Endlich etwas uber Graz

Kiša je, ne prestaje. Vlaga čini svoje, ne podnosim ju već dugo vremena. Čini me usporenijom, tjera me da oko sebe istovremeno i zračim i grijem kako bih uspostavila neku koliko-toliko prihvatljivu atmosferu. Otežava mi disanje, uvlači mi se u kosu. No ipak, bez obzira na svu "muku" prihvaćam to stanje, jer ionako ništa drugo ne mogu. Pa cupkam pored Nenada po lokvama, nogavice poput lakmusa upijaju suvišnu vodu dok se provlačimo onim starim putem preko pruge do Doma sportova. Posljednjih godina rijetko tamo odlazimo, koncerata koji nas zanimaju nema u tolikom broju. Putem se prisjećamo koga smo sve vidjeli, no toga je toliko da ubrzo odustajemo. "Znaš li koji je bio naš prvi službeni izlazak na neko javno mjesto?", pita me. Umirem od smijeha u sebi, razmišljam o tom "službenom izlasku" ali mi ništa ne pada na pamet. "Bila je to kazališna predstava u Kulušiću", nastavlja, a ja, kakva već jesam, čudim se da se toga sjeća. Kulušić sam zapamtila po par koncerata, onih legendarnih, zatim po odlascima na čagu, glazbi Ramonesa, Blondie, Pistolsa, po Neveni koja je očijukala s jednim od Idola. Ta mi kazališna predstava izgleda nije ostavila neki dojam.
Zato su me Massive Attack oduševili; ona suha, pikselizirana slika u pozadini, kao i korištenje svjetla kao privremenog gradivnog elementa prostora. Volim one čudne, na prvo slušanje ne toliko privlačne uvode nakon kojih slijedi energija kojoj se teško oduprijeti. Sviđa mi se meki, topli glas Daddy G-a, komentiram nešto Nenadu o tome, no s njim o glazbi nije jednostavno razgovarati. "Sve me to podsjeća na elektronsku verziju Floyda", veli, pa odustajem. Još poneki komentar o Stonesima i razgovor o glazbi naprasno završava.
Danas u autu, dok me vraćaju u Graz, obojica nešto pričaju o muzici, autorima za koje sam možda i čula no njihova mi imena ništa ne znače. Ivar ponovno svira, okupili su neki mali trio koji bi izvodio jazz standarde. Miljama daleko od mojih interesa, naravno; pomišljam na svog oca koji me većinu djetinjstva nastojao obratiti na tu glazbu, no bez osobita uspjeha. Iako sam čula skoro sve što nalazi se u njegovoj pregolemoj diskoteci; unatoč tome što sam slušala sve moguće koncerte u Zagrebu, upoznavala se s nekim pjevačima i sviračima. Jazz je za mene ostao zatvoren u sobi mojih roditelja, toj maloj prostoriji čiji su zidovi u potpunosti bili prekriveni stalažama s knjigama i tisućama ploča. Za svaku je znao gdje se nalazi, tko što izvodi, kad je i gdje snimljena. Hodajuća enciklopedija jazza. Danas ga preko skypea gledam kako sjedi u fotelji, gladi mačku i pita me nešto što smo zaboravili iskomunicirati. Kao da sam i dalje tamo, iako sam dvjestotinjak kilometara udaljena.
Stan u Grazu je zgodan, malo prazan jer ipak su to atelijeri primarno zamišljeni za umjetnike. "Ti si pjesnikinja?", pita me žena koja je zadužena za moj boravak. "Ne, bavim se s umjetnošću i pišem", odgovaram nastojeći pritom uravnotežiti misaoni pogon koji sam prije par tjedana ozbiljno pokrenula kao što to uvijek činim prije nego počnem pisati. Sve drugo ostaje na čekanju.
Sjesti za stol, rasporediti knjige i bilješke, razvrstati autore. Navikla sam na svoju radnu sobu iz koje se pogled na neobičan način probija van, u prednje dvorište, koja mi nedostaje. Onaj betonski bunker dosta sam uspješno skrila nekom biljkom koju mi je prije par godina poklonila Mirjana; tražila je udomitelje za biljke koje više nije mogla držati u stanu jer su ga pregradili. Razvija se vrlo dobro, paše joj mjesto na koje sam je preselila nakon što su dečki obojali sobu, pa mi to pokazuje lišćem koje je raširila poput nekog pauna. "O čemu će biti knjiga?", pita Ivar; nabrajam mu imena autora a on ih redom komentira. Ni sama ne znam koga sve zna; Silviu, naravno (uvijek kad ju spomenem komentira onu fotografiju koja je naknadno postala par prizoru s vlakom u koji volim gledati; ne sviđa mu se ta kombinacija, a i meni je neobična, nisam ju doživjela).
Neki je dan spomenuo da čita što pišem, iako je mjesecima postavljao pitanje "tko će to uopće čitati, koga to uopće zanima". Ni sama ne znam odgovor na to pitanje. Zašto čitamo ono što drugi pišu? Kako knjige dolaze do nas; koji su razlozi da neke dospijevaju u naše ruke, a za mnoge nikada nećemo ni čuti? Mislim o tome dok čitam Siri Hustvedt, novi roman u kojem procese sjećanja i istraživanja onog prošlog mogu usporediti s onime što i sama proživljavam. Zamišljam sliku prozora s kojeg njezin lik prati što se događa u okolici njegove kuće; naslućujem zvukove koje opisuje i koji me podsjećaju na ono što često i sama čujem dok sam u kući. Zovem Sonju jer smo nekad zajedno čitale, ne mogu se sjetiti naslova neke knjige o kojoj smo pričale sjedeći na hladnim stubama u našoj kući. Naravno, ona se svega sjeća, a ja ostajem kao i obično posramljena i začuđena kako sve to pamti. Razgovor s njom odvija se brzo, kao da nikad nismo prestale pričati iako se zapravo viđamo vrlo rijetko. Želi se odseliti iz Čanićeve, što razumijem iako mi nije drago. Jer, Čanićeva bez nje ne bi bila ista. No, ionako se sve promijenilo, pa ni mi nismo više isti.
Ivar planira probe; mi pokušavamo uskladiti rasporede, dužnosti. Nabrajam Nenadu što sve moram napraviti iduće godine, lista je opsežna i zahtjevna. "Zašto ne možeš pisati doma?", veli Ivar, "zar planiraš još nekud otići?". Pokušavam zamisliti tu nepreglednu kolonu mailova koji se svakodnevno slijevaju, u kojima stalno pristižu neka nova zaduženja, dodatne obaveze. Isključiti se, ugasiti zvonjavu telefona, ugasiti programe koji druge obavještavaju da smo stalno dostupni. Biti sama sa sobom, probati posložiti ono o čemu mjesecima razmišljam, nadajući se da mi se projekt neće rasplinuti. Sjediti čvrsto u stolici - i pisati.