02 svibnja 2009

Na putu doma

Prije podne sam provela na aerodromu, pričajući sa Silviom između njezina dva leta; dobila je novi job, za kuhinju, veli. U dva sata nastojale smo pretresti sve ono, što je važno: blizanke, roditelje, Brijune, knjigu koju namjeravam raditi ove jeseni. Pričamo o šumama u pokrajini Alentejo gdje rastu hrastovi plutnjaci i boje su neobične, a svjetlo na drugačiji način prodire kroz krošnje čineći oguljena stabla još tamnijima. Naravno da sam ih probala snimiti, rezultat nije loš, daleko je od onog što bi mogao biti kad bih imala vremena posvetiti se fotografiji intenzivnije. No, ne mogu sve, ne stižem ionako napraviti sve što bih željela.

Na povratku sjedim u autu, promatram one koji mi dolaze u susret. Zastoj na kritičnom mjestu, pred mostom, onom koji je nakon rata povezao zagrebačke "obale", dok je gradom upravljao jedan od rijetkih vizionara. Ni sama ne znam zašto sam pošla tim putem, koji izbjegavam već dulje vrijeme. Izgradnjom i postavom reklama ionako je uništena jedna od najljepših vizura Zagreba; ona grozna staklena zelena kocka i glupavi, agresivni sadržaji učinili su svoje. Sjedim u autu i ne mogu nikud. Zapravo sam znala da će do toga doći, nemoćna sam izbjeći tu tugu koja me prati mjesecima, od koje me svako malo udarac u nutrini tijela podsjeti na ono što jesam, što sam nepovratno izgubila.
"Nećeš mi sad valjda tu plakati.", rekla je pomalo strogo, nenavikla vidjeti moju slabost. Ne, dakako da neću, navikla sam gutati tugu, nastojim ne popustiti, izgovaram gotovo mehanički neke rečenice, suze pritom ponekad poteku, ponekad ne. Tko zna o čemu to ovisi. Sjećam se začuđenog Ivarovog pogleda kad smo s prozora nekog puba u Londonu zamijetili jednu sličnu njoj. Sjedila je ispred niza prekrasnih kuća odmaknutih od ulice, čiji je predprostor bio ispunjen cvijećem, biciklima, ne sjećam se najbolje detalja. Jedino što sam vidjela bila je crnobijela mačka čije su boje bile raspoređene gotovo identično poput njezinih. Suze su navrle istog trenutka, nisam mogla ništa; mačka je krenula prema Ivaru koju je je pomazio.
Što činiti u takvim trenucima, kako postati jači, kako se oduprijeti tom udarcu koji prodire iz moje nutrine? Jedna mi je liječnica rekla, "To će proći, mislite samo na ono što ste imali, ne na ono što ste izgubili." I pokušavam, gotovo svakodnevno, no ova mi vrsta vježbanja lošije ide. Sjećam se njezina dočeka na balkonu, na kojem je sjedila dok bih još bila daleko od kuće. Moj otac znao je reći, "Osjeća da dolaziš dok si ti tek krenula." Ne mogu zaboraviti tu gotovo manijakalnu ljubav, "okrunjenu" grubošću kojom me znala iznenaditi, jer i to je bio način kako pokazati svoju posebnost. U potpunosti je vladala sa mnom, ne dozvoljavajući da se pokrenem ukoliko to sama nije odobrila, gledajući svaki moj pokret, prateći kud odlazim i hoću li se brzo vratiti. Upravo zbog te nevjerojatne, neopisive veze koju smo imale nastojim ne prijeći most, proći pokraj male klinike gdje smo zadnji puta bili s njom. "Moraš o tome pisati", rekla mi je Irena prije godinu dana. No, teško je to prepričati, tu ljubav i komunikaciju na koju nisam mislila da ću naići, spremnost da brojne noći provedem gotovo ukočena kako ne bih narušila njezin san.
Odnos s Mew bio je čista emocija. Bila je neprilagođena slično kao ja, nespremna na ustupke. Sve je promatrala, i svega bila svjesna. Gotovo sve ju je smetalo, i sve je komentirala na svoj način. Neopisivo senzibilizirana na nas, dijelila je sa mnom mnogo toga, što će svakome tko ne poznaje životinje izgledati blago rečeno neobično. Njezini ugrizi bili su iskaz nemoći; način izražavanja svega s čime se nije složila. I danas sam ukrašena njezinim ogrebotinama na desnoj ruci; djeluju poput ožiljaka neke inicijacije kroz koju smo prošle, podsvjesno znajući da neće trajati onoliko koliko bismo željele. I što se promijenilo od 10. 3. prošle godine? Bolesti, neizvjesnosti, neopisiva količina posla koju nastojim svakodnevno obaviti kako bih imala što manje vremena za sebe.
Sjedim u autu i suze se slijevaju niz lice. Nesreća na susjednoj traci, motociklist između dva automobila. Tko zna kako je on prošao? Gledam aute koji stoje, čekaju da ih policajci propuste, iz Siska, Zagreba, Bjelovara, neki Nijemci... Prolazimo jedni kraj drugih, ja već mahinalno brišem lice, vozim se ustaljenom rutom, podvožnjak, lijevo, kaldrma u Kačićevoj. Znam to napamet, svaku rupu na kolniku, nastojim ih mimoići kao što nastojim izbjeći most koji me vodi u osamu, u sobu u kojoj sjedim sama uz osvjetljenu radnu plohu, pišući. Raspored tipki ionako znam napamet, riječi tek povremeno pogledam na zaslonu; pišem nadajući se da će to isprati tugu, umanjiti udarce.
Još uvijek nigdje nemam njezinu sliku, osim u telefonu. Nikad nisam snimala da bih se sjetila; sposobnost sjećanja nije nužno povezano s vizualnim. Arhiv koji posjedujem u sebi dovoljan je. Sjetila sam se knjige Paule Fox, počinje scenom s mačkom koja je odjednom došla u vrt jedne obitelji. Žena ju je krenula hraniti, započevši s njom čudan odnos, sve do kobne ogrebotine koja je njezinu sudbinu odvela u drugom smjeru. Zahvalna sam za taj smjer, kojim sam prošla. No problem je kad jednom uhvatimo pravac, što ga se nastojimo držati nespremni na iznenadne promjene, ili gubitke. Pokušavam zauzdati arhiv slika, no sjećam se mirisa (unatoč tvrdnji Dražena da je mirise nemoguće zapamtiti). Mogu ga osjetiti, opisati, bolest se nije odrazila na moje sjećanje i koncentraciju. Slušam ritam neke pjesme koju pušta dj s radija, polako me odvaja, odlazim raditi nešto drugo kako ne bih imala vremena. Ne znam je li mi lakše, znam da je ovo tek crtica onog što treba napisati. Sjećam se svega bez obzira na most. I dalje ću ga izbjegavati.

Nema komentara:

Objavi komentar