Riječi, lišće

Jučer sam nakon dugo vremena odlučila pokrenuti se. Sjela sam na bicikl i odvezla se do dvorca Eggenberg do kojeg su već odavno doprle stambene kuće. Smješten je na mjestu koje je nekad moralo biti lijepo, u podnožju brijega od kojeg je danas odvojen cestom. Iza njega gradi se neka velika zgrada koja agresivno ugrožava krhku sliku koju zapažam približivši se povijesnom zdanju. U parku, koji mi se prije mnogo godina činio većim, sagrađen je zgodan arheološki muzej, dok je ostatak nasada brižno restauriran u romantičnu sliku kao vjerojatno jedinu koliko-toliko sigurnu i povijesno argumentiranu varijantu. Neki dijelovi parka podsjetili su me na Maksimir koji je u ovo doba godine, zahvaljujući nevjerojatno lijepom vremenu, zasigurno prekrasan.
Trčim po stazama razvučenima po obodu prostora koji mu danas pripada; šuma je tiha, tek ponekad do mene dopire zvuk malih vozila koja skupljaju lišće (jedan od radnika nakratko je zaustavio stroj i sunča se sjedeći na njemu). Posjetioci su malobrojni, nekoliko majki i baka s malom djecom, uglavno penzioneri koji dolaze u šetnju. Jedan par očito često dolazi hraniti ptice, patke u malom jezercu kojeg nije bilo dok smo početkom 90-ih živjeli u Grazu. Uz njih nakratko zastaje bijeli paun; vrlo je neobičan i izdaleka se čini da je riječ o labudu. I ostali članovi relativno velike obitelji paunova posve su pitomi, ne bježe, prilaze ljudima prepoznajući one koji im donose hranu.
U park sam dolazila s Ivarom dok je bio mali. Paunovi su za mene zauvijek ostali pamiji, a Graz mjesto u kojem smo s prozora stana u kojem smo živjeli promatrali promet koji je prolazio dalje, prema zapadu. Stan je bio neobičan, s mnoštvom svari koje su pripadale nekom drugom. Naših je bilo relativno malo, knjige koje smo kupovali u engleskoj knjižari na tzv. "UFO"-Platzu, Januschove slikovnice, igračke iz kinder-jaja i one simpatične nizozemske, čijeg se imena više ne sjećam.
Pogled koji mi je trenutno na raspolaganju sasvim je drugačiji; zgrada je nova, a njezina arhitektura ambiciozna. Zovu je Rondo zbog zakrivljene, oble fasade od plastičnih ploča. Žena iz KulturSteiermarka pričala mi je da su ploče morali zamijeniti jer su prilikom neke oluje gotovo sve popadale. Ploče gotovo u potpunosti zatvaraju strukturu zgrade prema vanjskom prostoru, stanovi su orijentirani na drugu stranu, ne onu uličnu, i do njih se dolazi preko vanjskih hodnika iz kojih se pogled nigdje ne pruža. No, naša je pozicija mnogo bolja. Do stana se dolazi liftom, a iz njega pruža se pogled na obližnje brežuljke do kojih bi željela otići. Vrlo je mirno i tiho, zvuci prometa polako se razgrađuju na nižim katovima i do mojeg - petog - dopiru samo šumovi. Čak ni golema dizalica koja označava susjedno gradilište nije glasna. Jedino društvo koje mi dolazi u "posjet" jedna je vrana koja se ne želi fotografirati, i lijepa crno-bijela golubica. No, od mene ne dobivaju hranu. Moraju se snaći negdje drugdje.
Stolove u stanu povezala sam u jednu liniju i gotovo u potpunosti ih prekrila knjigama, papirima, bilješkama, fotografijama. Na prozorskoj klupčici odlažem materijale koji mi trenutno ne trebaju, zatrpavam sve oko sebe riječima koje sam ispisala, koje ću tek napisati. Budim se u noći jer mi neki dijelovi Barthesove Svijetle komore ne daju spavati; ne sjećam se kad sam posljednji put doživjela da mi intenzitet rada na tekstu prekida san, da me bude riječi i slike, o kojima još nešto želim reći. U poštanskom sandučiću na kojem je privremeno zalijepljeno moje ime nalazim Irenino pismo; "starinsko, pisano rukom, kao iz povijesti", kaže. Već dugo nisam nikome pisala rukom, osim kratke poruke koje ostavljam zalijepljene po stolovima i drugim površinama. Pismo je lijepo, pozitivno, već dugo od nje nisam dobila taj tračak nečeg, za čim sam na neki način čeznula. Čudna je ta komunikacija, koja u pisanom obliku funkcionira na jednoj posve drugoj razini nego onoj, kad smo u zajedničkom prostoru. Izravnija je, zanima se za ono bitno, za napisano, za smisao koji se nalazi izvan rezultata medicinskih nalaza ili slike društva o kojoj ionako sve znamo.
S malo ljudi razmjenjujem pisma (poruke, e-mailove ili one simpatične skype-razgovore upotpunjene trepčućim sličicama) koje je vrijedno zapamtiti, spremiti. Imaginarni prostori koje zapremamo ispisanim riječima, poput ovog bloga, vrlo lako mogu biti ugroženi, nestati, ugasiti se. Papir gurnut u neku ladicu izdržati će daleko duže. Ležim na klupi nakon što sam uz nju izvela nekoliko serija vježbi, razmišljajući je li to dovoljno (Jelena bi vjerojatno rekla da nije). Iznad mene u krošnji s koje je gotovo posve popadalo lišće, kosovi, svrake i sjenice određuju svoje teritorije. Glasni su, a zbog njihove rasprave odjednom s vrha stabla zalepšali su posljednji, već gotovo posve osušeni listovi. Okreću se oko sebe u skladu s nekom njihovom logikom koju bi fizika vjerojatno vrlo jednostavno objasnila, no meni se čini kao da u njihovom padu postoje razlike, kao da je svaki za sebe odlučio zapisati u toj dražesnoj vrtnji svoj jedinstveni posljednji trag. Ne sjećam se da sam ikad ranije vidjela takav prizor, jer rijetko sam kad ležala ispod stabla. Jesam li uopće? Nebo je plavo i nevjerojatno je ugodno za ovo doba godine. Dišem i gledam listove kako padaju, no nijedan nije pao na mene. Kao da su se u posljednjem trenutku izmakli i odlučili završiti negdje pored, ne smetajući moj kratkotrajni predah.