"Gdje mi je laptop?", vičem kroz sms Ivaru, koji je u nekoj briji s dečkima, rođendan, što li, polako se ufurava u činjenicu da nema više škole, da je gotovo, da još "samo" treba odraditi maturu i upisati se na faks. Gledam ga kako se udaljava, dok istodobno još uvijek nastoji ostati ovdje, na nekoj prekretnici koju u cijelosti osvještavamo kasnije, dok smo već odrasli.
Veli Nenad da bih morala pisati svaki dan, jer se toliko toga događa i on bio htio o svemu čitati. Ali, to ne ide samo tako, ne mogu svaki dan pisati, tko bi toliko toga uopće htio i stigao svladati? I onda - prekid, jer mi laptop iz nekog razloga ne želi biti povezan na internet, pa prođe par dana bez pisanja, jer se u međuvremenu zbilo tko zna što.
Zapravo, nastojimo održavati društveni život, navijamo za Ninu, vodimo razgovore, planiramo. Ipak, najviše vremena dok ne radim (a obzirom da stalno radim tog praznog hoda nema puno) hodam po kući, kontroliram što još treba napraviti, Nenad je danas pobojao neke sitnice koje smo zamijetili na zidu; i Murtić je konačno na zidu, tepih je pričvršćen uz prag, ma ne znam više ni sama što bi trebalo učiniti. Teško je pretpostaviti što nekome treba, ući u navike koje su toliko dugotrajne da se pitam, hoće li onaj neugledni, nefunkcionalan stan u Klaićevoj biti zaboravljen; hoće li sve učinjeno biti dovoljno? Stižu u utorak, stavila sam puniti telefon, uvjeravala Irenu da ne brine, da mačak neće spavati s njima.
Promatram našu kuću, u čije su se zidove upili toliki mirisi; u stubištu (još uvijek neuređenom) sa stropa povremeno otpadne neki sloj boje ispod koje se pokazuje ono zaboravljeno. Pitam se, kad li je stubište uopće bilo obojano u tu groznu žutu boju, čudno je to sa sjećanjem, nikad neću shvatiti kako i zašto neke stvari zaboravljamo. Isto tako začuđuje me proces prisjećanja, ulančani proces povezivanja slika, zvukova, mirisa (jednom je Dražen rekao, da se mirise ne može pamtiti, no ne bih se složila s tim, čini mi se da mnoge uistinu dobro pamtim). Sjećam se mirisa sobe u kojoj su spavali starci, neobične mješavine duhana, pića, glazbe uz koju smo nastojali zaspati, koju ni danas zapravo ne volim slušati. Rublja koje se sušilo zimi uz kamin, njegova britkog mirisa nakon što smo ga polusleđenog unosili na nekoj drvenoj motki. Sjetila sam se mirisa vlage koji sam godinama nastojala prekriti kojekakvim, manje ili više uspješnim manevrima. I danas, dok je oko nas toliko toga uređeno, još uvijek pronalazim detalje koji me živciraju, oko kojih mislim da se moram pozabaviti, jer desetljeća nebrige, nekog čudnog odustajanja učinila su svoje.
Životni projekt. Imam ih nekoliko, neke sam uglavnom riješila, drugi su u trajanju. Za neke nisam sigurna što će se s njima zbiti. Sjedimo s Ksenijom, razmatramo mogućnosti njezine izložbe, komentiramo umjetnike koje znamo godinama, čiji radovi nisu ni sjena onoga što su radili ranije. Njezine su oči nevjerojatno plave, obrubljene tamnim prstenom koji pomaže u fiksiranju pogleda. Dogovaramo gdje ćemo postaviti njezin rad; dio je kod nas već godinama, zajedno se čudimo što se nije razbio tijekom radova, seljenja, svega što smo proživjeli zadnje vrijeme. Kroz glavnu mi prolaze slike njezinih radova koje znam, o kojima sam više puta pisala. No, sad je drugo vrijeme, treba to interpretirati drugačije, povezati te prostore koje je prvo slikala, zatim gradila i potom pretvorila u odnose među ljudima. Biti će zanimljivo vidjeti to jednom zajedno; nadamo se da će nam to uspjeti.
Jedino za čime čeznem je više vremena. Uopće ne shvaćam kako ću završiti sve što treba napraviti, prekoračujem rokove koje sam si zadala, ni za koga nemam vremena. Jedino jurim u Formu, tamo stječem snagu kako bih izdržala ritam koji je neumoljiv, koji guta previše. I slažem pokraj sebe ono što treba pročitati, Benjamin je stigao posljednji, "bilo bi najbolje da se razbolim, legnem u krevet i pročitam sve ono što mi treba", trtljam neki dan Nenadu koji me gleda i ne vjeruje mi ni riječ, "za tri dana bilo bi dosadno", kaže. Hm, bolje da ne copram. Ne bih, zapravo, htjela doći do vremena za čitanje na taj način.
Nema komentara:
Objavi komentar