Bez žaljenja

Polako se vučem po kući. Volim one trenutke kad su manje-više svi "na svojim mjestima", kad je dan gotov i kad se više ništa ne mora osobito napraviti, tek staviti posljednje rublje u mašinu, najčešće ono s vježbanja. Promatram staklenu kuglu nakon što sam ugasila svjetlo, koja još isijava neko čudno svjetlo boje koju ne mogu lako definirati. Štedne žarulje ostavljaju produljen trag, svijetle dok ih napuštam i polako se, jako bolnih nogu, spuštam niz stube.
Prošli dani bili su kao stampedo, od brojnih događaja više uopće ne znam što se sve dogodilo. Štrajk i posljednji dan škole, Ivar kojemu sam vozila uvezan maturalni rad, dok je zajedno sa svojom ekipom sjedio ispred školskog sastajališta u kojem su posljednje sate provodili planirajući i komentirajući tko zna što. Josip, Drobac, Lukša, nekima ne znam ni ime; snima ih Nina kojoj nisu dali da bude s njima na fotki, jer nije maturantica. Neki čudan mir oko nas, kao posljedica spoznaje da je iza nas nevjerojatno razdoblje, sve ono o čemu ćemo još tko zna koliko puta pričati; vrijeme koje je prošlo nesmiljeno brzo, ne ostavljajući nam mogućnost da se pripremimo za ono što slijedi.
Dečki se voze unaokolo, pričaju o autima, oko nas sve je viša hrpa časopisa s felgama, i tko zna čime sve ne. U svoj toj gunguli, ispitima zbog kojih putujemo i svega ostalog, stižu Irena i Benno. Dan je naravno bio vruć, što drugo; gužva na aerodromu, njezin hod ne više onako striktan i dinamičan kao prije. Benno krhak, nasmiješen i dobroćudan, kao obično. Prebiremo protekle događaje na putu do kuće, prolazeći kroz Klaićevu, dakako. No, čini se da nema žaljenja, možda je bolje reći - nema snage za žaljenje. Snaga se iscrpila u brojenju otkucaja, zalogaja, izgubljenih kilograma i neprospavanih noći. Rezime svega onog što već znamo, što smo čuli i što je nepromjenjivo. Razmišljam kako će sve to na kraju ispasti, hoće li se priviknuti, hoće li im odgovarati? Imaju li izbora? Zaboravila sam ih slikati na aerodromu, no dok o tome razmišljam, čini mi se da bi to ionako bilo neprimjereno. Zato se koncentriramo na ono što jest, što imamo i oko nas je, ne moramo sve odmah, istovremeno pretvarati u sjećanje. "Pisati ću ti pismo o ovome, što si napravila", kaže; ne inzistiram, sve je to tako zbunjujuće za njih, a vjerojatno i za nas. Predlažem druženja, znam da bi je mnogi željeli vidjeti, no ne znam koliko će moći; treba smoći snage i svima ponoviti ono, što već mnogi znaju. "Koji je moj novi broj telefona?", pita, ne primjećujući da sam joj ga zalijepila na rokovnik. "6381070", odvraćam automatski, dok Benno primjećuje kako se broj lako pamti, ima neku logiku, ritam.
Ne znam kako im je. Ne stižem misliti o tome. Postavlja mi pitanja o stvarima koje su nepovratno nestale; osim robe, bila je i mala art deco svjetiljka koja je stajala na Bennovu stolu, nemam snage praviti listu onog, do čega više ionako ne mogu doprijeti. Mačak švrlja po njihovom stanu, zavlači se pod krevet, javlja se s prozora očekujući da ga puste "na doručak". Odgovornost zbog toga što se dogodilo muči me i dalje. No, neke se stvari jednostavno dogode, valjda sve ima svoj razlog.
Više ne mogu misliti, sve me boli od prošla 2 treninga. No, na tu temu nemam se kome požaliti.

Traženje vremena

"Gdje mi je laptop?", vičem kroz sms Ivaru, koji je u nekoj briji s dečkima, rođendan, što li, polako se ufurava u činjenicu da nema više škole, da je gotovo, da još "samo" treba odraditi maturu i upisati se na faks. Gledam ga kako se udaljava, dok istodobno još uvijek nastoji ostati ovdje, na nekoj prekretnici koju u cijelosti osvještavamo kasnije, dok smo već odrasli.
