejs, mail, telefone. Tek bljesak koji svjedoči o prividu života, dok nastojimo isplivati iz onog što nas okružuje, nepotrebnosti koje opterećuju većinu vremena. Zovem, no odgovor je uvijek isti; stanje je samo gore. Sve je prepuno zaborava, proviruje odasvud, polako klizi kroz pukotinu ispod vrata ostavljenu da bi strujao zrak. No zrak je zatrovan, prepun je taloga lijekova koji prazne novčanike i ne donose nikakve promjene. Sjajne kutije prekrivene su zelenim listovima. Slušam nešto o postotcima, makuli i laserima, o lijekovima koji poboljšavaju vid, kao da se ima što vidjeti. Ili ima?
U radnoj sobi stoje Nadine kutije; donijeli su mi tekstove, pjesme, knjige, audio i video kazete. Tragam kao da ću nešto naći, nadajući se da neću. Sjećam se pjesme o leptiru iz djetinjstva, no ne znam kad ju je govorila. Jesmo li znali da je njezina? Ima i loših, pisanih "iz trbuha" - zovem u Berlin da ih komentiramo, donesemo neku odluku. Možda je to jedini suvisli razgovor koji se još može voditi. Ako uopće ima smisla i utjehe u nečijoj kreaciji.
Dvjestotinjak kilometara sjevernije u prostoru galerije postavljeni su elementi na koje će doći radovi. Sve se odvija s lakoćom, ljudi se raduju, atmosfera je drukčija. Moći ću to izdržati, i ono što slijedi. I knjigu, i zvanje, i advokata, sve. I srušeni Paromlin, fontane koje to nisu, ružne kuće pored kojih prolazim gledajući u tlo jer se ionako ništa drugo zanimljivo ne može vidjeti. Zima je nekako preduga, vlažna, hladnjikava; lopatamo snijeg, uporno se vozimo na biciklu, pijemo kavu s Pecom. Sybille je napravila lijepu instalaciju, gledamo Lorenove crteže u katalogu i razmišljamo kako bi jedan od njih izgledao na zidu. Ono viđeno i ono snimljeno, uporno ujedinjeni.

Hej, mama, preuramili smo Sirovyja, onog koji smo sve nas tri osobito voljele, ti, Irena i ja. To je jedina stvar koju sam uzela iz stana, osim kutija o koje se spotičem. Rama je bijela, maknuli smo onaj ružni paspartu, crni, koji je prekrio njegov rub - onako nesiguran, neravan, kao da ga je kidao a ne rezao. Ostao je malen rub koji nije odreagirao na svjetlo, neznatno ljubičastiji od plavičaste podloge po kojoj korača lik čiju glavu ne vidimo. Odjeven u dugačku haljinu ukrašenu šesterokutnim zvijezdama rukama se pridržava za razmaknutu zavjesu čiji nabori djeluju kao razrezotine. Kao da je na njemu intervenirao Fontana, pomišljam. Glavu je gurnuo u onaj drugi dio slike, možda baš onaj koji je načeo Fontana u svojim djelima. Zastrašujući dojam koji je slika ostavljala konačno je ublažen. Crni papir, krivi okvir koji je simulirao nešto što nije uspio biti. Istraživanje koje je u jednom trenutku sjedinilo obitelj, jer događaji o kojima smo slušali bili su stvarni i zanimljivi. A danas više ne mogu pronaći njegov grob. Ni njegov ni Rezikin, no to su tek priče koje nemam kome pričati, djelomično napisane.
