Bez grada

Uvijek kad kažem Silviji da sam nešto snimila, ili da idem nešto raditi s fotografijama (osim kad o njima pišem), osjećam se smiješno. Naravno, ona mi šalje one male, simpatične znakove podrške putem skypa, a ja nakon toga krajnje ozbiljno pristupam zadatku. Prebacujem fotke s male digitalne kamere na laptop, uspoređujem ih, pitam se koja je bolja, i zašto; koja me bolje predstavlja (najveći dio fotki snimio je Nenad, i ja sam navikla da njegov pogled zapravo predstavlja moj). Došao je trenutak da promijenim i ovu iznad posta, zima je pred vratima, bliži se Božić pa mi se ovaj kasnopopodnevni snimak Mure i neobičnog "mosta" koji je napravio Vito Acconci čini posve primjeren. Doduše, osvijetljen je plavim lampicama, ne crvenim ili bijelim, no njegova začudnost ono je što me i dalje privlači. Posve je neočekivan u maloj štajerskoj zajednici, no kad ga promatram zajedno s onom optički aktivnom, napetom formom Cookova Kunsthausa, ne mogu ne biti zadovoljna onime što vidim.
A koji drugi prizor staviti? Onaj praznih ulica dok idem u biblioteku (jer, ovdje svi rade i nikoga nema na cesti osim pokojeg penzionera i majki s malom djecom); ili prizor polica ispunjenih desetinama tisuća knjiga među kojima pronalazim mnogo onog što me zanima, dok naposlijetku posve onemoćala ne shvatim da sve ionako ne mogu niti uzeti u ruku, a kamoli nešto više. "Sama percepcija svojevrsni je oblik halucinacije.", piše Siri Hustvedt u svojoj novoj knjizi. Mogla bi se složiti s njoj, osobito dok posrćem nakon 8 i više sati provedenih gledajući i čitajući, udišući bibliotečnu prašinu, nesposobna u svoje vidno polje uvesti više bilo što.
Prije par dana, nakon ne znam koliko dugo vremena, ponovno sam putovala vlakom. Do Beča traje dulje nego autom, ali nekako sam odlučila da mi je ovo vrijeme ionako poklonjeno, pa zašto ga ne iskoristiti za čitanje, recimo. U Beču kao i obično neopisivo mnogo toga za vidjeti, no snalazim se brzo, dovoljno dobro poznajem grad da mogu precizno podijeliti raspoloživo vrijeme. Odlazim u dva dijela grada u kojima dosad nisam bila, u WUK gdje su Tonja i Ivana napravile izložbu, izuzetno zanimljiv prostor u kojem se osjeća visoka razina kreativne energije raspoređene po radionicama, izložbenim prostorima, svim onim sobama iza ciglenih pročelja kompleksa koji je izdržao nalete svih mogućih interesenata. Posvuda gdje se okrenem Beč se mijenja, nastaju nove zgrade i jačaju inicijative koje prozivaju gradske vlasti zbog sve očitijeg smanjenja javnog prostora koji je jedan od razloga zašto ovaj grad ocjenjuju visokim ocjenama. Kasno popodne Dražena i ja odlazim0 u Brot, novi umjetnički centar u jugoistočnom dijelu Beča. Bivši mlin i tvornica kruha pretvaraju se u stambeno-poslovni centar; riječ loft je ključna - planovi budućeg izgleda predočeni su na karakterističan način, s prostorijama neuređenih zidova, vidljive strukture i improvizirane rasvjete koja podsjeća na tvorničku. No, još ničeg nema, samo je glavna zgrada pretvorena u izložbeni prostor u kojem su istaknute/zadržane spomenute kvalitete. I u ovom slučaju sačuvana je zgrada koja je dio odavno realiziranog urbanog integriteta. Nema potrebe za rušenjem, novo bi ionako moglo samo biti lošije od ovog, na što su svi već navikli. Kratko komentiram s Draženom Zagreb, sve one potencijalne prostore koji bi isto tako mogli postati mjesta s toliko potrebnim sadržajima. Raspravljamo o novim stambenim zonama u kojima nema ničega osim nizova neinventivnih stambenih zgrada; loših kopija poslovnih objekata generičkog dizajna (malo je arhitekture) i stotina četvornih metara shopping-centara kao jedinih "javnih" prostora u koje se izlazi, u kojima se odvija "društveni" život naše male zajednice.
Kasnije čitamo odvratni komentar objavljen o Fabijaniću koji se protivi izgradnji parkinga ispod HNK. Argumenti su uvijek isti, glupi i posve krivi; "novinar" se poziva na Beč ne vodeći pritom računa o kilometrima novih podzemnih linija koje su u ovom gradu izgrađene posljednjih dvadesetak godina. Ne razmišlja o brojnim malim parkiralištima unutar stambenih četvrti, ne uzima u obzir činjenicu da grad ne čine parkinzi i arogantno iskorištavanje prostora. No s kime to raspraviti kad je scena mlitava, a ljudi pasivni, jer svatko želi dio svojeg - gradskog - kolača, bez obzira što su rezultati promašeni, što nema vizije, što zapravo više nema grada. Sjećam se Fabijanića dok sam pisala o njegovom prijedlogu uređenja HNK-a prije mnogo godina, civilizirane, građanske vizije arhitekta koji senzibilno predlaže promjene u središtu grada, kao uostalom što je napravio i u slučaju trga (ako se ona zelena površina iza Rudolfove vojarne može zvati trgom) u mojem susjedstvu. Planovi, kojih će se dohvatiti političari prije izbora... Grad, kojeg više nema.
U Grazu stanujem na petom katu zgrade koju zovu Rondo, vjerojatno zbog njezina zakrivljena pročelja sastavljenog od plastičnih ploča. Zgrada je neobična, nespretna, no stanovi koje Ured za kulturu Štajerske daje na korištenje umjetnicima (i po prvi puta jednoj kritičarki, btw. - mislili su da sam pjesnikinja) su ugodni, tihi i mirni.
Spisateljska oaza. Svako jutro pred prozore dolazi jedna vrana, čeprka nešto među oblucima koji prekrivaju površinu nad donjim katom. Nigdje ne vidim mačke, osim kad mi Nenad ne omogući razgovor preko skypa. Tada sjeda s Nietzscheom na kauč, mačak se previja od dragosti, čuje mi glas.
I ovdje i tamo, kao i obično razjedinjena, raspolovljena.