Mir u kući

Čula sam ga još dok je bio na vratima u dvorištu. Smirenim je glasom pitao gdje je "prasac", kako u šali zovemo mačka. Pojurio je za njim po dvorištu, opušteno se šaleći. Zatim je zalegao na kauč u mojoj radnoj sobi prepričavajući zadnje dane škole, koja je prošla nevjerojatno brzo. Rihtanje zadnjih ocjena ("ma, nije mi to presudno, broje konačni uspjeh svakog razreda i maturu"), iskazi razumijevanja prema pojedinim profesorima s kojima nije uvijek nalazio zajednički jezik, i tome slično. Ja sam kao i inače inzistirala na nekim detaljima, no - bit će kako si je on zamislio, kao uostalom i svaki put dosad. Razgovaramo o studentima, "besplatnom" studiranju za koje ionako izdvajamo novac iz naših poreza, prireza, plaća, honorara, pa floskule o tome kako si mi kao društvo to ne možemo priuštiti odzvanjaju zastrašujuće prazno.
Tog trenutka sjetila sam ih se onog dana kad su - "ničim izazvani" - pokrenuli nezapamćen prosvjed protiv nepripremljena i prerana uvođenja državne mature, za što je njegova generacija trebala poslužiti kao žrtvena janjad. Naravno da se nisu dali i da su artikulirano i pametno obrazložili svoje stavove. Još mi je pred očima ono jutro kad je izašao iz auta blizu trga, našao se sa svojim društvom koje se okupilo preko facebooka, msn-a, sms-a i tko zna kojih već kanala. Pratila sam njegovu ekipu na portalima dok su zajedno "pregovarali" s nekime iz Ministarstva (dok stvar u svoje ruke nije "preuzeo" netko drugi, kome je trebala upravo takva akcija kako bi se mogao kandidirati za... ma, nije važno). Ostala nam je slika objavljena u jednom časopisu, za sjećanje na zbivanja koja su, barem mi se čini, poslužila i današnjim studentima, dobro pripremljenima i artikuliranima u svojim zahtjevima.
Zavladao je neki čudan mir. Majstori su se povukli, tepih je opran i postavljen ispod novog stola koji je stigao iz Amirina ureda. Nema za njega više mjesta, kao ni za niz drugih predmeta koje smo rasporedili po njihovu stanu i mojoj radnoj sobi. Nenad se konačno odlučio obojati sačuvane metalne prozorske rešetke, koje nisam željela skinuti. Mislim da bi djedu bilo drago vidjeti kako smo ih djelomično sačuvali i obnovili. U kupaonicu sam stavila nove ručnike, tepih; pećnicu nismo ni isprobali, valjda radi, a Matko je izradio poseban dio u kuhinji s kojim smo zadovoljni. "Duškini roditelji nisu iskoristili karte, pa ćemo vjerojatno doći 19.", kazala mi je neki dan, smirenija nego ranije. Nalazi su bolji, Benno može dulje vremena šetati, disharmonija koja ih je tako protresla privremeno se uravnotežila, do neke nove (ne)prilike. No, više ništa ne dogovaramo, slušam ju kako polako izgovara niz rečenica, izmučena zbog proteklih mjeseci neizvjesnosti, straha, tuge. Trebali su biti ovdje dok je još trajala Nenadova izložba, dok je Ivar imao posljednje tjedne škole, dok je... pokazalo se, kao obično, kako je istinita izreka hic Rodos, hic salta. Sve ono oko čega smo se živcirali, misleći da nećemo stići na vrijeme, bilo je nevažno. Važno je ovo sada, ono što jesmo i što možemo. Planove ostavljamo po strani, ne odustajemo, no nakratko zaboravljamo na njih.
Pokušavam posložiti u glavi što još treba učiniti; moram dečke nagovoriti da objese onog Murtića kojeg smo spasili doslovno u posljednjem trenutku. Ivar je ponovno nešto tražio među knjigama "gle, ima Krležinu posvetu, zar su se poznavali?", pita prikupljajući lektiru koju je pred kraj morao svladati.
Kapital koji nose neobično mi je važan. Imam dojam da bez nje ne bi bilo nekih razgovora s ljudima do kojih mi je stalo, čiji rad poštujem. Ponovno radim inventuru slika, što odnijeti kod Mare da se uredi, što još staviti a što pohraniti, ako još uopće ima mjesta na zidovima. Oko mene, miris proljeća. Vrijeme je odjednom toplo, čak i sparno. Umirem na suncu, ne mogu više, ne znam zašto. Energetski nam duboko ispod crte. Umirem i na vježbanju, vruće, naporno, no raspoloženje mi popravlja nova Ivanina frizura i njezin simpatičan, neposredan pristup kojim me dodatno motivira. Rastepli smo se kao grupa, neki dan sam se pitala zašto je to tako? Hormonalna disharmonija, čini mi se. Valjda je privremeno.
Mačak spava u svojoj fotelji, bolje rečeno Bennovu stolcu na sklapanje koji smo mu oteli. Volim tišinu poslijepodneva koja me umiruje. Sjedimo na novoj klupi - jednoj od posljednjih akvizicija, grijemo se na suncu (kratko, dok ne postane prevruće) i razgovaramo o svemu što treba učiniti, za obitelj, studente, na poslu, za one ljude kojima smo obećali prije dulje vremena a nismo to stigli napraviti. Mi smo na zadnjem mjestu, ako mjesta uopće još ima. Barem imamo klupu.