Stari sjedi i pripovijeda zgodu s konjem kojeg su uveli u predvorje stana jednog prijatelja. Priča je suluda kao i mnogo toga iz njegovih mladih dana. Sjeća se svega za razliku od Benna. Njemu je ostao samo stisak ruke koju ne pušta, topline koja ga možda podsjeća na nešto što je imao a o čemu više ništa ne može reći. Ni njegovih priča više nema, ostale su u prašini tavana po kojem me davno vodio, gdje su skončali njegovi roditelj. Ni tavan više nije što je bio, preuređen je u luksuzan stan do kojeg konačno vodi lift. Nema zavojitih stuba uz i niz koje smo jedva spuštali kovčege i ostale stvari. Nema predugačkog hodnika čije sam škripave daske nastojala izbjeći kad bih se vrlo kasno u noći vraćala sa svojih berlinskih lutanja. Ne čuje se susjedova mašina ni nervozno poskakivanje žene koja je u jutarnjim satima vozila sobni bicikl. I u kući u kojoj živi Amira na tavanu se objesio mladi muškarac. Kažu da je svaki dah jedinstven, poput otiska prsta. Jesu li njihovi sačuvani; ili je sve odavno provjetreno?

Mjesto

Nikako se ne mogu sjetiti gdje je za velikim stolom bilo moje mjesto. Stol i danas zauzima sredinu velike sobe, prostorije podvojene svrhe u kojoj se iznosila srebrnina i sjedilo u rezbarenim altdeutsch stolcima (doduše, istini za volju, radi se o namještaju koji je u tom stilu davnih dana izradio jedan obiteljski prijatelj, a što mi je pričao stari dok smo komentirali vijence i izraze sućuti), u čijem kutu je bio crveni kauč na preklapanje. U njegovoj ladici čuvala se mehanička željeznica s tračnicama, kućicom za vlakovođu, stabalcima i ostalim sitnicama koje smo samo ponekad smjeli izvaditi i složiti. Na okrugli stolić za pasijans smjela sam staviti gramofon koji sam uključivala uglavnom kad nikog nije bilo doma, osim bake koja je ionako obitavala uz štednjak.
Znam da je stol dugo vremena bio prekriven plastičnim stolnjakom, jer je Davor redovito prevrtao čaše sa sokom što nije nailazilo na odobravanje starijih ukućana, zaduženih za čistoću. Običnih dana sjedili smo uz kut stola ili u kuhinji, no ni dalje ne mogu prizvati to mjesto koje sam sigurno imala. Sjećam se gdje je sjedila Sonja u njihovoj maloj kuhinji iz koje se jednom tjedno širio miris leće kuhane u pretis-loncu. Taj mi je miris bio stran, kao i sve one silne zabrane i pravila koje je uvela Nanda nastojeći vladati životima i ponašanjem svojih kćeri, a povremeno i mojim. Dokoljenke u kasnu jesen, otkopčan kaput, nenošenje kape i rukavica izazivali su kod nje negodovanje i čudnu vrstu nervoznog smijeha kojim kao da je nastojala ublažiti činjenicu da dolazim iz drugačije obitelji, opuštenije, bez previše pravila.
U Sonjinoj obitelji svatko je dobro znao svoje mjesto, koje i danas osjećaju podijeljeni po sobama, odijeljeni iscrtanim linijama naslijeđene djedovine i nataloženih problema. Za to vrijeme ja i dalje ne znam koje je moje mjesto. Snalazim se kako znam, stojim uz stol za kojim već godinama nitko ne jede; beštek leži u ladicama, lijepi, iako ne osobito vrijedni tanjuri već dugo nisu bili u upotrebi. Slika nekog morskog pejsaža još je više posivjela, ionako nije lijepa, a ni ne znam kako je stigla do nas. Možda je i nju kupio djed koji je središnju, "veliku" sobu u kući ispunio prizorom u koji je želio povjerovati, a u koji se nikad zapravo nismo uklopili.
