Vikend odmora

Nazvala sam ovu fotku "odmor ratnika", no tek kad sam bolje pogledala na zaslonu računala, ukazao mi se praščev rep, koji je u trenutku snimanja iskočio iz Irenine i Bennove sobe. Dečki su pali mrtvi nakon spajanja kreveta, što uvijek izgleda jednostavnije na papiru nego u stvarnosti. Još čekam da prikucaju Murtića, "kad ga nikad nema", veli Nenad, iako smo proveli vikend relativno mirno, manje-više skupa. No dobro, Irena je najavila da dolaze idući utorak, pa će valjda prije toga i taj detalj biti riješen. Malo prije sam se čula s njom, sutra trebaju prebaciti nečije avionske karte na svoje ime, obaviti nešto vezano uz zdravstveno osiguranje, spakirati se... "Neće valjda Nietzsche spavati s nama", pita, naravno, još nije stigla a već se brine, "neće, ne brini, on spava s nama"; "dobro, jer Benno sigurno ne bi mogao spavati da je on u stanu". Pokušavam objasniti da je košara samo štos, da je postavljena u slučaju da mačak pokaže interes biti malo s njima, što će se vrlo vjerojatno dogoditi jer je mlad, znatiželjan, zaigran. Vidjet ćemo. Bit će to obostrano istraživanje tolerancije; usklađivanje bioritama. "Je li vruće?", pita; hm, znam da ne voli sunce, ni Benno ne može podnijeti vrućinu, koja je naravno počela prije dva dana. Što da kažem? Da se ne može u životu sve određivati u odnosu na vrijeme, klimatske uvjete, stupanj jačine sunčevih zraka. Jer bismo inače sjedili u zatvorenim sobama, našim sobama u kojima ionako provodimo previše vremena.
I sama sjedim u jednoj takvoj, gotovo posve izolirana i sve više nenavikla na druge. Stavila sam si u zadatak da to promijenim, pa s tim mislima pedaliram u nedjeljno podne prema gradu, na jedno otvorenje. Je, nedjelja je i nisam baš presretna što uopće izlazim, no dobro, trudim se. Na putu sam se sjetila bake i njezinih posebnih sendviča koje je radila kad smo slavili rođendane, ukrašenih kiselim krastavcima koje je sama spravljala. Iz komode se vadio porculan, i srebrni pribor za jelo, ni sam zapravo ne znam zašto. Jer sve je oko nas bilo u suprotnosti s tom gestom - pristojnosti, pokušaja da se unatoč vremenu, okolnostima, bolje rečeno nepovoljnosti - ostane na tragu nečega što se činilo kao građanski život. Pa makar su nas godinama okupirali oni idioti iz Rovinja sa svojim cigaretama, makar smo mnogo puta osjetili posljedice stradanja kroz koja su neki prošli, što ni porculan ni prefine bečke torte nisu mogle nadvladati.
Sjetila sam se i neke smiješne pripovjetke koju sam čitala u knjizi školske lektire, o nekoj djevojčici kojoj nitko nije dolazio na rođendan jer je živjela u nekim nemogućim stambenim prilikama, a kad su konačno dobili stan - nitko joj nije došao, razloga se više ne sjećam. S mislima na nju slijedi pogled na zagrebačku arhitektonsku scenu, pojedine kvalitetne i talentirane ljude koji čine manjinu, dakako. Neki investitor patetično obojane kose kojemu su objašnjavali što će se zapravo graditi na njegovoj golemoj, pregolemoj parceli. Posve sam sretna u svojoj sobi, kad vidim što me okružuje, nakazne tipove koji se pretvaraju da razumiju, ili onu jadnicu čije zlobno lice obješena, naborana izraza govori što je sve u stanju učiniti kako bi napakostila drugima.
I tako, razgovaram s Helenom, Dariom, Marojem, dogovaram druženje s Ivom i Daškom, s kojima se već mjesecima nismo vidjeli. Ukradeno vrijeme dok gradimo karijere, u najplodnijem razdoblju našeg života, kako mi je to jednom Irena spomenula.
"Supet ti je blog", kaže ona, "žalostan, ali zanimljiv, iskren"; "nikad nisam bila zabavljačica", odvraćam, svjesna svoje ozbiljnosti, neduhovitosti (kad se pokušam našaliti, obično to drugima moram dodatno objasniti). "Ali nije stalno žalostan, samo ponekad", kažem, "tako je to i inače". Zato prilažem sliku prasca, koji zavodi u stražnjem dvorištu nastojeći me zabaviti, dok sam jutros snimala javor. Da Nenad više ne prigovara, kako to da nema javora na blogu, kad se on toliko namučio da ga zasadi.
Enivej, toliko toga sam mislila napraviti ovaj vikend, a nisam napravila ništa. Možda je ponekad dobro odmoriti se, ionako sam se ubila s onim vježbama koje je Jelena ostavila zapisane i nacrtane kao radnu obvezu za subotu. Neuspješno pokušavam okupiti neko društvo kod nas, Silađini nikad ne mogu. Druženja su postala problem, mnogo toga ih nastoji ugroziti. No ja ne odustajem tako lako.