Veli Nenad da bih morala pisati svaki dan, jer se toliko toga događa i on bio htio o svemu čitati. Ali, to ne ide samo tako, ne mogu svaki dan pisati, tko bi toliko toga uopće htio i stigao svladati? I onda - prekid, jer mi laptop iz nekog razloga ne želi biti povezan na internet, pa prođe par dana bez pisanja, jer se u međuvremenu zbilo tko zna što.
Zapravo, nastojimo održavati društveni život, navijamo za Ninu, vodimo razgovore, planiramo. Ipak, najviše vremena dok ne radim (a obzirom da stalno radim tog praznog hoda nema puno) hodam po kući, kontroliram što još treba napraviti, Nenad je danas pobojao neke sitnice koje smo zamijetili na zidu; i Murtić je konačno na zidu, tepih je pričvršćen uz prag, ma ne znam više ni sama što bi trebalo učiniti. Teško je pretpostaviti što nekome treba, ući u navike koje su toliko dugotrajne da se pitam, hoće li onaj neugledni, nefunkcionalan stan u Klaićevoj biti zaboravljen; hoće li sve učinjeno biti dovoljno? Stižu u utorak, stavila sam puniti telefon, uvjeravala Irenu da ne brine, da mačak neće spavati s njima.
Promatram našu kuću, u čije su se zidove upili toliki mirisi; u stubištu (još uvijek neuređenom) sa stropa povremeno otpadne neki sloj boje ispod koje se pokazuje ono zaboravljeno. Pitam se, kad li je stubište uopće bilo obojano u tu groznu žutu boju, čudno je to sa sjećanjem, nikad neću shvatiti kako i zašto neke stvari zaboravljamo. Isto tako začuđuje me proces prisjećanja, ulančani proces povezivanja slika, zvukova, mirisa (jednom je Dražen rekao, da se mirise ne može pamtiti, no ne bih se složila s tim, čini mi se da mnoge uistinu dobro pamtim). Sjećam se mirisa sobe u kojoj su spavali starci, neobične mješavine duhana, pića, glazbe uz koju smo nastojali zaspati, koju ni danas zapravo ne volim slušati. Rublja koje se sušilo zimi uz kamin, njegova britkog mirisa nakon što smo ga polusleđenog unosili na nekoj drvenoj motki. Sjetila sam se mirisa vlage koji sam godinama nastojala prekriti kojekakvim, manje ili više uspješnim manevrima. I danas, dok je oko nas toliko toga uređeno, još uvijek pronalazim detalje koji me živciraju, oko kojih mislim da se moram pozabaviti, jer desetljeća nebrige, nekog čudnog odustajanja učinila su svoje.
Životni projekt. Imam ih nekoliko, neke sam uglavnom riješila, drugi su u trajanju. Za neke nisam sigurna što će se s njima zbiti. Sjedimo s Ksenijom, razmatramo mogućnosti njezine izložbe, komentiramo umjetnike koje znamo godinama, čiji radovi nisu ni sjena onoga što su radili ranije. Njezine su oči nevjerojatno plave, obrubljene tamnim prstenom koji pomaže u fiksiranju pogleda. Dogovaramo gdje ćemo postaviti njezin rad; dio je kod nas već godinama, zajedno se čudimo što se nije razbio tijekom radova, seljenja, svega što smo proživjeli zadnje vrijeme. Kroz glavnu mi prolaze slike njezinih radova koje znam, o kojima sam više puta pisala. No, sad je drugo vrijeme, treba to interpretirati drugačije, povezati te prostore koje je prvo slikala, zatim gradila i potom pretvorila u odnose među ljudima. Biti će zanimljivo vidjeti to jednom zajedno; nadamo se da će nam to uspjeti.
Jedino za čime čeznem je više vremena. Uopće ne shvaćam kako ću završiti sve što treba napraviti, prekoračujem rokove koje sam si zadala, ni za koga nemam vremena. Jedino jurim u Formu, tamo stječem snagu kako bih izdržala ritam koji je neumoljiv, koji guta previše. I slažem pokraj sebe ono što treba pročitati, Benjamin je stigao posljednji, "bilo bi najbolje da se razbolim, legnem u krevet i pročitam sve ono što mi treba", trtljam neki dan Nenadu koji me gleda i ne vjeruje mi ni riječ, "za tri dana bilo bi dosadno", kaže. Hm, bolje da ne copram. Ne bih, zapravo, htjela doći do vremena za čitanje na taj način.