Pitanje mjesta raspravljam s Irenom; razgovori su sve učestaliji, jer je samoća izraženija, a vrijeme prebrzo prolazi. Danas više neko ikad ranije istodobno smo na više mjesta, udaljenosti su sve manje, vrijeme je istodobno skučeno i rastezljivo, ovisno o perspektivi i generacijskoj pripadnosti. "Ne možemo više popuniti tu pukotinu, hijatus koji karakterizira naše odnose. Možda će biti rata, a možda i neće." Rat je uvijek bio tema, ili barem sukob. Dok smo bili mali, pričali su o sukobima u Čileu, ili nekim drugim zemljama iz kojih su stigli njihovi prijatelji. Do tih smo priča putovali u srebrnom Renaultu s kožnim sjedalima - ili je to bio skaj? Put je trajao satima, gotovo čitav dan nakon čega je otac izlazio iz automobila žutozelenog lica, i dalje psujući sve te idiote koji su se baš toga dana našli na cesti, ispred ili iza njega, smetajući ga u svakom pogledu. Mi smo morali šutjeti, nismo se smjeli svađati, bilo je dosadno, neudobno i sporo, pa nije čudno da tu udaljenost danas prelazim vozeći što brže. U tavanski stan uspinjali smo se zavojitim metalnim stubama što danas više nitko od njih ne bi mogao. Ponekad me Benno vodio u udaljene dijelove tavana u kojem nitko nije stanovao. U jednoj je prostoriji bio ostavljen starinski bijeli štednjak. Sljeme krova bilo je vrlo visoko. Nisam znala težinu tog mjesta onda, kad mi ga je pokazivao. Sjeća li ga se još?
Iako ne znam to "svoje" mjesto za stolom, znam za ono u niskoj fotelji u kojoj sam često čitala. Knjige su bile poslagane u spavaćoj sobi visoko do stopa, iznad gramofonskih ploča koje su u stotinama, pa i tisućama primjeraka ispunile većinu prostorije. Čitali smo sjedeći ljeti na hladnim kamenim stubama, u krevetu, za stolom, na terasi. Čitajući o knjigama Nadeždinog djetinjstva pokušavam se sjetiti svojih. Dio biblioteke i danas je u ormaru sa staklenim vratnicama, "To su mi očeve knjige, valjda ih nećeš baciti.". Moj stari doživljava me kao ultimativnu prijetnju svom neprežaljenom djetinjstvu, sačuvanom uz ostalo i u svescima čiji me naslovi uglavnom ne zanimaju. Vrtjeli smo se u labirintu Andersena, Wildea, Saroyana, Kästnera, pa Kušana - ni njega više nema. Uspoređivali smo napisane mame i tate s našima, tražili svoje mjesto pod grmom kraj škole gdje smo pokušavali piljkati, no već tada igre su bile drukčije.
Odrastala sam sa slikom u kojoj sam se vidjela; bila je lijepa, uredna, interijer modernistički (ma kakav altdeutsch), no do njene realizacije proteklo je isuviše vremena. U toj slici nije bilo mjesta za mnogo toga što mi se dogodilo, ali tako je to sa slikama. Njihove pozadine premrežene su kompozicijom čiji dijelovi ne moraju nužno biti vidljivi, od koje smo sazdani i koja nas pridržava na okupu. Danas je lakše; prizore je moguće fotošopirati, nije ih potrebno ni zamisliti jer postoje obrasci slobodni za preuzimanje i alati koji će lik sjediniti s okolinom. Okruženi smo takvim prizorima, novoizgrađenim kućama bez ulaza i vrata čija su prizemlja ispunjena garažama. Poput otpada zaostalog nakon poplave, većina njih ispunila je svako potencijalno mjesto na koje je bilo moguće položiti ciglu. Htjela bih vidjeti njihove interijere, no te su kuće uglavnom prazne; mrtvi kapital tranzicije za koju smo kolektivno osuđeni i svakodnevno je plaćamo.
Radni stolac dijelim s Mačićem koji leži sklupčan iza mene. Pasi mi je pod nogama ili u nekom kvaru, ostali su se raspršili svojim poslom. Ponovno nema neba i čini se kao da dan nije ni počeo. Odlažem nove knjige koje sam kupila na sajmu uz one još nepročitane. Roman napisan bez da se upotrijebilo slovo e, roman naslovljen po jednom slovu, romane pisaca za koje nisam čula jer svi pišu, a sve je manje čitatelja. Ili sam u krivu? Htjela bih pisati o djedu, ali premalo o njemu znam. Tek neka čudna mašina ispred prozora moje radne sobe svjedoči o njemu. Mašina, beštek i altdeutsch. Njegovo je mjesto bilo tu negdje, gdje sad obitavam. Romansirano ili stvarno?