Fotografija je varljiva.
S prozora u hodniku pokušavam snimiti mjesto gdje sam danas napokon otišla, no snimci koje imam nisu u stanju pokazati ono što želim. U desnom kutu nastojim izbjeći grozd antena za primanje gsm-signala. Ako objektiv moje male kamere pomaknem ulijevo, stari grad u pozadini, koji je u stvari u fokusu mog interesa, počinje se gubiti. Ako iskoristim neku od opcija teleobjektiva, planovi se toliko poremete pa grad izgleda kao da je tu, blizu, a zapravo nije.
Nedjelja je konačno iskorištena za jedno manje istraživanje na biciklu. Krećem prema starom gradu u koji već danima gledam kroz prozor. Ne mogu ga naći na karti, Googlemaps nikako ne shvaća u koje to mjesto gledam. Pa tako nepripremljena (kao mnogo puta dosad, uostalom, priznajem to sama sebi i pritom razmišljam o Andreju) sjedam i vozim se prema sjeveru, u okolicu Graza. Uz Muru mnogi su šetači, ljudi s psima, trkači; čini mi se da ih ima sve više, možda je to moda, kao onaj Nikeov ples koji nas je držao neko vrijeme da bi posve nestao. Staza uz Muru dobro je označena, relativno sigurna, no moj je bicikl običan, tek gradska varijanta nenavikla na puteve pokrivene lišćem i posipane sitnim šljunkom. Dodatno pazim, jer bilo kakav krivi pokret za mene ne dolazi u obzir.
Nakon par kilometara skrećem prema krajnjoj stanici autobusa koji se okreće u podnožju brijega. Ruina Gösting dostupna je pješice, putokaz upozorava da se radi o usponu od pola sata na koji se u početku odvažujem krenuti na biciklu. No, strmina me ubrzo zaustavlja pa bicikl ostavljam svezan uz cestu i nastavljam dalje pješice. Nešto poput strmine goljačkih odvojaka koji se ulijevaju sjeverno od Britanca, razmišljam, pokušavajući odrediti nagib. Uz cestu nekoliko je obiteljskih kuća; posljednja među njima staklena je prizma rastvorena na dvije strane; vjerojatno su tu ulazni prostor i gore ured, zaključujem gledajući Grazere kako s negodovanjem komentiraju kuću, pitajući se kako netko može svoju privatnost do te mjere podijeliti s drugima. Etaže ukopane straga ne zamjećuju, no nije ni važno. Kuća je ionako preambiciozna za okolinu u koju je smještena, neobuzdana u odnosu na okolnu gradnju s kojom je u potpunom nesuglasju. Iako, pogled prema zapadu vjerojatno je divan, šuma je gusta, ne čuje se promet jer autoput obilazi oko brijega, prolazi mu kroz temelje odnoseći buku negdje dalje.
U šetnje po šumi najbolje je odlaziti sam, razmišljam; ne sviđa mi se ideja da netko sudjeluje u toj mojoj borbi s penjanjem, dok otežano dišem i otirem znoj. Na sreću tijelo uspostavlja neki ritam u kojem se usklađujemo, pa relativno lako dolazim do vrha. Putem s lijeve strane zamjećujem prizor koji me podsjetio na onu Silvijinu šumu, no ne vidim procijep koji bi moj pogled dijagonalno povukao u dubinu, prema nekuda. Nezadovoljna sam što nisam uzela fotoaparat; ali koga ja to zavaram, pa ionako ne uspijevam snimiti ono što vidim. Doduše, vizualna potvrda penjanja dobro bi mi došla, da Jeleni pokažem da nije sve prošlo u sjedenju, pisanju i čitanju.
Utvrđeni grad nije osobito zanimljiv, tek ostatak utvrde koja je strateški branila poziciju grada od 11. do 15. stoljeća. Litica s koje se danas vidi rijeka i obližnja autocesta mjesto je s kojeg su se, prema predanju, bacale djevice; pitam se o čemu bi povijest mogla pisati da nema tih pripovijesti o osobama koje zbog nekog razloga nisu mogle opstati u društvu pa su bile prepuštene slobodnom letu. Od Göstinga do Judendorfa idućih je sat i pol, no zaključujem da je to nemoguće izvesti ako još nešto danas želim napraviti. Iako bih rado ponovno vidjela tu prelijepu gotičku crkvu, mjesto gdje smo obično dolazili vikendom dok smo početkom 90-ih živjeli u Grazu. Na povratku srećem troje mladih ljudi koji se biciklima uspinju do starog grada. Moram priznati da im zavidim; iako imaju bicikle namijenjene ovakvim podvizima, treba to moći. I ponovno mi kroz glavu prolazi Andrejeva rečenica o tome, kakav je užitak pobijediti sebe, uspeti se biciklom do Sljemena, recimo. Ne vjerujem da postoji bicikl na kojem bi mi to uspjelo, pa posve zadovoljna svojim današnjim podvigom vozim do kuće u kojoj trenutno stanujem.
Dugo se istežem na prostirci, pokušavam se uravnotežiti za pisanje koje me očekuje, za sve ono što će ubrzo stići pred mene. Razmišljam o svakodnevici u ovom gradu, jučerašnjem odlasku na plac, prodavačima i štandovima ispunjenima nevjerojatno brojnim sortama jabuka, divnom matovilcu. Na nekom malom štandu pronalazim lokalnog proizvođača sira koji se ne može načuditi maloj količini koju kupujem; nemam to s kime podijeliti, ali zašto bih mu bilo što rekla o sebi, uostalom. Miris nije kao na Dolcu, ali snalazim se, nije to najvažnije o čemu trenutno vodim računa.
Kraj pješačkog prijelaza nekome je ispala grančica imele, uzimam ju i stavljam na bicikl. Na nju dok sam u dućanu pazi Crnac koji prodaje, ili možda dijeli, neke novine; ljubazno me upozorava da ne zaboravim na nju. Ovdje u okolici ima ih mnogo, viđam ih kako se okupljaju ispred smiješne male kuće žuto obojana pročelja. Iznad ulaza na ploči piše Božja volja, a unutra članovi ove slikovite zajednice koja je stigla bog te pita s koje strane svijeta obavljaju jeftine međunarodne telefonske pozive. Preko puta prostrano je dvorište i neka ružna kuća u pozadini; unutra je islamski vjerski centar ispred kojeg često zastaju auti i ljudi se druže drugačije nego Austrijanci. Njihovi su pogledi izravni, priželjkuju neku komunikaciju, no ja odlazim što brže mogu, iznenađena predrasudama koje imam. Ili sam samo malo umorna, i pomalo usamljena u toj ulici u kojoj ne vidim ništa lijepo, i kroz koju nastojim što brže proći.