Vikend odmora

Nazvala sam ovu fotku "odmor ratnika", no tek kad sam bolje pogledala na zaslonu računala, ukazao mi se praščev rep, koji je u trenutku snimanja iskočio iz Irenine i Bennove sobe. Dečki su pali mrtvi nakon spajanja kreveta, što uvijek izgleda jednostavnije na papiru nego u stvarnosti. Još čekam da prikucaju Murtića, "kad ga nikad nema", veli Nenad, iako smo proveli vikend relativno mirno, manje-više skupa. No dobro, Irena je najavila da dolaze idući utorak, pa će valjda prije toga i taj detalj biti riješen. Malo prije sam se čula s njom, sutra trebaju prebaciti nečije avionske karte na svoje ime, obaviti nešto vezano uz zdravstveno osiguranje, spakirati se... "Neće valjda Nietzsche spavati s nama", pita, naravno, još nije stigla a već se brine, "neće, ne brini, on spava s nama"; "dobro, jer Benno sigurno ne bi mogao spavati da je on u stanu". Pokušavam objasniti da je košara samo štos, da je postavljena u slučaju da mačak pokaže interes biti malo s njima, što će se vrlo vjerojatno dogoditi jer je mlad, znatiželjan, zaigran. Vidjet ćemo. Bit će to obostrano istraživanje tolerancije; usklađivanje bioritama. "Je li vruće?", pita; hm, znam da ne voli sunce, ni Benno ne može podnijeti vrućinu, koja je naravno počela prije dva dana. Što da kažem? Da se ne može u životu sve određivati u odnosu na vrijeme, klimatske uvjete, stupanj jačine sunčevih zraka. Jer bismo inače sjedili u zatvorenim sobama, našim sobama u kojima ionako provodimo previše vremena.
I sama sjedim u jednoj takvoj, gotovo posve izolirana i sve više nenavikla na druge. Stavila sam si u zadatak da to promijenim, pa s tim mislima pedaliram u nedjeljno podne prema gradu, na jedno otvorenje. Je, nedjelja je i nisam baš presretna što uopće izlazim, no dobro, trudim se. Na putu sam se sjetila bake i njezinih posebnih sendviča koje je radila kad smo slavili rođendane, ukrašenih kiselim krastavcima koje je sama spravljala. Iz komode se vadio porculan, i srebrni pribor za jelo, ni sam zapravo ne znam zašto. Jer sve je oko nas bilo u suprotnosti s tom gestom - pristojnosti, pokušaja da se unatoč vremenu, okolnostima, bolje rečeno nepovoljnosti - ostane na tragu nečega što se činilo kao građanski život. Pa makar su nas godinama okupirali oni idioti iz Rovinja sa svojim cigaretama, makar smo mnogo puta osjetili posljedice stradanja kroz koja su neki prošli, što ni porculan ni prefine bečke torte nisu mogle nadvladati.
Sjetila sam se i neke smiješne pripovjetke koju sam čitala u knjizi školske lektire, o nekoj djevojčici kojoj nitko nije dolazio na rođendan jer je živjela u nekim nemogućim stambenim prilikama, a kad su konačno dobili stan - nitko joj nije došao, razloga se više ne sjećam. S mislima na nju slijedi pogled na zagrebačku arhitektonsku scenu, pojedine kvalitetne i talentirane ljude koji čine manjinu, dakako. Neki investitor patetično obojane kose kojemu su objašnjavali što će se zapravo graditi na njegovoj golemoj, pregolemoj parceli. Posve sam sretna u svojoj sobi, kad vidim što me okružuje, nakazne tipove koji se pretvaraju da razumiju, ili onu jadnicu čije zlobno lice obješena, naborana izraza govori što je sve u stanju učiniti kako bi napakostila drugima.
I tako, razgovaram s Helenom, Dariom, Marojem, dogovaram druženje s Ivom i Daškom, s kojima se već mjesecima nismo vidjeli. Ukradeno vrijeme dok gradimo karijere, u najplodnijem razdoblju našeg života, kako mi je to jednom Irena spomenula.
"Supet ti je blog", kaže ona, "žalostan, ali zanimljiv, iskren"; "nikad nisam bila zabavljačica", odvraćam, svjesna svoje ozbiljnosti, neduhovitosti (kad se pokušam našaliti, obično to drugima moram dodatno objasniti). "Ali nije stalno žalostan, samo ponekad", kažem, "tako je to i inače". Zato prilažem sliku prasca, koji zavodi u stražnjem dvorištu nastojeći me zabaviti, dok sam jutros snimala javor. Da Nenad više ne prigovara, kako to da nema javora na blogu, kad se on toliko namučio da ga zasadi.
Enivej, toliko toga sam mislila napraviti ovaj vikend, a nisam napravila ništa. Možda je ponekad dobro odmoriti se, ionako sam se ubila s onim vježbama koje je Jelena ostavila zapisane i nacrtane kao radnu obvezu za subotu. Neuspješno pokušavam okupiti neko društvo kod nas, Silađini nikad ne mogu. Druženja su postala problem, mnogo toga ih nastoji ugroziti. No ja ne odustajem tako lako.

Mir u kući

Čula sam ga još dok je bio na vratima u dvorištu. Smirenim je glasom pitao gdje je "prasac", kako u šali zovemo mačka. Pojurio je za njim po dvorištu, opušteno se šaleći. Zatim je zalegao na kauč u mojoj radnoj sobi prepričavajući zadnje dane škole, koja je prošla nevjerojatno brzo. Rihtanje zadnjih ocjena ("ma, nije mi to presudno, broje konačni uspjeh svakog razreda i maturu"), iskazi razumijevanja prema pojedinim profesorima s kojima nije uvijek nalazio zajednički jezik, i tome slično. Ja sam kao i inače inzistirala na nekim detaljima, no - bit će kako si je on zamislio, kao uostalom i svaki put dosad. Razgovaramo o studentima, "besplatnom" studiranju za koje ionako izdvajamo novac iz naših poreza, prireza, plaća, honorara, pa floskule o tome kako si mi kao društvo to ne možemo priuštiti odzvanjaju zastrašujuće prazno.
Tog trenutka sjetila sam ih se onog dana kad su - "ničim izazvani" - pokrenuli nezapamćen prosvjed protiv nepripremljena i prerana uvođenja državne mature, za što je njegova generacija trebala poslužiti kao žrtvena janjad. Naravno da se nisu dali i da su artikulirano i pametno obrazložili svoje stavove. Još mi je pred očima ono jutro kad je izašao iz auta blizu trga, našao se sa svojim društvom koje se okupilo preko facebooka, msn-a, sms-a i tko zna kojih već kanala. Pratila sam njegovu ekipu na portalima dok su zajedno "pregovarali" s nekime iz Ministarstva (dok stvar u svoje ruke nije "preuzeo" netko drugi, kome je trebala upravo takva akcija kako bi se mogao kandidirati za... ma, nije važno). Ostala nam je slika objavljena u jednom časopisu, za sjećanje na zbivanja koja su, barem mi se čini, poslužila i današnjim studentima, dobro pripremljenima i artikuliranima u svojim zahtjevima.
Zavladao je neki čudan mir. Majstori su se povukli, tepih je opran i postavljen ispod novog stola koji je stigao iz Amirina ureda. Nema za njega više mjesta, kao ni za niz drugih predmeta koje smo rasporedili po njihovu stanu i mojoj radnoj sobi. Nenad se konačno odlučio obojati sačuvane metalne prozorske rešetke, koje nisam željela skinuti. Mislim da bi djedu bilo drago vidjeti kako smo ih djelomično sačuvali i obnovili. U kupaonicu sam stavila nove ručnike, tepih; pećnicu nismo ni isprobali, valjda radi, a Matko je izradio poseban dio u kuhinji s kojim smo zadovoljni. "Duškini roditelji nisu iskoristili karte, pa ćemo vjerojatno doći 19.", kazala mi je neki dan, smirenija nego ranije. Nalazi su bolji, Benno može dulje vremena šetati, disharmonija koja ih je tako protresla privremeno se uravnotežila, do neke nove (ne)prilike. No, više ništa ne dogovaramo, slušam ju kako polako izgovara niz rečenica, izmučena zbog proteklih mjeseci neizvjesnosti, straha, tuge. Trebali su biti ovdje dok je još trajala Nenadova izložba, dok je Ivar imao posljednje tjedne škole, dok je... pokazalo se, kao obično, kako je istinita izreka hic Rodos, hic salta. Sve ono oko čega smo se živcirali, misleći da nećemo stići na vrijeme, bilo je nevažno. Važno je ovo sada, ono što jesmo i što možemo. Planove ostavljamo po strani, ne odustajemo, no nakratko zaboravljamo na njih.
Pokušavam posložiti u glavi što još treba učiniti; moram dečke nagovoriti da objese onog Murtića kojeg smo spasili doslovno u posljednjem trenutku. Ivar je ponovno nešto tražio među knjigama "gle, ima Krležinu posvetu, zar su se poznavali?", pita prikupljajući lektiru koju je pred kraj morao svladati.
Kapital koji nose neobično mi je važan. Imam dojam da bez nje ne bi bilo nekih razgovora s ljudima do kojih mi je stalo, čiji rad poštujem. Ponovno radim inventuru slika, što odnijeti kod Mare da se uredi, što još staviti a što pohraniti, ako još uopće ima mjesta na zidovima. Oko mene, miris proljeća. Vrijeme je odjednom toplo, čak i sparno. Umirem na suncu, ne mogu više, ne znam zašto. Energetski nam duboko ispod crte. Umirem i na vježbanju, vruće, naporno, no raspoloženje mi popravlja nova Ivanina frizura i njezin simpatičan, neposredan pristup kojim me dodatno motivira. Rastepli smo se kao grupa, neki dan sam se pitala zašto je to tako? Hormonalna disharmonija, čini mi se. Valjda je privremeno.
Mačak spava u svojoj fotelji, bolje rečeno Bennovu stolcu na sklapanje koji smo mu oteli. Volim tišinu poslijepodneva koja me umiruje. Sjedimo na novoj klupi - jednoj od posljednjih akvizicija, grijemo se na suncu (kratko, dok ne postane prevruće) i razgovaramo o svemu što treba učiniti, za obitelj, studente, na poslu, za one ljude kojima smo obećali prije dulje vremena a nismo to stigli napraviti. Mi smo na zadnjem mjestu, ako mjesta uopće još ima. Barem imamo klupu.

Na putu doma

Prije podne sam provela na aerodromu, pričajući sa Silviom između njezina dva leta; dobila je novi job, za kuhinju, veli. U dva sata nastojale smo pretresti sve ono, što je važno: blizanke, roditelje, Brijune, knjigu koju namjeravam raditi ove jeseni. Pričamo o šumama u pokrajini Alentejo gdje rastu hrastovi plutnjaci i boje su neobične, a svjetlo na drugačiji način prodire kroz krošnje čineći oguljena stabla još tamnijima. Naravno da sam ih probala snimiti, rezultat nije loš, daleko je od onog što bi mogao biti kad bih imala vremena posvetiti se fotografiji intenzivnije. No, ne mogu sve, ne stižem ionako napraviti sve što bih željela.

Na povratku sjedim u autu, promatram one koji mi dolaze u susret. Zastoj na kritičnom mjestu, pred mostom, onom koji je nakon rata povezao zagrebačke "obale", dok je gradom upravljao jedan od rijetkih vizionara. Ni sama ne znam zašto sam pošla tim putem, koji izbjegavam već dulje vrijeme. Izgradnjom i postavom reklama ionako je uništena jedna od najljepših vizura Zagreba; ona grozna staklena zelena kocka i glupavi, agresivni sadržaji učinili su svoje. Sjedim u autu i ne mogu nikud. Zapravo sam znala da će do toga doći, nemoćna sam izbjeći tu tugu koja me prati mjesecima, od koje me svako malo udarac u nutrini tijela podsjeti na ono što jesam, što sam nepovratno izgubila.
"Nećeš mi sad valjda tu plakati.", rekla je pomalo strogo, nenavikla vidjeti moju slabost. Ne, dakako da neću, navikla sam gutati tugu, nastojim ne popustiti, izgovaram gotovo mehanički neke rečenice, suze pritom ponekad poteku, ponekad ne. Tko zna o čemu to ovisi. Sjećam se začuđenog Ivarovog pogleda kad smo s prozora nekog puba u Londonu zamijetili jednu sličnu njoj. Sjedila je ispred niza prekrasnih kuća odmaknutih od ulice, čiji je predprostor bio ispunjen cvijećem, biciklima, ne sjećam se najbolje detalja. Jedino što sam vidjela bila je crnobijela mačka čije su boje bile raspoređene gotovo identično poput njezinih. Suze su navrle istog trenutka, nisam mogla ništa; mačka je krenula prema Ivaru koju je je pomazio.
Što činiti u takvim trenucima, kako postati jači, kako se oduprijeti tom udarcu koji prodire iz moje nutrine? Jedna mi je liječnica rekla, "To će proći, mislite samo na ono što ste imali, ne na ono što ste izgubili." I pokušavam, gotovo svakodnevno, no ova mi vrsta vježbanja lošije ide. Sjećam se njezina dočeka na balkonu, na kojem je sjedila dok bih još bila daleko od kuće. Moj otac znao je reći, "Osjeća da dolaziš dok si ti tek krenula." Ne mogu zaboraviti tu gotovo manijakalnu ljubav, "okrunjenu" grubošću kojom me znala iznenaditi, jer i to je bio način kako pokazati svoju posebnost. U potpunosti je vladala sa mnom, ne dozvoljavajući da se pokrenem ukoliko to sama nije odobrila, gledajući svaki moj pokret, prateći kud odlazim i hoću li se brzo vratiti. Upravo zbog te nevjerojatne, neopisive veze koju smo imale nastojim ne prijeći most, proći pokraj male klinike gdje smo zadnji puta bili s njom. "Moraš o tome pisati", rekla mi je Irena prije godinu dana. No, teško je to prepričati, tu ljubav i komunikaciju na koju nisam mislila da ću naići, spremnost da brojne noći provedem gotovo ukočena kako ne bih narušila njezin san.
Odnos s Mew bio je čista emocija. Bila je neprilagođena slično kao ja, nespremna na ustupke. Sve je promatrala, i svega bila svjesna. Gotovo sve ju je smetalo, i sve je komentirala na svoj način. Neopisivo senzibilizirana na nas, dijelila je sa mnom mnogo toga, što će svakome tko ne poznaje životinje izgledati blago rečeno neobično. Njezini ugrizi bili su iskaz nemoći; način izražavanja svega s čime se nije složila. I danas sam ukrašena njezinim ogrebotinama na desnoj ruci; djeluju poput ožiljaka neke inicijacije kroz koju smo prošle, podsvjesno znajući da neće trajati onoliko koliko bismo željele. I što se promijenilo od 10. 3. prošle godine? Bolesti, neizvjesnosti, neopisiva količina posla koju nastojim svakodnevno obaviti kako bih imala što manje vremena za sebe.
Sjedim u autu i suze se slijevaju niz lice. Nesreća na susjednoj traci, motociklist između dva automobila. Tko zna kako je on prošao? Gledam aute koji stoje, čekaju da ih policajci propuste, iz Siska, Zagreba, Bjelovara, neki Nijemci... Prolazimo jedni kraj drugih, ja već mahinalno brišem lice, vozim se ustaljenom rutom, podvožnjak, lijevo, kaldrma u Kačićevoj. Znam to napamet, svaku rupu na kolniku, nastojim ih mimoići kao što nastojim izbjeći most koji me vodi u osamu, u sobu u kojoj sjedim sama uz osvjetljenu radnu plohu, pišući. Raspored tipki ionako znam napamet, riječi tek povremeno pogledam na zaslonu; pišem nadajući se da će to isprati tugu, umanjiti udarce.
Još uvijek nigdje nemam njezinu sliku, osim u telefonu. Nikad nisam snimala da bih se sjetila; sposobnost sjećanja nije nužno povezano s vizualnim. Arhiv koji posjedujem u sebi dovoljan je. Sjetila sam se knjige Paule Fox, počinje scenom s mačkom koja je odjednom došla u vrt jedne obitelji. Žena ju je krenula hraniti, započevši s njom čudan odnos, sve do kobne ogrebotine koja je njezinu sudbinu odvela u drugom smjeru. Zahvalna sam za taj smjer, kojim sam prošla. No problem je kad jednom uhvatimo pravac, što ga se nastojimo držati nespremni na iznenadne promjene, ili gubitke. Pokušavam zauzdati arhiv slika, no sjećam se mirisa (unatoč tvrdnji Dražena da je mirise nemoguće zapamtiti). Mogu ga osjetiti, opisati, bolest se nije odrazila na moje sjećanje i koncentraciju. Slušam ritam neke pjesme koju pušta dj s radija, polako me odvaja, odlazim raditi nešto drugo kako ne bih imala vremena. Ne znam je li mi lakše, znam da je ovo tek crtica onog što treba napisati. Sjećam se svega bez obzira na most. I dalje ću ga izbjegavati.